Rubini upozorava na krizu težu od svih prethodnih: “Pitanje nije ako, nego kada”

Nurijel Rubini bogatstvo je stekao svojom najavom pucanja balona nekretnina 2007. godine. Sada najavljuje krizu, dublju od svih prethodnih.

Rođen je u Istanbulu, u porodici iranskih Jevreja, a detinjstvo je proveo u Turskoj, Iranu, Izraelu i Italiji. Diplomirao je na milanskom Bokoniju (Bocconi), doktorirao kod Džefrija Saksa na Harvardu. Onda je zaronio u mješavinu ekonomije u politike, ređajući poslove u Međunarodnom monetarnom fondu, Federalnim rezervama, američkom Ministarstvu finansija (Treasury).

Bio je “viši ekonomista” u Vijeću ekonomskih savetnika Bila Klintona (ušao je u Veće nakon odlaska prvog šefa Džozefa Stiglica), a posle je prešao u Ministarstvo finansija Sjedinjenih Država kao viši savjetnik Timotija Gajtnera, koji je bio ministar finansija pod Barakom Obamom.

Paralelno, izgrađivao je akademsku karijeru na Univerzitetu Njujork, a sa te, univerzitetske pozicije je prorekao 2006. Americi i svijetu veliku krizu i za godinu dana mogao je lakonski izjaviti “pa rekao sam vam”.

Jedan je od onih kojima je velika recesija donijela značajno bogatstvo. Ukratko, Nurijel Rubini pokazao se kao čovjek koji zna da prepozna problem još kada ga drugi ne vide. Zato se njegove analize, često repetitivne, čitaju i reanaliziraju, a uprkos tome što nije nesklon senzacionalizmu, najvećem neprijatelju nauke, njegove najave kraha (nisu ga bez razloga prozvali dr. Doom), zajednicu drže na povećanom oprezu.

Seciranje Bidena

“Njegova predviđanja mogu vam se činiti čudnim, ali vrlo često su se podudarala sa stvarnošću, a nerijetko je i premašila”, rekao je za njega Pol Krugman, nobelovac koji je paralelnu karijeru izgradio kao redovni kolumnista Njujork tajmsa.

I sam Krugman, uostalom, prošao je kroz radikalnu transformaciju, od, doduše, mladog i nebitnog člana Reganove konzervativne administracije do današnjeg lijevo-liberalnog profesora aktiviste, koji svojim istupima diže pritisak jednako klasičnim, kao i neoliberalima.

Sve to važno je znati prije nego što se pročita Rubinijeva sveža kolumna za Project Syndicate, gdje secira ekonomsku politiku američkog predsjednika Džoa Bajdena i ukazuje na kontinuitet američke politike koji čak ni populistički haos Donalda Trampa nije radikalno promijenio, prenosi Jutarnji list.

“Sve ekonomske, Klintonove, Bušove i Obamine ekonomske doktrine bile su u osnovi neoliberalne, odražavajući implicitno vjerovanje u ekonomiju koja se smanjila. No, stvari su se počele kretati u neopopulističkom, nacionalističkom smjeru sa Trampom, a te su se promjene iskristalisale pod Bajdenom. Iako je Tramp bio snažniji sa svojim protekcionizmom, Bajden ipak vodi sličnu, nacionalistički usmjerenu trgovinsku politiku”, piše Rubini u široko distribuiranoj kolumni.

Po njemu, iako je Bajden “u roku od samo pola godine dovršio nužnu promjenu režima ekonomske politike koja je počela haotično pod njegovim prethodnikom, pa i uprkos tome što je nedvosmisleno da Bidenova administracija puno bolje rješava ta pitanja, to ne znači da će nova raspodjela uloga biti bez rizika”.

Tramp je, piše Rubini, nastupio kao populista, saosjećajući s ostavljenim “bijelim i plavim okovratnicima” kao predstavnicima tradicionalne, radu orijentisane Amerike, ali je vladao poput plutokrata, smanjujući poreze na dobit i dodatno slabeći snagu rada u odnosu na kapital. Uprkos tome, njegov je program sadržao neke zaista populističke elemente, naročito u porećenju sa radikalnim “pro big biznis” pristupom koji su republikanci slijedili decenijama.

Rubini tu dolazi do zaključaka: dok su se administracije Klintona, Džordža W. Buša i Obame razlikovale na svoj način, njihov je osnovni stav o ključnim pitanjima ekonomske politike bio identičan. Svi su zagovarali sporazume o liberalizaciji trgovine i favorizovali snažan dolar, smatrajući to načinom na koji se smanjuju uvozne cijene i podržava kupovna moć radničke klase suočena s rastom prihoda i nejednakosti u bogatstvu.

Svaka od ovih prethodnih uprava takođe je poštovala nezavisnost američkih Federalnih rezervi i podržala njihovu predanost stabilnosti cijena. Svaki je vodio umjerenu fiskalnu politiku, pribegavajući podsticajima (smanjenje poreza i povećanje potrošnje) uglavnom kao odgovor na ekonomske padove. Konačno, i Klintonova, i Bušova i Obamina administracija bile su relativno ugodne sa Big tekom (Big Tech), Big biznisom i Vol stritom.

Svaki je predsjedavao deregulacijom sektora roba i usluga, stvarajući uslove za današnju koncentraciju moći oligarha u korporativnom, tehnološkom i finansijskom sektoru. Zajedno sa liberalizacijom trgovine i tehnološkim napretkom, ove politike povećale su dobit korporacija i smanjile udio radne snage u ukupnom prihodu, čime su povećale nejednakosti. Američki potrošači imali su koristi od činjenice da bi preduzeća bogata profitom mogla prenijeti dio dobiti ostvarene deregulacijom (kroz niže cene i nisku inflaciju), ali to je bilo sve.

Labave fiskalne i monetarne politike, koje su se zadržale nakon velike recesije, sada zbog pandemije mogle bi zasad pomoći da se poveća udio rada u prihodu. No, vremenom bi elementi iste politike mogli podstaknuti veću inflaciju ili čak stagflaciju (inflaciju bez rasta ekonomije). “Dovedu li politike smanjenja nejednakosti do neodrživog povećanja privatnih i javnih dugova, mogla bi se postaviti pozornica za onu vrstu stagflacijske dužničke krize na koju sam upozoravao ranije ljetos”, gotovo veselo ukazuje Rubini na svoju preciznost u proricanju nevolja.

Rubini je, doduše, ovaj put bio nježan. Nedavno, u junu, najavio je novu katastrofu u svom prepoznatljivom stilu: “Godine ultralabave fiskalne i monetarne politike dovele su globalnu ekonomiju na put za usporeni krah u sljedećim godinama. Kad dođe do kraha, stagflacija iz 1970-ih biće kombinovana sa spiralnom dužničkom krizom u razdoblju nakon 2008, ostavljajući velike centralne banke u nemogućem položaju.”

Tokom finansijske krize 2007-2008, visoki obimi duga (privatni i javni) uzrokovali su ozbiljnu dužničku krizu, ali je recesija koja je uslijedila dovela do niske inflacije, ponegdje i do deflacije. Rubini nas upozorava da će iste labave politike koje su uoči krize 2007-2008. hranile nekretninski dužnički balon nastaviti da podstiču inflaciju potrošačkih cijena, stvarajući uslove za stagflaciju kad god stignu sljedeći negativni šokovi ponude.

“Takvi šokovi mogu proizaći iz obnovljenog protekcionizma, demografskog starenja u naprednim i ekonomijama u razvoju ili ih mogu podstaknuti imigracijska ograničenja u naprednim ekonomijama, povratak proizvodnje u skupe svjetske regije, pa i balkanizacija globalnih lanaca snabdijevanja”.

Prokletstvo banaka

I tu stižemo do nove najave propasti: “Obimi globalnog duga gotovo su trostruko veći nego ranih 1970-ih, svaka antiinflacijska politika dovela bi prije do depresije nego do ozbiljne recesije. U tim uslovima centralne banke će biti proklete ako je primijene, a prokletstvo ih čeka i ako to ne učine. Mnoge će vlade biti poluinsolventne i zato neće moći da spašavaju banke, korporacije i domaćinstva. Spirala propasti državnih obveznica i banaka u eurozoni, kakvu smo vidjeli nakon globalne finansijske krize, ponoviće se u cijelom svijetu, usisavajući i domaćinstva, korporacije i banke u sjenci. Iako usporen, krah izgleda neizbježan.

Fed je u zamci dugova barem od decembra 2018, kada ga je krah tržišta dionica i kreditnog tržišta prisilio da poništi svoju politiku godinu dana prije pandemije. U istoj su situaciji s Fedom i Evropska centralna banka, Banka Japana i Banka Engleske. Stagflacija iz 1970-ih uskoro će se suočiti s dužničkom krizom u razdoblju nakon 2008. godine. Pitanje nije ako, nego kada”, zaključuje Rubini.

Check Also

EU i Južna Koreja: SAD diskriminišu strane proizvođače električnih vozila

Većina električnih vozila neće biti pogodna za odobravanje poreznih kredita zbog zakonske odredbe u SAD-u …

Leave a Reply

Your email address will not be published.