Najveća vinska prevara u istoriji Amerike: Momak “niotkuda” koji je nasankao finansijsku elitu

Da li će se Rudi Kurniavan, koji je ojadio američke bogataše prodajući im lažna vrhunska vina, zaista vratiti na vinsko tržište u velikom stilu, kao što pompezno najavljuje njegov advokat? Kada je u pitanju ovaj prevarant koga je FBI proglasio najvećim falsifikatorom na svijetu i koji je nedavno protjeran u rodnu Indoneziju, izgleda da ništa nije nemoguće. Za početak, on se ne zove Rudi Kurniavan. Porijeklom nije Indonežanin. A nije ni Filipinac iz Indonezije, kako je pisalo u njegovom pasošu kada je kao student stigao u SAD.

„Svijet će ponovo čuti za Rudija“, izjavio je nedavno Džerom Muni, advokat Rudija Kurniavana, koga su američke vlasti nakon odslužene šestogodišnje zatvorske kazne „zbog najveće vinske prevare u istoriji Amerike“, pustile na slobodu krajem prošle, a u aprilu ove godine deportovale u rodnu Indoneziju.

Prema advokatovim riječima, Kurniavan trenutno uživa u svojoj kući u Džakarti i uprkos zatvorskoj prošlosti pretrpan je poslom. Šta radi Rudi? Savjetnik je za degustaciju vina i konsultuju ga klijenti iz cijelog svijeta! Tako barem tvrdi Muni, koji bombastično najavljuje za američke medije: „To je najbolji dokaz da su sve optužbe protiv mog klijenta bile lažne. Rudi se vraća u svijet vina, i to na velika vrata!“

Vratio se Rudi ili ne, njegova priča je svakako za Holivud. Prvo, on se ne zove Rudi Kurniavan, nego Zen Van Huang. Porijeklom nije Indonežanin, već Kinez, ali su njegovi roditelji emigrirali u Indoneziju, pa je rođen u Džakarti 1976. godine. Uz pomoć studentske vize stigao je 1995. u Sjedinjene Države, ali je u njegovom pasošu pisalo da se zove Rudi Kurniavan i da je Filipinac koji živi u Indoneziji. Upisao je državni Northridge univerzitet u Kaliforniji, a posle diplomiranja je ilegalno boravio u Americi, sve dok 2012. nije uhapšen kao „najveći falsifikator svih vremena“, kako su ga nazvali agenti Federalnog istražnog biroa (FBI), koji su vodili istragu protiv njega.

Nevjerovatno je da je ovaj ilegalni useljenik postao najslavnija ličnost među američkim kolekcionarima vina, a da niko u vlasti nije provjeravao ko je on, iako su vodeći mediji u SAD pisali o njemu na sva zvona, ističući da se ovaj „mladi čovjek pojavio niotkuda i vrlo je tajanstven u vezi svoje prošlosti“.

Tako je ovaj „balavac“ koji je stigao iz „zemlje u razvoju“, i pri tom ilegalac u SAD, nasankao američku finansijsku elitu, uključujući i neke koji za debele pare savjetuju druge kako da ih ne prevare. Naime, među žrtvama je bio i Endi Gordon, dugogodišnji partner u investicionoj banci „Goldman Sachs“, kome je Kurniavan prodao lažna vrhunska vina u vrijednosti od 2,2 miliona dolara. Endrju Hobson, izvršni direktor medijske mreže „Univision“ je prevaren za 3,1 miliona dolara, a bivši direktor američke kompanije specijalizovane za kućne ljubimce „Petco“, Brajan Divajn, za 5,3 miliona dolara. Najgore je prošao Dejvid Dojl, suosnivač kompanije „QuestSoftware“, koji je za kolekciju nazovi retkih vina platio čak 15,1 miliona dolara.

Sam svoj majstor

Kako je Kurniavan uspio u tome? Kao svi vrhunski prevaranti, bio je izuzetno šarmantan, ali je posjedovao još jedan važan talenat – pokazao se kao izvrstan degustator. Zahvaljujući ovim osobinama, prvo se „infiltrirao“ među vršnjake iz dobrostojećih porodica, a preko njih je već kao dvadesetogodišnjak stigao do kolekcionara rijetkih vina.

Vrlo brzo je postao prepoznatljiv kao strastveni ljubitelj vrhunskih vina iz Burgundije. U to vrijeme, početkom dvehiljaditih godina, ova vina nisu bila naročito popularna u SAD, ali je Kurniavan, očigledno, upravo u tome vidio priliku da stvori potpuno novo tržište. I stvorio ga je, pa su se pojedina vina iz ove francuske pokrajine koja su se prije „njegove ere“ mogla kupiti u SAD za 400 dolara, kasnije prodavala i za 13.000 dolara po boci.

Pretraživao je privatne kolekcije rijetkih vina po Evropi i Americi, da bi ubrzo počeo da trguje hiljadama boca godišnje na aukcijama ili privatnim kanalima. Sredinom dvehiljaditih, postao je najaktivniji kupac vina na svijetu. Prema izjavama svjedoka na suđenju, Kurniavan je ponekad trošio više od milion dolara mjesečno na kupovinu „najfinijih i najtraženijih“ vina iz Burgundije i Bordoa. Dičio se da u sopstvenoj kolekciji ima oko 50.000 takvih primjeraka.

Novcem se razbacivao na sve strane i događalo se da potroši preko četvrt miliona dolara za samo jedno veče, časteći vinima i hranom sve za svojim stolom u nekim od najskupljih restorana svijeta. Mahanje dubokim džepovima omogućilo mu je da postane redovan u društvu holivudskih producenata, novopečenih bogataša iz Silicijumske doline, magnata za nekretnine… Samo 2006. godine, Kurniavan je preko aukcijske kuće „Acker & Merrall“ prodao vina u vrijednosti od 35 miliona dolara.

Ali kako je momak „niotkuda“ uopšte zaradio prvi milion i došao u poziciju da se razbacuje novcem? Rekonstrukcije tokom istrage i kasnije na suđenju su pokazale da je iskoristio više stvari: činjenicu da su vina iz Burgundije bila malo poznata na američkom tržištu, talenat za degustaciju koji mu je pomogao da jeftinim vinima falsifikuje ukus, sposobnost da se prikaže kao izvrstan poznavalac „rijetkih berbi“, šarm, harizmu i moć ubjeđivanja…

Sve to je smućkao kao mamac, da bi u ilegali, odnosno u svojoj kuhinji sam proizvodio vina sa „aromom“ Burgundije. To je radio tako što je u prvo vrijeme nabavljao prazne flaše originalnih vina, da bi u njih sipao znatno jeftiniji sadržaj koji je sam spravljao i prodavao ih dalje kao autentične. Potom, kako su rasli njegov ugled i potražnja, počeo je da falsifikuje i originalne boce, etikete, ukrasne kapice za flaše… Uskoro je to bila prava privatna fabrika u kućnim uslovima.

Isti ujak!

Ali postao je pretjerano samouvjeren i prvi put se opasno okliznuo 2007. godine, kada je aukcijska kuća „Christie’s“ u Los Anđelesu obustavila aukciju vina kuće „Chateu Le Fin“, na zahtjev ove vinarije koja je tvrdila da se radi o falsifikatima. Godinu dana kasnije, isto se dogodilo sa aukcijom na kojoj je trebalo da budu prodata vina kuće „Domaine Ponsot“ u vrijednosti od 600.000 dolara. Ispostavilo se da je Kurniavan ponudio „njihovo“ vino spravljeno od berbe iz 1929. godine, a koje vinarija nikada nije napravila. Još gora situacija se dogodila sa vinom „Chateau Lafleaur“ iz 1947. godine, kada je vrli poznavalac ponudio na aukciju više tih vina nego što ih je vinarija „Chateau Lafleaur“ ikada proizvela.

Ipak, njegova najveća greška je bila kada je milijarderu Vilijamu Kohu prodao jednu seriju vina koju niko drugi nije mogao da nabavi. Bogataš je za 219 falsifikovanih boca platio 2,1 miliona dolara, ali je potom otkrio da je prevaren. Koh je izjavio da ga je od izgubljenog novca više iznervirala arogancija ljudi iz „vinskih krugova“ i riješio je da svoje poniženje skupo naplati.

Uložio je sve svoje resurse da raskrinka Kurniavana i „povukao nogu“ da se time pozabave još neki kolekcionari. Privatni istražitelji su, između ostalog, počeli da provjeravaju i Rudijevu rodbinu u Indoneziji, saznavši da su dva njegova ujaka devedesetih godina prošlog vijeka prevarila indonežanske banke za čak 600 miliona dolara i pobjegla iz zemlje.

Konačno se 2010. u ovu istragu uključio i FBI, da bi njegovi agenti na osnovu prikupljenih dokaza dvije godine kasnije upali u kućnu ilegalnu fabriku, u kojoj je Kurniavan u tom trenutku držao više od 200 starih boca za vina i 19.000 lažnih etiketa, uključujući i one za 27 najrjeđih vina na svijetu. Istražitelji su pronašli i formule šta bi sve trebalo dodati da se jeftinim vinima pridoda ukus rijetkih berbi.

Tokom suđenja, jedan vještak je posvedočio da je oko 75% falsifikata koji su se pojavili na tržištu 2006. godine poteklo od optuženog. Ali uprkos mnogobrojnim dokazima, sud nije uspio precizno da utvrdi koliko je prodao falsifikovanih boca, a šteta je procijenjena u jako velikom rasponu – od 35 pa do preko 150 miliona dolara. Kurniavan je, konačno, osuđen na deset godina zatvora i sud mu je naložio da plati 28,4 miliona dolara odštete žrtvama prevare, te da se odrekne lične imovine u vrijednosti od 20 miliona dolara.

Pušten je posle šest godina zbog dobrog vladanja, a stigao je i na film. O ovoj aferi je snimljen dokumentarac „Sour Grapes“, u produkciji filmske kuće „Netflix“.

Izvor: Bif.rs

Check Also

Svi zajedno do ekološke Crne Gore

Povodom 30 godišnjice od proglašenja Crne Gore ekološkom državom, Telenor je pozvao sve aktere u …

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *