Autorski tekst predsjednika Vlade Republike Poljske Mateuša Moravjeckog
Poljska će vrijeme nakon pandemije iskoristiti za rekonstrukciju ekonomskog i socijalnog sistema na takav način da bude pravedniji i otporniji na naredne krize i omogući ulazak zemlje na novi razvojni put.
Živimo u nevjerovatnim vremenima. Posljednjih desetak mjeseci obilježili su zabrinutost za zdravlje i život, kao i strepnja za budućnost. Mnogi Poljaci su se pitali ne samo da li će uspjeti da izbjegnu koronavirus, već da li će i dalje imati posao, da li će njihove porodice imati finansijsku sigurnost, da li će njihova djeca morati da se oproste od nade za bolju budućnost.
Pandemija koronavirusa nas je zaista mogla vratiti u devedesete godine. Dovoljno je da pogledate katastrofalne ekonomske podatke nekih zemalja, uključujući i Evropu, da biste vidjeli da crni scenarij nije bio samo fantazija iz filma o katastrofi. Međutim, to se nije dogodilo, zato što su danas, za razliku od 90-ih godina, Poljaci mogli da računaju na zemlju koja aktivno učestvuje u organizaciji pomoći svima kojima je ona bila potrebna. Podrška bez presedana u okviru Antikriznog i Finansijskog štita omogućila nam je da usporimo katastrofalne posljedice krize COVID-19 i zaustavimo pad BDP-a za 2020. godinu ispod 3%, što je bio treći najbolji rezultat u Evropi, a u grupi velikih zemalja sa više od 10 miliona stanovnika, nismo imali konkurenciju. Još je veći uspjeh što smo stopu nezaposlenosti uspjeli da zadržimo na nivou oko 3 posto – i tu već imamo apsolutno najbolji rezultat u Evropskoj uniji.
Dalji podaci samo potvrđuju da je ekonomija Poljske u uslovima krize bila zaista dobra. Više od 110 milijardi zlota izvoza u martu 2021. godine je rekord svih vremena. U maju je pokazatelj PMI prešao nivo od 57 poena – to je ujedno najbolji rezultat u istoriji mjerenja indeksa. Nekoliko mjeseci ranije, Evropska komisija je pokazala da Poljska, kao jedna od četiri zemlje EU, ima stabilnost javnih finansija kako kratkoročno, tako i dugoročno. U takvoj situaciji može da se napravi samo jedna greška – smatrati da stvari idu u dobrom smjeru i prestati sa radom.
Kriza – prilika ili katastrofa?
Kriza iz koje ne izvučemo pouke je katastrofa. Međutim, kriza koja se pravilno pročita i razumije nije samo šansa, već i katalizator promjena – tako možete u dvije rečenice sumirati ideju koja stoji u osnovi Poljskog sporazuma.
Jedinstvenost današnje krize je u tome što se njeno rešenje ne može pronaći u udžbenicima. Bez obzira da li ga tražimo kod Hajeka ili Lasalea, nijedna teorija ekonomske krize nije predviđala situaciju u kojoj preko dana nastaje paraliza ekonomske i društvene aktivnosti skoro u cijelom svijetu.
Prema krizi COVID-19 moramo da se ponašamo kao ljekari prema samom koronavirusu. Iako nemamo određeni lijek, naše iskustvo nam govori da utičemo na simptome. Istorijsko iskustvo pokazuje da odgovor na krizu mora biti povećana državna aktivnost, jer se krizom, bez obzira na šta se odnosi, mora upravljati, a ne prepustiti je samoj sebi.
Američki predsjednik Franklin D. Ruzvelt je 1993. godine najavio New Deal kao odgovor na Veliku krizu. Cilj programa reformi je bio oporavak ekonomije, oživljavanje vanjske trgovine i masovnih javnih investicija, izgrađeno je 120 000 objekata i 77 hiljada mostova. U narednoj deceniji SAD su isplele mreže autoputeva. Ovo je scenarij koji je danas inspiracija za Poljsku.
Poljski sporazum, iliti novi kvalitet
Ciljevi poljskog poretka usredsređeni su ne samo na obnovu nakon pandemije, već i rekonstrukciju poljskog ekonomskog i socijalnog sistema kako bi ga učinili pravednijim i zaštićenijim u narednim kriznim vremenima i istovremeno omogućili Poljskoj ulazak na novi razvojni put.
Dijagnoza pandemijskih tegoba morala je započeti sa stanjem zdravstvenog sistema. COVID-19 je doveo zdravstvene sisteme na ivicu kolapsa, čak i u najbogatijim zemljama. Ni u Poljskoj nije bilo drugačije. Da nije bilo odlučne restriktivne politike i izgradnje mreže privremenih bolnica nevjerovatnim tempom, epidemijska katastrofa dogodila bi se i u našoj zemlji. Teško je čak zamisliti njene razmjere i haos koji bi mogao uslijediti da ranije nismo u značajnoj mjeri digitalizovali sistem zdravstve zaštite.
U toku posljednjih 5 godina izdaci za zdravstvo premašili su 100 milijardi poljskih zlota, a opet se njegov kvalitet i dalje razlikuje od standarda koji očekuju Poljaci. Ovo je jasan signal da je sistem finansiranja zdravstvene zaštite sa kojim se suočavamo dostigao svoj maksimum. Krajnje je vrijeme da se okonča filozofija reorganizacije. Ako želimo da napravimo kvalitativni iskorak koji će Poljsku podići na nivo zapadnih zemalja, moramo ubrzati marš, čiji je cilj da izdvoji 7% BDP za zdravstvenu zaštitu.
Poljski poreski paradoks
To znači promjenu modela finansiranja službi zdravlja, a samim tim promjenu poreskog sistema. Do sada je Poljska bila jedina zemlja u kojoj je dio premije za zdravstvenu zaštitu bio oporeziv. Struktura cijelog sistema značila je da su oni koji najviše zarađuju imali i najlakšu mogućnost optimizacije poreza. Iako je poljski poreski sistem nominalno progresivan, on je de facto postao regresivan. Ljudi sa nižim primanjima plaćaju proporcionalno više poreza od onih s većim prihodima.
Poljski poreski poremećaj nije samo uticao na osjećaj pravde i onemogućio izgradnju socijalne kohezije. Prije svega, on je doprinio produbljivanju nejednakosti, a u kriznoj situaciji ove pojave su pojačane.
Kriza je poput moćnih morskih talasa, ljulja ogromne brodove, ali onim malim prijeti opasnost od potonuća. Nedavne studije jasno pokazuju da je pandemijska 2020. godina produbila nejednakosti u prihodima. Najbogatiji su u dobitku – bez obzira na krizu – dok su je najsiromašniji na gubitku upravo zbog teških okolnosti.
Prema istinski solidarnoj Poljskoj
Poljski sporazum rešava ove izazove, jer proizilaze iz duha istinske solidarnosti, koji se mora shvatiti vrlo široko. To je horizontalna dimenzija solidarnosti, tj. briga za socijalnu pravdu, smanjenje nejednakosti u prihodima i podrška ljudima koji najmanje zarađuju. S tim u vezi, predložili smo neoporezivi iznos od 30.000 zlota, dakle na nivou uporedivom sa zapadnim zemljama – većem nego u Francuskoj, uporedivim sa Danskom. Međutim Poljski sporazum takođe govori o vertikalnoj solidarnosti, koja se može nazvati međugeneracijskom solidarnošću. S jedne strane, okrećemo se prošlosti, materijalno podžavajući starije osobe kroz neoporezive penzije, vraćamo se vrijednostima bez kojih je teško zamisliti budućnost poljskog društva i cijele Evrope. S druge strane, to je sposobnost da brinemo o budućim generacijama, izgrađujemo temelje za razvoj koji će omogućiti našoj djeci da više zarađuju i rade u boljim uslovima, i na kraju, ali ne i manje važno – da žive u okruženju u kojem se može udisati čist vazduh, a ne čitati o tome kao o nečemu što je dostupno samo izabranima.
Početak dvadesetih godina dvadeset prvog vijeka izuzetno je važan trenutak za Poljsku. Nalazimo se na vrhuncu civilizacijskih promjena bez presedana. Istorija je učinila da smo prethodne takve promjene mogli samo posmatrati. Sada imamo priliku da budemo glavni akteri ovih promjena. Scenario je spreman. Sve što treba sada da uradimo je da zajedno implementiramo poljski sporazum. Težićemo da pridobijemo najširu moguću podršku stratigiji, jer strategije ovog tipa samo tako mogu biti uspješne.
*Tekst je istovremeno objavljen u mjesečniku “Wszystko Co Najważniejsze” („Sve što je najvažnije“) zajedno sa Institutom narodnog sjećanja i Narodnom bankom Poljske
