Kako je Mont Everest postao višemilionski posao

Najviši planinski vrh na svijetu, Mont Everest, pretvorio se za relativno kratko vrijeme od negostoljubive zveri u jako isplativu imovinu. Siromašni Nepal obezbjeđuje preko 10% BDP-a zahvaljujući gužvi na ovom tržištu na „krovu svijeta“, uključujući sve veći broj bogatih poslovnih ljudi koji osvajanjem vrha „brendiraju“ i sebe i kompaniju. Ali uporedo sa turističkim metežom, raste i broj onih koji umiru pokušavajući da uđu na listu prestižnih.

Za razliku od prošle godine, kada je Mont Everest zahvaljujući pandemiji predahnuo od navale penjača željnih uzbuđenja i samopotvrđivanja, ovog proljeća najviši vrh na svijetu nije odbranila ni korona. Lane je Nepal „zaključao“ planinu za posjetioce kako bi se spriječilo širenje zaraze među stanovništvom. Ove godine, vlasti su riješile da zdravstveni rizik podrede prihodima od turizma.

Pošto glavna sezona traje od marta do kraja maja, kada se vrijeme pogoršava, Nepal je već početkom godine odobrio više od 300 zahtjeva sa svih strana sveta za penjanje na vrh planine. Uslov za posjetioce je da imaju negativan test na korona virus i da provedu propisano vrijeme u karantinu.

Uporedo sa reklamom da se sa najvišeg vrha na svijetu može vidjeti zakrivljenost Zemlje, sa sve većim brojem turista raste i ekonomska kriva. U relativno kratkom vremenskom periodu, planina se pretvorila od negostoljubive zvijeri u unosnu imovinu.

Everest je u siromašnom Nepalu postao višemilionska industrija, koju zapadnjaci podstiču svojom opsesijom za novim uzbuđenjima i prestižom, i tom prilikom, pored kalorija, sagorijevaju i na stotine hiljada dolara. Nekadašnja ledena pustinja, sada je na sve strane obilježena odbačenim bocama za kiseonik koje koštaju najmanje 550 dolara, hiljadama kilograma smrznutog izmeta, a tu je ostalo zaleđeno i više od 200 mrtvih tijela.

U posljednje dvije decenije, turistički promet se uvećao deset puta i ostvareno je preko polovine od ukupno oko 10.000 organizovanih posjeta do sada. Samo u 2019. godini planinom je krstarilo rekordnih 876 penjača, stvorivši gužvu na ledenim bespućima koja je iza sebe ostavila 11 mrtvih.

Kako je ova teško pristupačna planina, opasna i za profesionalce, postala toliko prebukirana?

Koliko košta prestiž

Od kada su novozelandski alpinista i istraživač Edmund Hilari i nepalski šerpas Tenzing Norgaj uspjeli prvi da osvoje vrh Mont Everesta 1953. godine, on je sve do devedesetih bio rezervisan samo za alpinističke i istraživačke timove, sa jednom dozvolom za penjanje po sezoni. Komercijalizaciju su pokrenuli profesionalni planinari sa Zapada, ubijedivši nepalske vlasti da se planina može pretvoriti u isplativu avanturu ako omoguće masovniji pristup strancima.

Ispostavilo se da čak i tragedije, poput one 1996. godine kada je poginulo osam ljudi u pokušaju da osvoje vrh, među kojima i čuveni alpinisti Rob Hal i Skot Fišer, predstavljaju reklamu koja vrtoglavo uvećava interesovanje.

Već sredinom dvehiljaditih godina, širom zapadnih zemalja počele su da se osnivaju firme specijalizovane za ove ture, pa se broj penjača povećao sa 50 do 60 na više od 500 godišnje. Danas se gro ekonomije u Nepalu oslanja na turizam na Mont Everestu. Turistička industrija, predvođena putovanjima po Himalajima, učestvuje sa preko 10% u nacionalnom BDP-u, koji je 2019. iznosio oko 30,6 milijardi dolara.

Putovanje na Everest započinje letom iz glavnog grada Nepala, Katmandua, u malo selo Lukla. Tokom šest do osam nedjelja, penjači se probijaju planinom boraveći u nizu specijalizovanih kampova, a zatim čekaju kratak period lijepog vremena da stignu do vrha. Svaki od njih prvo mora da rezerviše ovo putovanje posredstvom neke od preko 50 specijalizovanih agencija, koje nude različite cijene, ali najniža košta koliko i automobil.

Analiza tržišta pokazuje da „paketi“ za Everest koštaju od 35.000 do 160.000 dolara, a zapadne agencije naplaćuju u prosjeku oko 70.000 dolara. U ovu cijenu su uključene sve naknade koje naplaćuje nepalska vlada: 11.000 dolara za dozvolu, 3.000 dolara za oficira za vezu koji prati svaki uspon, 2.500 dolara za ljekare, 4.000 dolara za čišćenje smeća koje planinar ostavi za sobom, kao i naknada od 2.500 dolara za one koji žele da im se ubrza i olakša administrativna procedura. Ostatak ide agenciji i vodičima, a čista zarada koja ostane organizatorima putovanja kreće se od 7.000 do 14.000 dolara po jednom penjaču.

Većina turista pored sume koju plaća za turistički aranžman, dodatno troši 10.000 do 15.000 dolara za odgovarajuću planinarsku opremu, avionske karte, za osiguranje spasavanja ako dođe do nesreće, satelitsku telefonsku uslugu i za prethodnu obuku koja traje i do godinu ipo dana. I pored toga, statistika pokazuje da u prosjeku tek 29% njih stigne do vrha, a oko 4% umre pokušavajući to da uradi.

Mont Everest je postao posebno pomodan od kada je počeo da privlači bogate poslovne ljude. Planinarenje se već odavno propagira kao dobar trening za jačanje timskog duha u firmi. Ali popeti se na najviši vrh na svijetu i tamo pobosti zastavicu svoje kompanije postalo je pitanje prestiža i svojevrsnog „brendiranja“ i preduzeća i pojedinca koji je na njegovom čelu.

Tako je Gregori Pener, predsjednik upravnog odbora trgovinskog lanca „Volmart“, samo desetak dana pošto se slikao na vrhu Everesta 2018. godine, održao govor akcionarima o svom iskustvu, završivši ga melodramatičnom i ulizičkom porukom: „Postajemo veliki, rizikujemo, nikad ne odustajemo i uspijevamo. To je ’Volmart’, i to ste vi, naši partneri!“

„Krov svijeta“ upola cijene

Zapadnim agencijama, međutim, posljednjih godina žestoko konkurišu nepalske firme, koje nude daleko niže cijene. Takve firme pokreću uglavnom lokalni vodiči, šerpasi, koji su do skoro bili samo iznajmljena radna snaga u turama koje organizuju zapadni operateri, a sada kao gazde imaju i znatno drugačiji pristup tržištu.

Naime, pošto na Zapadu izgubljeni ljudski život može mnogo da košta organizatora putovanja, posebno život bogatog klijenta, princip je da se grupe ograničavaju na oko 20 penjača, od kojih svaki ima pored sebe i iskusnog nepalskog vodiča. Zapadne agencije plaćaju šerpasa oko 5.000 dolara za cijelu sezonu. To je znatno više od 700 dolara, koliko iznose prosječna godišnja primanja u Nepalu, ali i mnogo manje od naknade koju primaju zapadni vodiči, iako je posao šerpasa daleko teži i rizičniji.

Zato u posljednjih pet godina nove generacije šerpasa odlučuju da pokrenu sopstveni posao, nudeći aranžmane po prosječnoj cijeni od 38.000 dolara. Ovakva cijena je otvorila i potpuno novo tržište, privukavši srednju klasu iz Kine i Indije. Ali zapadni vodiči se žale da je nova konkurencija nelojalna, jer nepalske agencije vode na planinu doslovno svakog ko je spreman da plati, bez prethodne obuke i bez obzira na zdravstveno stanje klijenta.

Kao posebno loš primjer nepoštovanja bezbjednosnih standarda navodi se agencija „Seven Summit Treks“ iz Katmandua, koja nudi „krov svijeta“ upola cijene, za samo 35.000 dolara. Vlasnik otvoreno reklamira da su njegove ture namijenjene svakome „ko ima jaku ekonomsku potporu koja može nadoknaditi poodmakle godine i strah od rizika“, a grupe broje i po sto ljudi. Mrtve za sobom ostavljaju i zapadne i nepalske agencije, ali zvanična statistika pokazuje da je od 11 ljudi koji su umrli 2019. godine pokušavajući da se popnu na vrh, sedam sklopilo aranžman sa lokalnim kompanijama.

Na Everestu, međutim, čak i smrt ima prednost za nepalsku ekonomiju. Kada neko od planinara, a najviše planinarskih amatera pogine ili umre pokušavajući da osvoji vrh, prenošenje njegovog tijela iz ledenog bespuća je jako složen i rizičan poduhvat za koji se angažuje i po deset šerpasa. Stoga preuzimanje tijela pokojnika, njegovu rodbinu može koštati i do 70.000 dolara.

Za sada je većina mrtvih ostala zaleđena na planini, a najčuveniji počivši stanovnik koji je i dalje zvanično neidentifikovan, nazvan je „Zelena čizma“, po planinarskoj obući koju je nosio. Pretpostavlja se, ali to do danas nije potvrđeno, da je u pitanju indijski planinar Tsevang Paljor, koji se 1996. sam uputio na vrh Everesta i od tada mu se gubi svaki trag. U međuvremenu je ovo tijelo koje počiva u pećini postalo svojevrsno upozorenje na putu, jer na njega nailaze svi oni koji se penju glavnom rutom prema vrhu.

Zorica Žarković

Izvor: Bif.rs

Check Also

Završen prvi CBCG FinTech Hackaton: prva nagrada za „Budućnost“

Svečanim proglašenjem pobjednika večeras je završen prvi CBCG FinTech Hackathon na temu „Budućnost digitalnih bankarskih …

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *