Obnovljena država, a uništena privreda

Korona kriza je pokazala sve slabosti crnogorske ekonomije i koliko je bila pogrešna politika prethodnih vlada da se može zasnivati samo na turizmu i uslugama.

Izvoz je i prije korone bio manji nego 2006. godine, javni dug je tri puta brže rastao nego BDP, a standard građana je praktično isti zbog visoke inflacije.

Crna Gora za 15 godina od obnove nezavisnosti nije uspjela da formira održivu ekonomiju, a korana kriza je samo pokazala sve njene slabosti i pogrešne politike prethodnih vlada da se privreda države može zasnivati samo na turizmu i uslugama.

Podaci su porazni i kada se uporedi 2006. sa 2019, odnosno korona kriza je došla na već uništenu ekonomiju, što je i glavni razlog zbog čega je Crna Gora prošle godine imala najveći pad ekonomije u Evropi.

Koliko se malo proteklih deceniju i po posvećivalo proizvodnji i razvoju industrije pokazuje podatak da je crnogorski izvoz 2006. godine vrijedio 441 milion eura, a u 2019. svega 415 miliona. Zbirna inflacija za ovih 15 godina je iznosila 40 odsto, pa je vrijednost izvoza od obnove nezavisnosti u realnim mjerilima zapravao prepolovljena. Uvoz je istovremeno porastao sa 1,45 na 2,6 milijardi eura.

Turizam rastao, ali bez dodate VRIJEDNOSTI

Crna Gora je proteklih godina živjela od rasta turizma, a još više od povećanja javnog duga. U godini obnove nezavisnosti registrovano je milion turista koji su ostvarili šest miliona noćenja, dok je u 2019. godini bilo 2,6 miliona turista i 14,4 miliona noćenja. Što je zaista veliki rast. Nedostatak crnogorskog turizma je to što je slabo povezan sa ostalim granama privrede, naručito poljoprivredom. Tako da gosti većinom borave u hotelima čiji su vlasnici stranci, jedu i piju većinom uvoznu hranu i pića, a u turizmu rade većinom strani radnici, tako da se značajan priliv novca odmah i odlije u inostranstvo, odnosno ne ostvaruje se značajna dodata vrijednost domaćoj ekonomiji. Koliko je turizam rizična ekonomska grana, pokazuje prošlogodišnja pandemija. Crna Gora je imala pad broja turista za 83 odsto u odnosu na 2019. godinu. Nije postojala nijedna druga razvijena grana privrede koja bi mogla ublažiti ovaj pad, pa je ukupna nacionalna ekonomija zabilježila minus od 15,2 odsto. Prethodne vlasti nijesu poštovale jedno od osnovnih postulata ekonomije „da se ne drže sva jaja u istoj korpi“, pa je udar pandemije ostavio puštoš u korpi.

U zemljama regiona, koje su naslijedile slične ekonomije iz bivše socijalističke i samoupravne Jugoslavije, imale su pad od 3 do 4 odsto, jedino je Hrvatska, gdje je takođe turizam dominantnija grana, imala značajniji pad od 10 odsto, a opet ni blizu crnogorskog.

BiH i Srbija imaju značajniji rast

Koliko je u Crnoj Gori proteklih godina vođena pogrešna ekonomska politika pokazuju poređenja parametara sa susjednim državama koje su zbog ratnih razaranja od prije više od dvije decenije bile u velikom zaostatku. Bosna i Hercegovina je napravila 150 kilometara auto-puta i još oko 40 je u raznim fazama izgradnje, a javni dug je tek prešao 40 odsto brutodomaćeg proizvoda (BDP). Crna Gora sa još nezavršenim 41 kilometrom auto-puta ima javni dug od 84 odsto BDP-a na kraju prošle godine, i to ne računajući decembarsko zaduženje nove vlade od 750 miliona eura.

U Bosni i Hercegovini se proizvodi 92 odsto materijala koji se ugrađuju u njihov auto-put, a u Crnoj Gori su domaći proizvodi samo kamen i voda iako je nekada proizvodila i cement i željezo. Drvna industrija BiH izvozi godišnje 300 miliona eura vrijednog namještaja i drugih završnih proizvoda, a Crna Gora svoje najbolje šume nemilice sječe za proste sirovine i pelet.

Srbija je krajem prošle godine, prvi put od raspada Jugoslavije i od kada se mogu upoređivati takva mjerenja, imala veću prosječnu neto zaradu nego Crna Gora.

BDP i javni dug

Da je rast BDP-a proteklih godina mjerilo koje su vlade bivšeg režima najčešće koristili kada su željele da se hvale, najviše uticalo zaduživanja, pokazuje uporedni podaci rasta BDP-a i javnog duga. Nominalni BDP je 2016. godine iznosio 2,17 milijardi a na kraju 2019. je bio 4,95 milijardi što je rast od 128 odsto, dok je neto javni dug u istom periodu porastao sa 701 miliona na 3,2 milijarde ili za 356 odsto. Odnosno javni dug je tri puta brže rastao od ekonomije. Ovo znači da su bivše vlasti stvarale privid boljeg života trošenjem novca iz kredita koji sada stižu na naplatu, a nova zaduženja služe samo za vraćanje starih dugova.

Kada je bivša vlast saopštavala podatke o rastu plata i penzija i da su među najvećima u regionu, po pravilu je zaboravljala da ih upoređuje sa rastom inflacije. Kada se uključi mjerilo inflacije od 40 odsto, koliko je po Monstatu za ovih 15 godina, realna vrijednost prosječnih plata i penzija je samo za oko 10 odsto veća nego u 2006. godini. A i taj rast desio se samo u prve tri godine takozvanog ekonomskog buma 2006/09, kada je i mijenjana metodologija za obračun plata i usklađivanje penzija, pa je teško ocjeniti da li je i taj rast realan.

Kako naprijed sa naviklima na privilegije

Pred novom Vladom su veliki izazovi, mora da se bori sa posljedicama pandemije i greškama prethodnika, da puni budžet kako ne bi dodatno povećavala javni dug a da istovremeno ne opterećuje privredu i ostavlja joj prostor da preživi krizu i ima ubrzani rast kada se pandemija završi. Vlada mora i da pripremi novi plan razvoja ekonomije koji se neće zasnivati samo na turizmu i uslugama vezanim za njega, već i na proizvodnji, poljoprivredi, informacionim tehnologijama i takozvanoj zelenoj ekonomiji. Kada se nakon završetka pandemije turizam postepeno vrati na nivo iz 2019. godine, on nakon toga više neće imati visoke stope rasta, pa se rast može ostvariti samo razvojem nekih drugih privrednih grana – novih ili obnovom onih koje je bivša vlast ugasila.

Teško da se može govoriti o obnovi industrije kakva je bila fabrika “Radoje Dakić” sa proizvodnjom od 700 građevinskih mašina godišnje, Obodom ili Željezarom i Kombinatom aluminijuma sa po sedam hiljada radnika, ali je neophodan makar dio toga ili neke nove industrije.

Podatak o uvozu hrane od skoro 500 miliona godišnje, ukazuje da u toj oblasti postoji značajna šansa. Razvoj drvne industrije i proizvodnje električne energije na način da se ne uništava priroda, takođe mogu biti šansa. Potrebna je takozvana reindustrijalizacija zasnovana na tržišnim principima i subvencijama u skladu sa evropskim pravilima. O tome se mnogo pričalo proteklu deceniju i po ali se skoro ništa nije uradilo. Razlog je možda taj što se to nije moglo postići sa takozvanim pobjednicima tranzicije, liderima i biznismenima iz 90-ih, koji su naučeni na neke drugačije uslove poslovanja i privilegija.

Na novoj Vladi i novim generacijama privrednika je da dokažu da li crnogorska ekonomija može biti uspješna priča.

Izvor: Vijesti.me

Check Also

Elektroprivreda će tražiti preuzimanje Kombinata aluminijuma

Iz Elektroprivrede (EPCG) razmišljaju o preuzimanju upravljanja Kombinatom aluminijuma (KAP) čime bi garantovali zarade zaposlenima …

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *