Silicijumska dolina i bankari su ludi za SPAC-om – šta je to?

Dugo godina posve marginalizovani finansijski akronim preko noći se vratio iz mrtvih i povezao zanimljive segmente društva, od tehnoloških vizionara dubokih džepova s istočne, preko uniformiranih bankara Vol strita sa zapadne obale, do selebritija te običnog naroda, koji obožava naizgled odličnu priliku za zaradu, začinjenu daškom glamura i ekskluzive.

Dobro potkoženi investitori iz Silicijumske doline, ugledni biznismeni, poznate zvijezde šou biznisa, bankari, a na kraju i običan narod – sve su to protagonisti spektakla koji stoje iza neobičnog akronima što je poharao Ameriku u posljednjih godinu dana. Kako to obično biva, splet neobičnih okolnosti iznedrio je ovaj trend, udahnuvši novi život odavno etabliranom poslovnom modelu koji je u međuvremenu prekrila paučina.

U pitanju je SPAC (Special Purpose Acquisition Company) ili, u slobodnom prevodu, kompanija utemeljena s ciljem preuzimanja; u Aziji i Evropi se zasad o tome malo priča, ali SPAC groznica već mjesecima trese SAD i prodrla je u sve pore društvenog života. U praksi stvar funkcioniše relativno jednostavno – gomila malih investitora se udruži, kupujući po fiksnoj cijeni dionice kompanije koja u početku nema nikakve imovine (nekako se uvrežila cifra od okruglih deset dolara po dionici). Tako nastaje SPAC ili, alternativno, “blank check company”.

Jednom kad se nađe na berzi, prikupljeni kapital SPAC privremeno ulaže u stabilne finansijske instrumente poput državnih obveznica, a poslovni model se zasniva na jednostavnom cilju – spojiti se s nekom drugom (privatnom) kompanijom, koja još nije na berzi. Na taj se način zaobilazi problem vrlo zahtjevne i skupe procedure inicijalne javne ponude (IPO). Budući da SPAC nema nikakve prihode i zapravo uopšte ne posluje (ne nudi nikakve proizvode ni usluge), stroge zahtjeve regulatora relativno je lako ispuniti, piše portal Index.

“Običnim smrtnicima” priča djeluje vrlo atraktivno zbog utiska kako je u ovoj priči nemoguće izgubiti. I zaista, priča umnogome podsjeća na listić za lutriju – početni ulog je mali, a potencijalni dobitak … samo je nebo granica. Istovremeno, svaki SPAC po pravilu ima rok trajanja: ako ne pronađe odgovarajuću metu za preuzimanje u prethodno definisanom roku (obično je riječ o godini ili dve), SPAC se jednostavno rasformira, a ulagači dobijaju nazad svoj ulog, uvećan za skromnu zaradu od investiranja u obveznice (i umanjen za određene troškove, provizije i naknade, ali o tome malo ko govori). Asimetričan odnos preuzetog rizika i potencijalnog profita ostavlja utisak kako je nemoguće izgubiti.

U poređenju s Velikom recesijom iz 2008. godine, prošlogodišnja kriza uslovljena pandemijom bila je nominalno znatno intenzivnija (mjereno konvencionalnim indikatorima poput kretanja BDP-a), ali je i trajala dosta kraće, a zahvaljujući izdašnim stimulansima Bijele kuće, nije rezultirala raširenim talasom bankrota, dramatičnom erozijom kreditne sposobnosti ili zastrašujućim rastom nezaposlenosti. Umesto toga, nezaposleni i oni koji nisu mogli da rade primali su (barem za američke uslove) izdašnu pomoć države koju zapravo nisu imali gde da potroše. Za to vrijeme pandemija koronavirusa potpuno je uništila društveni život kakav smo dotad poznavali, uvela nas je u novo normalno i iznjedrila neke nove trendove. Pandemija je (barem privremeno) izbacila iz igre Las Vegas, Atlantik Siti i inostrane kockarske oaze, a život se u najvećoj mjeri preselio u sferu virtuelnoga. Zbog svega toga, a u nedostatku sportskih događaja i inostranih zabavnih sadržaja, privid napete akcije i zabave pružila su – finansijska tržišta.

Nešto od toga već smo vidjeli u Gejmstop epizodi koju je napeto posmatrala cijela nacija: za neke je pružila neočekivanu mogućnost zarade, no većini je zapravo ponudila zabavu u kojoj je rizik vrlo značajna komponenta. Bilo je očigledno da nagađanja medija poput Wol strit žurnala i Blumberga, o naglašenoj ulozi (i sve većoj aktivnosti) malih ulagača, nisu bez osnova. Otuda i veliki interes malih igrača: SPAC u određenoj mjeri nalikuje na fantasy sportske igrice koje iziskuju relativno mali ulog, a zauzvrat pružaju zabavu i mogućnost zarade.

Deo SPAC-ova nudi neku maglovitu viziju poslovne budućnosti, fokusirajući se na ovaj ili onaj segment ekonomije (uglavnom je riječ o hi-techu, fintechu i sličnim sektorima), ali na kraju se (ne)uspjeh uglavnom svodi na reputaciju i vještine osnivača SPAC-a, a priča dobija i dodatnu, selebriti dimenziju. Michael Klein ili Chamath Palihapitiya su vjerovatno poznati tek užem krugu ljudi, a SPAC je mnogo lakše prodati malim ulagačima ako ga promovišu Shaquille O’Neil, Stephen Curry ili Serena Williams.

Lista poznatih faca, sportista, glumaca i kojekakvih influensera koji guraju ovaj ili onaj SPAC svakim je danom sve duža: svi oni se kreću utabanom stazom širenja vlastitog brenda.

Nekad su igrali na tragu konvencionalne strategije povećanja prihoda kako bi unovčili svoju slavu, sklapajući unosne ugovore sa sponzorima i lansirajući linije proizvoda s potpisom, bilo da je riječ o odjeći, parfemima, sportskim rekvizitima ili pak svakodnevnim sitnicama. Kombinacija sportista i ostalih estradnih zvijezda s poslovnim ljudima jednostavno je uobičajeni brak iz interesa.

A u igri je ozbiljan novac: SpacAnalytics navodi kako su samo tokom 2020. godine prikupljene 83 milijarde dolara, dok su u nepuna tri mjeseca ove godine SPAC-ovi skupili nevjerovatnih 90 milijardi dolara. Više od polovine inicijalnih javnih ponuda odrađenih tokom prošle godine na američkih tržištima kapitala nosilo je oznaku SPAC, a taj je postotak u ovoj godini premašio 80%.

S obzirom na to da je SPAC trenutno in, cifre koje se gomilaju vremenom dramatično rastu. Iako su SPAC transakcije već prošle godine brojkom nadmašile klasične IPO dilove, potonji su prikupili više kapitala (96 milijardi dolara). Od početka ove godine situacija je sasvim drukčija jer je klasičnim IPO transakcijama dosad prikupljeno svega 36 milijardi dolara. Zbog rastućeg interesa i potražnje malih ulagača špekulacije dionicama SPAC-ova i prije no što dogovore preuzimanje postale su uobičajene. Nije rijetko da cijena dionica naročito traženog SPAC-a odluta znatno iznad 10 dolara daleko prije objave preuzimanja, u uvjerenju kako će sponzor pronaći neki dobar dil. Otuda i strelovit rast indeksa koji prate kretanje SPAC deonica i koji su nadmašili tradicionalne indekse kao što je S&P 500.

Konzervativniji (stariji) investitori će spremno zaključiti kako je ludilo na finansijskim tržištima uzelo maha, baš kao i na prelazu vijeka: tada je vladala dot-com manija, a sada su u igri SPAC, bitkoin, NFT i inostrani tokeni. Drugim riječima, sve ovo bi se moglo prilično loše završiti, ali uz izdašne stimulanse centralne banke i Bijele kuće, era rekordno niskih kamatnih stopa još traje i ključan je preduslov manične aktivnosti špekulanata. Neki će iz ove priče sigurno izvući vrlo opipljivu korist, dok će većini vjerovatno pripasti mrvice. I vremenom valjda naći neku drugu zanimaciju.

Osnovna potka nije naročito kompleksna, ali zato nudi obilje pikantnih detalja. Počeci priče datiraju još s početka osamdesetih godina prošlog vijeka, no SPAC je u međuvremenu zaglavio u segmentu opskurnih finansijskih instrumenata, sve dok ga nije otkrila klika iz Silicijumske doline. Ne, ne govorimo o ekipi gikova nego finansijera, venture kapitalista (VC) koji poput lešinara kruže oko privatnih kompanija, tražeći mogućnosti investiranja. Naravno, po povoljnim uslovima, dok je poslovanje još u razvoju, a jedino vrijedno procene su ideja i inovacija (s potencijalom razbijanja etabliranih modela i brendova). Riječ je, dakle, o investitorima dubokih džepova, ali manje konvencionalnoj, ne-bankarskoj sorti sa zapadne obale, koja se obogatila ulaganjima u besplatne snack-barove, stolove za bilijar i stoni tenis i ležernu kancelarijsku atmosferu u zamenu za vlasnički udeo u perspektivnim startap kompanijama koje će se jednog dana preobraziti u jednoroge, a potom u zrelijoj fazi razvoja izaći na berzu i postati novi Fejsbuk.

U normalnim okolnostima izlazak kompanije na berzu iziskuje angažman cijele horde savjetnika, advokata i bankara koji mogu odrediti taj posao u okviru kompleksne zakonske regulative. Sve to košta, a uz to otvara i mogućnost cijelog niza neželjenih nuspojava (o tome ćemo kasnije). Suprotno tome, SPAC se nakon jednostavne procedure (jer nema ništa prijaviti) relativno brzo i lako pojavljuje na berzi. Jednom kada pronađe metu i dogovori uslove, SPAC i privatna kompanija se spajaju i nastaje nova kompanija (de-SPAC je termin iz stručnog žargona) čijim se dionicama već neko vrijeme ionako trguje na berzi.

(Cijeli članak možete pročitati OVDJE)

Check Also

ICT Cortex analizirao rezultate poslovanja 30 najuspješnijih IT kompanija u Crnoj Gori

ICT Cortex – klaster za informacione tehnologije, inovacije, edukaciju, dizajn i tehnološki razvoj Crne Gore, …

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *