Sajt worldpopulationreview.com nedavno je objavio listu deset najsiromašnijih zemalja u Evropi. Među ovih deset, čak pet (redom Kosovo, Bosna i Hercegovina, Sjeverna Makedonija, Srbija, Crna Gora) dolazi sa prostora bivše Jugoslavije. Dakle, samo dvije države nastale disolucijom SFRJ, Slovenija i Hrvatska, nijesu među 10 najsiromašnijih u Evropi na početku treće decenije 21. vijeka.
Refrenično iznova ponavljajuća floskula o neuspjeloj višedecenijskoj tranziciji kao ključnom razlogu zaostalosti ovog dijela Evrope ne čini se dovoljno adekvatnim i potpunim objašnjenjem. Tranzicija ne postoji kao fenomen po sebi, već se dešava u konkretnom društveno-političkom ambijentu. Stoga nam valja učiniti napor da dođemo do cjelovitijeg odgovora na pitanje zašto se, tri decenije poslije pada Berlinskoga zida, nalazimo stabilno na začelju Evrope po životnom standardu stanovništva.
Instrumentalizacija institucija
Decenije permanentno trajuće tranzicije (Marks bi to nazvao prvobitnom akumulacijom) očito nijesu donijele prosperitet i bolji život, već su ih vladajuće pseudoelite iskoristile isključivo za podjelu plijena. Dakle, nijesu stvoreni uslovi za kreiranje viška vrijednosti, već je vlast doživljavana kao diskreciono pravo da se vrši preraspodjela već postojećeg bogatstva, pri čemu je svaki novi krug preraspodjele značio i umanjenje „količine“ bogatstva. Snažne i nezavisne institucije bi u normalnim okolnostima bile brana od ovakvih zloupotreba političke moći, te stoga vlastodršci nijesu ni dozvoljavali da se konstituišu kao takve, već su mahom pretvarane u puke alatke za obračun sa političkim neistomišljenicima i rivalima.
Hronična nemoć postjugoslovenskih društava (sa izuzetkom slovenačkog) da se organizuju u formi funkcionalne pravne države, koja podrazumijeva jasnu podjelu vlasti i nametanje pravila igre koja bi jednako važila za sve, te kompetentnu javnu upravu koja se strogo pridržava propisanih procedura, onemogućili su funkcionisanje tržišne ekonomije, u formi u kojoj su ekonomski odnosi uređeni u prosperitetnim državama razvijenog Zapada. Tretiranje države kao plijena vlastodršca i svite koja ga okružuje proizvodi latentnu nestabilnost, jer znanje nije garancija uspjeha pojedinca, već je to mnogo više politička podobnost. Tako se sputava inovativnost, te stoga ni ekonomija ne može da ojača do mjere da porodi akumulaciju koja bi bila usmjerena na investicije.
Da bi znanje udruženo sa inovativnošću moglo biti moćno oružje za ekonomski progres čitavog postjugoslovenskog prostora govore primjeri hrvatske kompanije „Rimac“ i srpskog „Nordeusa“.
Prva se kompanija bavi proizvodnjom električnih super-automobila i pravi je hit na svjetskom tržištu. Kompanija „Nordeus“, sa druge strane, bavi se pravljenjem video igara i neki od njenih proizvoda bili su među najprodavanijim u ovoj kompetitivnoj i moćnoj industriji. O kakvom postignuću se radi najbolje se može razumjeti ako uzmemo u obzir da svjetska gejming industrija na godišnjem nivou ima veći profit od filmske i muzičke industrije zajedno, sa potencijalom za dalji rast! Ove kompanije su, međutim, uspjele uprkos, a ne zahvaljujući sistemu.
Posljedično, slaba ekonomija dovodi do toga da ni država kroz različite vidove poreza ne može da skupi novac koji bi joj bio dovoljan da servisira troškove, pa tako svake godine svjedočimo rebalansima, kroz koje se pokrivaju budžetski deficiti. Deficiti se nadomještaju novim zaduživanjem, čime se opterećenje servisiranja tekućih troškova samo prebacuje u budućnost. Dakle, trošimo nešto što nijesmo zaradili, ili, plastično rečeno, ručak koji smo pojeli danas ostavljamo našoj djeci da ga plate sjutra.
O tome koliki je stepen povjerenja u države postjugoslovenskog prostora, njihovu ekonomsku vitalnost i sposobnost da servisiraju dugovanja reljefno govore visine kamatnih stopa iz poslednje tranše zaduženja. Recimo Slovenija se zadužila po negativnoj kamatnoj stopi od 0,09%, Srbija po stopi od 1,9%, a Crna Gora po stopi od čak 2,8%. Tako se već decenijama krećemo u začaranom krugu. Dakle, bez funkcionalne pravne države, koja bi prije svega garantovala sigurnost svojine i ugovora, nije moguće govoriti ni o razvijenoj ekonomiji, koja omogućava ambijent u kome svaki pojedinac može maksimizovati svoje potencijale, a time dati doprinos društvu i državi.
Urušavanje obrazovnog sistema
Paralelno sa političkom instrumentalizacijom ionako slabih institucija tekao je proces sistematskog urušavanja obrazovnog sistema. Potpuna deregulacija ove oblasti dovela je do proliferacije privatnih visokoškolskih ustanova, koje su visoko obrazovanje komercijalizovale i pretvorile u ogoljen biznis, vodeći se maksimom da diplomu može da dobije svako ko je u mogućnosti da plati školarinu, nezavisno od znanja. Ovako se zapravo poništava sama suština akademskog obrazovanja, jer je smisao fakulteta upravo u tome da napravi selekciju i otkrije najtalentovanije pojedince u okviru date populacije. Time je značaj znanja krajnje relativizovan, a država je direktno poslala poruku da ne vrijedi učiti. Neizbježna posljedica bila je osiromašenje ionako skromnih ljudskih resursa jer su se oni koji stvarno znaju i mogu uglavnom odlučivali na karijeru u inostranstvu, ne želeći da sebe dovode u situaciju da im egzistencija zavisi od političke podobnosti.
Kozmetičke promjene
Posebno je zabrinjavajuća tendencija da smjene vlasti na postjugoslovenskim prostorima uglavnom nijesu donosile promjenu u suštinskom smislu, koja bi podrazumijevala jačanje institucija i stvarnu podjelu vlasti, već smo gotovo po pravilu imali samo zamjenu jedne vladajuće garniture drugom. Izuzetak od ovog pravila desio se u Srbiji nakon petooktobarskih promjena, ali je i taj istorijski iskorak srpskog društva bio kratkog daha i završio se tragično – atentatom na arhitektu promjena, dr Zorana Đinđića.
Izostanak suštinskih promjena je za posljedicu imao i svojevrstan zamor od politike, guranje građana u apstinenciju ili okretanje desnim populistima, koji uvijek obećavaju efikasna i jednostavna rješenja, a što se naročito u periodima nestabilnosti značajnom broju ljudi može učiniti kao poželjan izbor. Naravno, uzevši u obzir činjenicu da je društvo mnogo složenije nego što ga populisti predstavljaju uvijek se ispostavi da njihovi ljekovi za društvene boljke jednostavno ne liječe, a nerijetko i pogoršavaju problem. Jasno je da ovaj tip političara ni na drugim meridijanima nije donio nikakve poželjne ishode, na Balkanu ponajmanje. U tom smislu bi se kao studija slučaja svakako mogao promatrati Trampov mandat na čelu SAD i uloga koju su snažne i nezavisne institucije imale u očuvanju stabilnosti društvenog poretka.
Pored nadirućeg populizma, još destruktivniji efekat permanentno trajuće tranzicije ogleda se na polju demografije. S tim u vezi su na postjugoslovenskom prostoru, uključujući i članicu EU Hrvatsku, uočljive dvije tendencije – negativan prirodni priraštaj i iseljavanje. Posebno je stanje alarmantno u Srbiji, koja na godišnjem nivou izgubi oko 30.000 stanovnika zbog negativnog prirodnog priraštaja i još najmanje toliko zbog iseljavanja.
Dakle, dominantna zloupotreba države kao instrumenta preraspodjele dovela je do svojevrsne osvete loših đaka na gotovo čitavom postjugoslovenskom prostoru (opet sa izuzetkom Slovenije), jer sada i oni koji bi imali moralnih i profesionalnih kapaciteta da stvari okrenu u pozitivnom smjeru okreću glavu od politike, percipirajući je kao nečasnu djelatnost (o monstruoznosti tehnika za proizvodnju ovakvog efekta vjerovatno najbolje svjedoči propagandni linč kojem je u Srbiji izložen episkop Grigorije (Durić) i to samo zbog javno izrečenog stava).
Tehnološko kaskanje
Višedecenijski tranzicijski vrtlog tokom kojeg su političku moć, uz par izuzetaka, grabili uglavnom bezobzirni oportunistički nastrojeni politikanati, rezultirao je pozicioniranjem postjugoslovenskih država na samo začelje Evrope. Uzevši u obzir da, na jednoj strani, upravo prolazimo kroz četvrtu industrijsku revoluciju oličenu u razvoju IT tehnologija (ova industrija doživljava eksponencijalni rast tokom poslednje decenije), dok, na drugoj strani, postjugoslovenske vladajuće pseudoelite dijele totalno odsustvo svijesti o potrebi da se uhvati korak u sveopštoj digitalizaciji, dalje zaostajanje čini se sve izvjesnijim. Po svemu sudeći, svijet nije previše udaljen ni od Svetoga grala IT tehnologije – tehnološkog singulariteta. Riječ je o hipotezi prema kojoj će trenutak u kom se vještačka inteligencija izjednači sa ljudskom biti okidač ekstremnog razvoja tehnologije nakon čega bi svijet zadesile tektonske promjene. U tom smislu, sa žaljenjem možemo konstatovati da projekcije budućeg razvoja postjugoslovenskih država upućuju na trend još dubljeg zaostajanja, umjesto sustizanja razvijenog svijeta. Da nije nužno moralo biti ovako, govori iskustvo niza država nekadašnjeg socijalističkog lagera, sa kojima postjugoslovenski prostor dijeli nekoliko decenija oslanjanja na sličnu ideološku matricu. Ovom prilikom bih kao svijetli primjer posebno istakao Estoniju. Ova mala baltička država je pokazala da se ulaganjem u znanje i hvatanjem koraka sa savremenim industrijskim trendovima mogu napraviti veliki rezultati.
Personalizacija vlasti
Očito je, dakle, da postjugoslovenska društva, odnosno vladajuće pseudoelite nijesu mogle ili željele da razumiju blagotvornost uspostavljanja pravne države i podjele vlasti već su se mahom opredjeljivale za autoritarni model vladanja, kojeg karakteriše personalizacija političke moći. U takvom poretku moć je dominantno pozicionirana onamo gdje se nalazi trenutni vođa i politička organizacija koju predvodi, a ne onamo gdje ju je pozicionirao ustav i zakoni. Svako preispitivanje ili nuđenje alternative se gotovo po pravilu tretira kao apriori neprijateljski čin, čime je onemogućeno neophodno sazrijevanje hronično nedostajuće kritički nastrojene javnosti, te profesionalizacija medija i jačanje civilnog društva, koji u svakom demokratskom poretku predstavljaju neophodan korektiv vlasti. Takođe, politička moć je često zloupotrebljavana sa ciljem da se marginalizuje ili potpuno uništi opozicija. Naravno, funkcionalan demokratski politički sistem je naprosto nemoguć bez opozicionog djelovanja jer je opozicija jedan od njegovih konstitutivnih elemenata, pored vladavine prava, podjele vlasti, kritičke javnosti, medija i civilnog društva.
Jedna od ključnih implikacija ovakvog načina obnašanja vlasti je sistematsko zatiranje građanske i proizvodnja podaničke svijesti. Za razliku od građana koji imaju potrebu da preispituju, kritikuju, pitaju i sumnjaju, podanici slijepo prate vlastodršce. U nastojanju da promovišu podaničku svijest pseudoelite pored otvorene represije koriste i tehnike meke moći, prvenstveno kroz medijsku propagandnu i podsticanje klerikalnih tendencija. Tako u gotovo svim postjugoslovenskim društvima religijske institucije imaju apsolutno privilegovan položaj, dok se zauzvrat od njih očekuje (uz rijetke izuzetke i dobija) doprinos u njegovanju podaničke svijesti. Time se se svaka individualnost vulgarno satire u korist fluidnog kolektiva (u komunizmu je taj kolektiv bila klasa, a nakon pada komunizma mjesto klase su zauzele nacija i vjera).
Ovu vrstu svijesti najbolje je opisao srpski književnik Radoje Domanović u “Vođi”. Ove godine navršava se tačno 120 godina od izlaska ovog djela, a u izvjesnom smislu je tragično da se u najvećem dijelu postjugoslovenskog prostora građanska svijest nalazi na sličnom nivou kao na početku prošlog vijeka.
Neveseli epilog trodecenijskog lutanja
U konačnom, tri decenije istorije postugoslovenskog prostora (minus Slovenija), mogli bi sumirati kroz sljedeće elemente:
– politička instrumentalizacija institucija;
– nefunkcionalna tržišna ekonomija;
– servisiranje tekućih troškova novim zaduživanjem, čime se vraćanje dugova prebacuje na buduće generacije;
– deregulacija obrazovnog sistema i sistematsko urušavanje ove oblasti
– zamjena vladajućih garnitura umjesto sistemskih promjena;
– politička apstinencija ili okretanje sirovom populizmu;
– potpuno odsustvo svijesti o značaju tehnološke revolucije kroz koju prolazimo;
– autoritarni model vladanja umjesto demokratskog
– sistematsko zatiranje građanske svijesti i jačanje klerikalizma.
I pored poslovične i sveprisutne verbalne fetišizacije države i nacije širom postjugoslovenskog prostora, nakon tri decenije od pada Berlinskog zida, suočavamo se sa deprimirajućom činjenicom da niko osim Slovenaca taj period nije iskoristio da napravi državu u suštinskom smislu (od svih atributa države praktično je usvojen samo jedan – monopol na upotrebu sile), dakle skup institucija koje garantuju da pravila jednako važe za sve. Bez ovog ključnog preduslova, kako bjelodano pokazuju podaci predočeni na početku ovog teksta, osuđeni smo na siromaštvo i posljedične tenzije izazvane materijalnom deprivacijom dominantne većine stanovništva. Jedino što je u ovom trenutku izvjesno jeste da, bez temeljnog društvenog zaokreta, u budućnosti možemo očekivati dalje zaostajanje ili, u najboljem slučaju, stagnaciju. Da li će, i kome, istorija pružiti još neku šansu ostaje da se vidi.
Autor: Vuko Vlahović
Izvor: talas.rs/Vijesti.me
