Prezadužene zemlje, i to ne samo one iz Afrike, s velikom pažnjom prate što se događa sa Zambijom. Ona je krajem septembra svojim zajmodavcima poslala pismo u kojem ih pita da li bi ipak moglo da se razgovara o odlaganju i eventualno nekim drugim uslovima za njen dug. Moli ih da joj do 20. oktobra odgovore šta misle o toj ideji.
Vrlo brzo stigao je i jasan odgovor. Tri dana nakon tog upita, najznačajnija agencija za procjenu kreditne sposobnosti „S&P Global Ratings“ spustila je bonitet Zambije sa ionako mizernih CCC na CCC-. Prema mišljenju stručnjaka S&P, „taj upit pokazuje da Zambija trenutno ima velikih poteškoća s otplatom svojih obaveza privatnim povjeriocima i mogla bi uskoro da kasni sa otplatama“, navodi se u obrazloženju. Štaviše: trend je za Zambiju „negativan“.,
Ko da pomogne siromašnima?
Drugim riječima, umjesto da se povede razgovor o reprogramiranju duga, Zambiji samo zato što postavlja takvo pitanje postaje još teže. A to znači da će još skuplje dolaziti do novog novca. Roberto Sifon-Arevalo je na čelu odjeljenja za državne obveznice i javna sredstva agencije S&P i njemu je potpuno jasno u kakvom je stanju budžet Zambije: „Za svaki dolar koji ta zemlja zaradi, ona mora da plati 46 centi samo za kamate. To je i u normalnim okolnostima izuzetno teško, a u sadašnjoj situaciji i više od toga.“
A „sadašnja situacija“ je i kriza koju je izazvala pandemija. Bogate zemlje i Evropska unija stvaraju ogromne finansijske pakete za podršku nacionalnoj konjunkturi – a siromašne zemlje nemaju ništa. Pritom čitav niz takvih zemalja zavisi od izvoza svojih sirovina, ali zbog ukupnog pada privrednih aktivnosti i cijene sirovina su na niskom nivou. I ne samo to: mnogim takvim siromašnim zemljama bitan izvor prihoda su i doznake njenih građana koji žive u inostranstvu i koji šalju novac svojim porodicama u domovinu. Ali u ovim okolnostima i ti prihodi su bitno manji.
Načelno i teoretski: bogate zemlje svjesne su da je čitav taj sistem pozajmica neodrživ: Svjetska banka je još devedesetih pokrenula inicijativu oprosta dugova, a 2005. su se oko toga usaglasile i najbogatije zemlje grupe G7. I iako se i sada, u doba pandemije, mogu čuti izjave kako bi se bar nekako trebalo pomoći prezaduženim zemljama, to ipak redovno ostaju prazne priče. Tržište novca ima svoja pravila, a Sifon-Arevalo negira da je i sam upit Zambije automatski značio pad rejtinga.
Ko će da pozajmi novac bez povjerenja?
Svaka zemlja se pojedinačno provjerava i uvijek je tu osnovno pitanje: može li ta zemlja da vraća taj dug? To je pitanje i za Zambiju i za Argentinu, baš kao što je i Grčka u doba finansijske krize neprestano ponavljala da bi „lako vratili dugove kad ne bi bilo i kamata“. Za to vrijeme, Njemačkoj se recimo čak i daje novac – da bi mogao da joj se pozajmi novac! A prezadužene zemlje jedino uz kamate mogu da nađu nekog ko će da im da svježi kapital.
Istini za volju trebalo bi reći da kod mnogih prezaduženih zemalja ima razloga zašto im povjerioci ne vjeruju: „Razgovori o opraštanju dugova uvijek se prekidaju ukoliko se ne pokrenu dugoročne reforme: u upravljanju zemljom, u borbi protiv korupcije, u većoj transparentnosti i u opštem političkom okruženju“, objašnjava Matijas Adler, stručnjak njemačke Banke za obnovu i razvoj (KfW). „U centru rješenja je uvijek svaka pojedinačna zemlja.“
Ali to je samo donekle tačno: u bilateralnim odnosima je možda još i važnije šta u stvari hoće zemlja koja u nekoj drugoj ulaže novac – recimo danas Kina u slučaju Afrike. A tu je naravno i stara zavisnost od nekadašnjih kolonijalnih vlastodržaca. Tobi Grin je docent za istoriju Afrike na londonskom Kings koledžu i tvrdi: „Već pet vjekova je Afrika u nepovoljnom položaju u pristupu kapitalu. Za razliku od zapadnih zemalja, tamo novac za kredit uvijek dolazi spolja.“
Da li postoji alternativa?
Uz katastrofalne posljedice: „Gana, u stvari jedna od bogatijih zemalja Zapadne Afrike, danas plaća pet puta više novca za servisiranje svojih dugova nego što daje za svoje zdravstvo.“ Grin vjeruje da je rješenje stvaranje odvojenog, afričkog sistema samopomoći koji bi bio alternativa i zapadnom i dalekoistočnom kapitalu. Osnova već postoji: „Ecobank“ je osnovana još 1985. za potrebe zapadnoafričke ekonomske zajednice „Ecowas“, a koja je danas aktivna u 36 zemalja južno od Sahare.
Da li je uopšte moguće stvoriti, ako ne alternativu, a onda bar ravnopravnog partnera postojećem tržištu kapitala, a koji bi imao više sluha za zemlje u nevoljama? Bez obzira na to da li je riječ o Africi, Južnoj Americi ili zemlji iz nekog trećeg regiona, ostaje činjenica da na globalnom nivou bogati neprestano postaju još bogatiji. Siromašnima je uvijek problem da nađu novac, čak i kad bi to ulaganje značilo da će povećati prihod.
„Na primjer, kad već postoji negdje neki put, uvijek će se naći neko ko je spreman da uloži novac u njegovo poboljšanje“, sumira Sifon-Arvelo iz agencije S&P. „Ali kad uopšte nema nikakvog puta, onda gotovo niko neće da dâ novac za njegovu izgradnju, jer svim misle ovako: mora da postoji razlog zašto tu nema puta.“
Tu ne pomažu uvjeravanja da bi izgradnja puta donijela profit – čak i ako se vjeruje državi da taj novac neće završiti u nečijem džepu. Mnoge države Afrike nemaju novca za izgradnju takvih infrastrukturnih projekata i „tako nastaje začarani krug u kojem je nemoguće sopstvenim snagama razviti rješenje za neku situaciju“, objašnjava Sifon-Arvelo iz „S&P Global Ratings“. I priznaje: „Na neki način to je prilično perverzno.“ Ali to je svijet novca i kapitala u kojem živimo.
Andreas Beker
