Minsk

Bjelorusija: Posljednji sovjetski ekonomski sistem

Zvanični rezultat izbora, protesti u brojnim gradovima, razočaranje građana – sve to ima i svoje ekonomske razloge.

Vladajući režim u rukama ima sve manje sredstava kojima može da garantuje stabilnost u Bjelorusiji.

Zemlja koja se često – a možda i prebrzo – naziva “posljednjom diktaturom u Evropi”, mogla bi možda korektnije da se opiše kao “posljednji sovjetski ekonomski sistem” – ali bez Sovjeta, piše Dojče vele (DW).

Upravo to je do sada osiguravalo Lukašenkovu moć. A ona je sada ugrožava. “It’s the economy, stupid” – to je rečenica iz vremena Bila Klintona koje se ponekad vjerovatno prisjeti vremešni vlastodržac u Minsku.

A “economy! Bjelorusije toliko je zavisna od Rusije da čudi kako je ta zemlja uopšte do sada uspjela da očuva – doduše ograničenu – nezavisnost od nadmoćnog susjeda.

Bjelorusija sa svojih nešto manje od deset miliona stanovnika dijeli granice sa Poljskom, Letonijom i Litvanijom, članicama Evropske unije. U direktnom susjedstvu je Ukrajina, ali i Rusija – zemlja sa 144 miliona stanovnika i bruto domaćim proizvodom od gotovo 1.660 milijardi dolara (u 2018. godini).

Ekonomski bilans Bjelorusije u 2018. iznosio je 60 milijardi dolara – precizni, aktuelni podaci nisu raspoloživi. Rusija je neuporedivo veći trgovinski partner: gotovo 40 odsto svojih proizvoda Bjelorusija izvozi u susjednu zemlju. Takođe je važno spomenuti da je Rusija ujedno i najveći poverilac, ta zemlja “kontroliše” skoro 38 odsto državnog duga Bjelorusije.

Subvencije iz Moskve

Sve to ipak možda i nije tako odlučujuće kao jedna posebna vrsta subvencije koju Kremlj odavno daje Lukašenkovom režimu. Rusija je naveliko isporučivala Bjelorusiji sirovu naftu i to ispod uobičajene svjetske tržišne cijene, piše DW. Nafta se prerađivala u bjeloruskim rafinerijama, a derivate proizvedene na taj način Bjelorusija je prodavala po standardnim svjetskim cijenama.

Njemački list “Parlament” nedavno je napisao da su, prema opreznim procjenama opozicije, direktne i indirektne subvencije Moskve “do 2017. iznosile gotovo 90 milijardi eura”. S tim sredstvima i izuzetno brižnim odnosom prema državnim preduzećima, režimu je dugo vremena polazilo za rukom da održava ekonomsku stabilnost.

Svjetska banka u svom izvještaju o Bjelorusiji to opisuje ovako: „…postupni proces transformacije, koji karakterišu ograničene strukturne reforme i skromna ekspanzija privatnog sektora.“

Posljedica takvog pristupa je da u Bjelorusiji de fakto nema oligarha koji su se obogatili na razbijanju i privatizaciji državnih preduzeća. A državni sektor je još uvjek zaslužan za skoro 50 odsto BDP. Državna preduzeća koje režim pazi i mazi garantuju ljudima radna mesta i određenu sigurnost kad se radi o isplati plata.

Samo šesto odsto građana u Bjelorusiji ima primanja niža od granice siromaštva. U bogatijoj Poljskoj, kako je podsjetio „Le Mond diplomatik“, u siromaštvu živi 14,8 odsto stanovnika. Ali državne firme ne pomažu u procesu modernizacije beloruske ekonomije.

Dinamika u IT-sektoru

Za modernizaciju je ionako zadužen – barem u dvomilionskoj metropoli Minsku – veoma živ IT-sektor. Svjetska banka napominje da su firme iz sektora informacione i tehnološke industrije donedavno u rastu BDP imale isti udio kao i poljoprivreda, industrija i građevina – i to zajedno. Zahvaljujući i tom IT-sektoru formira se srednji sloj stanovništva s boljim primanjima – barem u glavnom gradu Bjelorusije. Plate van Minska u prosjeku iznose oko 200 eujra mesečno.

Tu relativnu stabilnost bjeloruskog ekonomskog sistema u međuvremenu ugrožavaju dva ključna problema: korona-kriza i dogledno okončanje ruskog programa naftnih “dobročinstava”. Minsk i Moskva su još 1999. godine sklopili takozvani “Ugovor o savezu država”, kojim je bilo predviđeno da se jednog dana saradnja ovoh država “transformiše” u oblik dalekosežne unije Rusije i Bjelorusije.

Od toga za sada nema ništa.

Beloruski vlastodržac Lukašenko do sada je na pritiske iz Moskve da se unija i formira do sada uvjek uspijevao da odgovori taktikom odugovlačenja.

Ali to nije ostalo bez posljedica. Početkom ove godine Moskva je naredila privremenu obustavu isporuka sirove nafte svom zapadnom susjedu. Na posljedice nije trebalo dugo čekati. Bjeloruski izvoz zbog toga je u prvom kvartalu zabilježio pad od 16 odsto. Osim toga, od početka ove godine bjeloruska nacionalna valuta je u roku od šest mjeseci izgubila skoro 19 odsto svoje vrijednosti.

Korona i druge krize

Moskva namjerava da do 2025. okonča program posebnog, privilegovanog tretmana. Posmatrači računaju s tim da bi Minsk zbog toga mogao da do 2024. izgubi oko jedanaest milijardi dolara. A to je novac koji će nedostajati za finansiranje socijalnog mira u zemlji, navodi DW.

Već za 2020. godinu Svjetska banka prognozira pad bjeloruske privrede za najmanje dva odsto (prema nekim drugim procjenama Svjetske banke moglo bi da se radi i o minus 4 odsto). Veliku ulogu u tom kontekstu igraju posljedice korona-krize u Rusiji, najvažnijem trgovinskom partneru. Osim toga, i ekonomski problemi u Evropskoj uniji uslovljeni su pandemijom – a EU je drugi najvažniji partner Bjelorusije.

Lukašenko je poverenje svojih pristalica izgubio jednim dijelom i zahvaljujući dugotrajnim negiranjem korona-krize, odnosno lošim kriznim menadžmentom.

“Bez korona-epizode”, napisao je krajem jula njemački magazin Cicero, “ne može se objasniti zašto je opozicija u predizbornoj kampanji ostvarila tako nagli rast podrške građana”.

Zbog krize će Lukašenku ubuduće vrlo vjerovatno nedostajati sredstva kojima bi mogao da “primiri” svoje pristalice – prije svega materijalna. I to je vjerovatno jedan od razloga porasta stepena represije nakon izbora.

Check Also

“Ralf Loren” dijeli otkaze i seli se na internet

Američka kompanija “Ralf Loren” odlučila je da smanji broj zaposlenih širim svijeta do kraja svoje …

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *