Vukčević: Troškovi obrade kredita nijesu standard ni u Evropskoj uniji

Povodom reakcije generalnog sekretara Udruženja banaka Branislava Pejakovića u tekstu “Naplata obrade kredita standard bankarskog poslovanja”, reagovao je advokat dr Miloš Vukčević, koji je zastupao klijenta i na čiju tužbu je Osnovni sud u Podgorici poništio dio ugovora o kreditu koji se odnosi na proviziju za obradu kredita.

“Kada je u pitanju naknada koju banke naplaćuje na ime troškova obrade kredita, osnovno pitanje za Udruženje banaka i gospodina Pejakovića ne bi trebalo da bude ko snosi troškove sudskog postupka u slučaju podnošenja tužbe od strane građanina – korisnika kredita, jer u pitanju odnos između klijenta i advokata i stvar njihovog dogovora, već bi gospodin Pejaković kao generalni sekretar Udruženja banaka trebao da pruži odgovor i objasni crnogorskoj javnosti i građanima koji su to stvarni troškovi koje banka ima prilikom obrade kredita. Na primjer, koji su troškovi koje je banka imala prilikom obrade kredita u iznosu od 20. 000 eura, te je naplatila naknadu u iznosu od 1% od vrijednosti odobrenog kredita, odnosno u ovom primjeru 200 eura? Koje je to troškove (objasniti strukturu, metod obračuna i visinu tih troškova) banka imala prilikom obrade ovog kredita, te ih je jednokratno naplatila kroz naknadu u iznosu od 200 eura i zbog čega su za kredit od primjera radi 25 000 eura, troškovi obrade kredita veći za 50 eura, odnosno iznose 250 eura. Koji su to dodatni troškovi koje banka ima za obradu kredita u vrijednosti većoj za samo 5000 eura, te je naknada za obradu kredita veća za 50 eura, posebno ako se uzme u obzir činjenica da sam postupak odobrenja kredita spada u redovno poslovanje banke, pa banka ne angažuje dodatnu radnu snagu, a sve usluge naplaćuje kroz ugovorenu kamatnu stopu, te banka nema dodatnih spoljnih (eksternih) troškova, osim eventualnih troškova za utrošeni papir i struju koji su zasiguirno daleko manje od naknade u ovom primjeru od 200 eura? Banka ima pravo da naplati samo stvarne troškove koje je imala prilikom obrade kredita i njegovog puštanja u tečaj i svoju dobit ostvaruje kroz ugovorenu kamatu, a nikako dobit ne smije ostvarivati kroz naknadu za trošak obrade kredita. U tom smislu se i u pomenutoj presudi Osnovnog suda u Podgorici između ostalog navodi da je ništava odredba Ugovora o kreditu kojom se ne preciziraju koji su to stvarni troškovi obrade kredita i zašto se isti vezuju za iznos kredita, u procentu. Korisniku kredita je nejasan mehanizam po kojem se dobija iznos tih troškova, što ih dovodi u neravnopravna položaj u odnosu na banku, koja na osnovu unaprijed pripremljeog i odštapanog ugovora o kreditu na čiju sadržinu korisnik kredita nije mogao da utiče, stavlja korisniku kredita određeni novčani iznos na raspolaganje, a pritom za sebe zadržava pravo da odredi troškove kredita bez odgovarajućih obrazloženja koji su to troškovi, na osnovu čega su utvrđeni i zašto se u procentualno vezuju za iznos odobrenog kredita. Takvo postupanje banke je u suprotnosi sa osnovnim načelima crnogorskog pravnog sistema, koji su banke dužne da poštuju, prije svega načelom uzajamnih davanja propisanim članom 8 Zakona o obligacionim odnosima čiji je cilj da se kod ovakvih ugovora zaštita pruži onoj stranci čija je ugovorna obaveza bila u nesrazmjeri sa obavezom druge strane. Banka je u odnosu sa klijentom ekonomski jača strana u kojoj rade, između ostalih i pravnici (posjeduje pravni sektor), dok je klijent najčešće neuka stranka i ne smije korišćenjem svog položaja jače strane nametati odredbe kojima se klijent stavlja u neravnopravan položaj, odnosno odredbe koje su protivne prinudnim propisima, javnom poretku i moralu. Dakle, ugovoranjem obaveze plaćanja troškova obrade kredita, koji su pritom paušalno određeni, banka postupa suprotno načelu savjesnosti i poštenja s obzirom da je za korisnika kredita stvorila nesrazmjenu obavezu u odnosu na prava iz ugovora u kreditu u svoju korist. Nije sporno pravo banke da od korisnika kredita naplati naknadu za pruženu uslugu, što uključuje i naknadu za troškove obrade kredita, ali prilikom naplaćivanja ove naknade, imajuću u vidu da je riječ o ugovoru o pristupu o kojem se ne pregovara, kao i poziciju banke kao dominantne ugovorne strane, banka je shodno odredbama Zakona o obligacionim odnosima, ali i odredbama Zakona o zaštiti potrošača koji propisuje da je nepoštena odredba u potrošačkom ugovoru odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, narušava ravnotežu prava i obaveza na štetu potrošača, dužna da korisniku kredita prije zaključenja ugovora o kreditu predoči obavezu plaćanja troškova obrade kredita, ali da opredjeli i strukturu i visinu tih troškova. Drugim riječima, banka nije ovlašćena da od korisnika kredita naplaćuje troškove za koje nije utvrđeno da su stvarno i postojali. Na ovakvom je stanovištu i Vrhovni kasacioni sud Srbije koji je povodom iste pravne stvari zauzeo pravni stav usvojen na sjednici Građanskog odjeljenja održanoj dana 22.05.2018. godine, shodno kojem odredba ugovora o kreditu kojom se korisnik kredita obavezuje da banci plati troškove obrade kredita nije ništava pod uslovom da ponuda banke sadrži jasne i nedvosmislene podatke o troškovima kredita, i naravno pod uslovom da su troškovi kredita stvarni. U presudi Suda pravde EU u Luksemburgu predmet C-621/17 od 03.10.2019. godine, na koju se gospodin Pejaković poziva, se u pragrafu 41 citirane presude navodi da je na nacionalnom sudu koji je uputio zahtev, u ovom slučaju mađarskom, da provjeri da li je korisnik kredita bio obavješten o razlozima koji opravdaju plaćanje naknade za troškove kredita, dok u paragrafu 43 Sud pravde EU navodi da na zaštitu koju Direktiva 93/13 o nepoštenim odredbama ugovora nastoji pružiti potrošaču s obzirom na to da se on nalazi u podređenom položaju u odnosu na pružaoca usluga kad je riječ o mogućnosti pregovaranja i informisanja, važno je da se priroda stvarno pruženih usluga može razumno shvatiti ili izvesti iz cjelokupnog ugovora. Osim toga, navodi se u presudi, potrošač mora moći provjeriti postoji li preklapanje među različim naknadama ili među uslugama za koje se one naplaćuju. Na kraju u izreci citirane presude Sud pravde EU zaključuje da u potrošačkim ugovorima ne treba detaljno navesti i sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose, ali kod onih ugovora kod kojih se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se tačno utvrđuju iznosi troškova kredita, njihova metoda obračuna i trenutak kad ih je potrebno platiti, što kod osporenog Ugovora o stambenom kreditu koji je premet tužbenog zahtjeva nije slučaj, kao i u drugim brojim ugovorima kod kojih crnogorske banke ne obavještavaju korisnike kredita o strukturi i visini tih troškova, te metodu/mehanizmu njihovog obračuna, već ih određuju paušalno, u procentualnom iznosu, te korisnik kredita nije upoznat da li se radi o stvarnim troškovima koje je banka imala prilikom obrade njegovog kredita. Pošto se gospodin Pejaković poziva da je naplata obrade kredita međunarodni standard bankarskog poslovanja prisutan u zemljama članicama EU, onda bi dobro bilo da crnogorskoj javnosti objasni kakvo je iskustvo na primjeru recimo Njemačke (osnivača EU) čiji je Vrhovni sud još u maju 2014. godine presudom obavezao banku da vrati novac na ime nezakonito naplaćenih troškova obrade kredita ili recimo kakvo je iskustvo u Švedskoj zemlji članici EU čije banke troškove obrade kredita naplaćuje u fiksnim simboličnim novčanim iznosima, uglavnom jednakim bez obzira na visinu kredita, ne vezujući ih procentualno za visinu odobrenog kredita? Važno je i istaći i to da u regionu, Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, a posebno Srbiji postoje na desetine pravosnažnih presuda u kojima su sudovi utvrdili ništavost odredbi ugovora o naknadama za obradu kredita i obavezali banke da vrate novac klijentima. Takođe, bilo bi interesantno čuti zbog čega pojedine banke naplaćuju naknadu za za zatvaranje kartice i za zatvaranje transakcionog računa, iako je članovima 34 i 35 Zakona o zaštiti potrošača – korisnika finansijskih usluga propisano da korisnik ima pravo na besplatno gašenje računa odnosno kartice, kao i zašto naknadu za prijevremnu otplatu kredita naplaćuju uvjek u maksimalnom iznosu koji zakon propisuje od 1% za kredite u iznosima većim od 10.000 eura, u slučaju kad je period između dana prijevremene otplate i roka dospijeća iz ugovora o kreditu duži od 12 mjeseci ? Zbog toga je Centar za zaštitu potrošača, čiji sam punomoćnik, podnio prvu Kolektivnu tužbu protiv jedne banke u Crnoj Gori smatrajući da je takva ugovorna odredba suprotna odredbi čl. 23. st. 2. Zakona o potrošačkim kreditima, kojim je određeno da u slučaju prijevremene otplate kredita kreditor ima pravo na pravednu i objektivnu naknadu opravdanih troškova neposredno povezanih s prijevremenom otplatom, pod uslovom da je prijevremena otplata izvršena tokom perioda za koji je ugovorena fiksna kamatna stopa. Tužbom za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (kolektivna tužba) traži se od suda da donese presudu kojom će narediti tuženoj banci da prestanete sa takvim postupanjem i zabrani takvo ili slično postupanje ubuduće, kojima se narušavaju kolektivni interesi potrošača

Navedena pitanja shvatite dobronamjerno u cilju poboljšanja transparetnosti rada banaka i jačanja povjerenja između građana i bankarskog sektora!”, naveo je Vukčević.

Check Also

I kada je prazna hala znamo da ste s nama!

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *