Kraj arapske naftne ere donosi bol

Budžeti proizvođača nafte se više ne pune. Alžiru je potrebno da cijena barela sirove nafte skoči na 157 američkih dolara, Omanu na 87 dolara. Nijedna arapska zemlja proizvođač nafte, osim Katara, ne može imati stabilne finansije dok je cijena nafte na trenutnom nivou – oko 40 dolara po barelu, piše „Ekonomist“.

Zato neke zemlje predzimaju drastične korake. Alžirska vlada je u maju saopštila da će prepoloviti potrošnju. Novi premijer Iraka, jednog od najvećih svjetskih proizvođača nafte, želi da drastično sreže plate u javnom sektoru.

Oman muku muči sa mogućnošću zaduživanja nakon što su agencije za kreditni rejting njegov dug ocijenile najnižom ocjenom. Deficit Kuvajta bi mogao dostići 40% BDP-a.

Pandemija kovida-19 oborila je cijene nafte na rekordno nizak nivo nakon ograničavanja kretanja ljudima kako bi se suzbilo širenje virusa. Kako se trgovina oporavlja i cijena se polako vraća, mada bi vrhunac potražnje mogao biti godinama daleko.

Međutim, nemojmo se zavaravati. Svjetske ekonomije sve više napuštaju fosilna goriva. Velika ponuda i sve veća konkurentnost izvora zelene energije znači da bi cijena nafte mogla ostati niska u doglednoj budućnosti. Nedavni potres na tržištima nafte nije slučajni lom, nego pogled u budućnost. Kako predviđa „Ekonomist“, svijet ulazi u eru niskih cijena nafte i nijedan region neće biti pogođen više od Bliskog istoka i sjeverne Afrike.

Arapski lideri su bili svjesni da vrtoglave cijene nafte neće trajati zauvijek. Prije četiri godine princ Muhamed bin Salman, de facto vladar Saudijske Arabije, iznio je plan pod nazivom „Vizija 2030“ koji ima za cilj da prekine ekonomsku zavisnost zemlje od nafte. Mnogi od susjeda imaju svoje verzije ovakvih planova. „Samo što je 2030. postala 2020.“, upozorio je princa Muhameda jedan konsultant.

Prema podacima MMF-a, prihodi od nafte na Bliskom istoku i u sjevernoj Africi pali su sa preko trilion dolara u 2012. na 575 milijardi dolara u 2019. Ove godine se očekuje da će arapske zemlje zaraditi oko 300 milijardi dolara od prodaje nafte, što nije ni približno dovoljno da pokriju potrošnju. Od marta prave rezove, dižu poreze i pozajmljuju. Mnogi su posegli za novčanim rezervama koje su bile namijenjene za finansiranje reformi.

U „Ekonomistovom“ članku se podsjeća da i zemlje koje ne proizvode naftu će takođe žestoko osjetiti novu stvarnost. Već dugo vremena se oslanjaju na susjede koji proizvode naftu da im zapošljavaju građane. U nekim zemljama čak preko 10% BDP-a potiče od doznaka. U poređenju sa drugim regionima, Bliski istok ima jednu od najvećih stopa nezaposlenosti među mladima u svijetu. Nafta je finansirala neproduktivne ekonomije, podupirala neugodne režime i prizivala neželjene strane intervencije. Dakle, ne mora da znači da je okončanje ove ere katastrofa ukoliko se na ovaj način podstaknu reforme koje bi stvorile dinamičniju ekonomije i reprezentativne vlade.

Sigurno će usput biti i otpora. Počnimo sa najbogatijim proizvođačima nafte u regionu, koje kratkoročno mogu da se izbore sa niskim cijenama. Katar i Ujedinjeni Arapski Emirati (UAE) imaju ogromne fondove rezervi. Saudijska Arabija, najveća ekonomija u regionu, ima 444 milijarde dolara deviznih rezervi, što je dovoljno da pokrije dvije godine potrošnje na trenutnom nivou. Ali sve ove zemlje su žestoko pogođene kako pandemijom, tako i niskim cijenama nafte. Osim toga, već dugo imaju preveliku potrošnju.

U februaru, prije nego što je koronavirus pogodio zalivske zemlje, MMF je predviđao da će članice Savjeta za saradnju zemalja Persijskog zaliva (GCC) – Bahrein, Kuvajt, Oman, Katar, Saudijska Arabija i UAE – potrošiti svoje dva trilion dolara vrijedne rezerve do 2034. Od tada je Saudijska Arabija potrošila bar 45 milijardi dolara. Ako se nastavi tim tempom, u narednih šest mjeseci biće poljuljana vrijednost saudijskog reala u odnosu na dolar. Devalvacija bi predstavljala snažan udarac za realne zarade u zemlji koja uvozi gotovo sve. Zvaničnici su zabrinuti.

„Suočavamo se sa krizom kakvu svijet nije iskusio u modernoj istoriji,“ kazao je ministar finansija Mohamed al Džadan.

U pokušaju da stabilizuje finansije, Saudijska Arabija je ukinula dodatke za stanovanje zaposlenima u državnoj službi, podigla cijene goriva i utrostručila porez na promet. Čak i uz ove mjere, deficit budžeta bi ove godine mogao premašiti 110 milijardi dolara (16% BDP-a). Oporezivanje bi se moglo nastaviti, možda kroz nove namete na poslovanje, dohodak i zemljište. Kraljevstvo se nada da bi porast vjerskog i rekreativnog turizma mogao bar djelimično da nadoknadi pad prihoda od nafte. To sad djeluje kao fantazija. Sveti grad Meka je za strance zatvoren još od februara. Prošle godine Meku je posjetilo 2,6 miliona hodočasnika. Ove godine je brojka pala na oko 1.000 vjernika.

Ipak neki vide drugu stranu preokreta u zemljama koje proizvode naftu. Zemlje Persijskog zaliva proizvode najjeftiniju naftu u svijetu. Ukoliko cijena nafte ostane niska, njihov udio u tržištu će rasti. Kako se stranci povlače, lokalno stanovništvo bi moglo zauzeti njihova radna mjesta. A nevolje sa kojima se suočavaju bi mogle podstaći neke zemlje da ubrzaju reforme. Agencije za kreditni rejting su pozdravile povećanje poreza u Saudijskoj Arabiji kao korak naprijed u transformisanju jedne rentijerske ekonomije u proizvodnu.

Kako bi dobili svježe prihode, arapski lideri su počeli da pominju i talas privatizacije. Kraljevstvo je nedavno objavilo prodaju najveće svjetske fabrike za desalinizaciju. Međutim, u ovom trenutku se čini da bi investitori prije htjeli da povuku sredstva iz ovog regiona.

U međuvremenu, javni bijes raste. Saudijci gunđaju protiv novih poreza koji najviše pogađaju siromašne. „Zašto se ne oporezuju bogati?“, pitaju se nezaposleni građani na društvenim mrežama. „Zašto princ ne proda svoju jahtu i ne živi kao mi?“, pita se majka četvoro djece iz sjevernog regiona gdje princ gradi nekoliko palata. U Iraku, zvaničnici ljuti zbog rezanja plata podržali su protestni pokret koji traži zbacivanje kompletnog političkog sistema.

U Alžiru, gdje je dohodak po glavi stanovnika pao sa 5.600 dolara u 2012, na manje od 4.000 danas, počinju protesti. Vladari u regionu više ne mogu da priušte kupovinu lojalnost javnosti.

Protesti su obnovljeni i u Libanu, gdje je pandemija nakratko bila prekinula višemjesečne demonstracije protiv korupcije i kraha ekonomije. Liban nije proizvođač nafte, mada ima aspiracije da to postane. Međutim, njegova ekonomija se suviše oslanja na sektor usluga i glomazni finansijski sektor.

Ekonomski udar u zemljama Persijskog zaliva je situaciju dodatno pogoršao. Doznake iz energentima bogatih zemalja održavaju u životu cijeli region. Više od 2,5 miliona Egipćana, što je oko 3% populacije te zemlje, rade u arapskim zemljama koje izvoze naftu. U drugim zemljama je taj procenat još veći – 5% u Libanu i Jordanu, čak 9% sa palestinske teritorije. Sa padom cijena nafte, i novac koji ovi radnici šalju kući će se smanjiti. Biće manje radnih mjesta za strance, a i plate će se smanjiti onima koji uspiju da se zaposle.

I ostali biznis će takođe biti pogođen. Zemlje proizvođači nafte predstavljaju velika tržišta za ostale arapske zemlje. U 2018. na ovo tržište je odlazilo 21% izvota Egipta, 32% Jordana i 38% Libana. Naravno, kompanije mogu naći i druge partnere. Egipat sada već izvozi više u Italiju i Tursku, nego u bilo koju arapsku zemlju. Ali zemlje regiona kupuju više one robe na čiju cijenu utiče cijena radne snage, kao što su žitarice, tekstil i ostala roba široke potrošnje.

U ove zemlje će ići i manje bogatih turista. U Libanu, na primjer, turisti iz samo tri zemlje – Kuvajta, Saudijske Arabije i UAE – čine oko jedne trećine ukupne potrošnje turista. U Egipat dolaze mahom turisti iz Evrope, ali gosti iz Zaliva ostaju duže i više troše. Ove zemlje se mogu okrenuti bilo kojem drugom tržištu, ali je turiste dubokog džepa iz komšiluka teško zamijeniti. Osim toga, ti turisti su kulturološki bliži Kairu ili Bejrutu i govore istim jezikom.

Kako ekonomija Libana propada, svako govori o napuštanju zemlje. Ipak, u Persijskom zalivu sada je malo radnih mjesta.

„Dubai je uvijek bio izlaz,“ kazala je jedna žena „Ekonomistu“. „Sada smo kao u zamci, bez plana B.“

Mladi ljudi širom regiona dijele isti strah. Kraj naftne ere bi mogao donijeti promjenu. Ali prvo će donijeti bol.

Odliv mozgova
Sve ovo će pojačati društveni kontrast u zemljama koje problem nezaposlenosti rješavaju emigracijom.

U Libanu na univerzitetima diplomira oko 35.000 mladih godišnje. Od njih se samo oko 5.000 zaposli u Libanu. Svi ostali uglavnom odlaze. Egzodus ubrzava i odliv mozgova iz ovih zemalja. Egipat se, na primjer, danas teško bori protiv kovida-19, između ostalog, i zbog toga što nema dovoljno ljekara: više od 10.000 diplomaca je od 2016. emigriralo mahom u zalivske zemlje.

Sa slabijim mogućnostima u inostranstvu, mnogi obrazovani ljudi će ostajati u svojim zemljama. Ali te zemlje im ne mogu pružiti dobre uslove za život. U Egiptu je mjesečna plata ljekara samo 185 američkih dolara, što je samo djelić onoga što zarađuju u Saudijskoj Arabiji ili Kuvajtu.

Veliki broj nezaposlenih među obrazovanim stanovništvom je recept za socijalni nemir. Tome treba dodati veliku vjerovatnoću da će se njihovi zemljaci nevoljno vratiti kućama po isteku ugovora. Mnogi to ne žele jer osim dobre plate, u Dubaiju ili Kataru imaju i pristup dobrim uslugama i relativno fer vladama.

SAD gubi interes kad nema novca od nafte
Što Bliski istok bude manje u centru svjetskog snabdijevanja energentima, to će biti manje važan Sjedinjenim Državama, navodi dalje „Ekonomist“. Rusija bi na nekim mjestima mogla ispuniti vakuum, ali ona ima uske interese u regionu – kao što je na primjer odlučnost da zadrži sirijsku luku Tartus na Mediteranu.

Ona ne želi, a vjerovatno i nije u stanju, da raširi svoj bezbjednosni kišobran iznad Arabijskog poluostrva. Kina pokušava da se drži izvan politike u ovom regionu, ganjajući samo ekonomsku korist: građevinske ugovore u Alžiru, koncesija nad lukama u Egiptu i širok spektar poslovnih ugovora u Persijskom zalivu.

Ipak, kako arapske zemlje budu siromašile, tako bi se njihov odnos sa Kinom mogao promijeniti. To se već dešava u Iranu, gdje su američke sankcije desetkovale prihode od nafte. Zvaničnici ugovaraju dugoročni ugovor koji bi mogao da znači širenje kineskih firmi u raznim sektorima, od luka do telekoma.

To je nazvano strateškim partnerstvom, ali kritičari izražavaju zabrinutost da bi to moglo da znači da će Kina imati kontrolu nad infrastrukturom koju napravi, kao što je slučaj sa nekim prezaduženim zemljama u Aziji i Africi. Pad prihoda od nafte bi mogao ovaj model uvesti u arapske zemlje, što bi možda iskomplikovalo njihov odnos sa SAD, zaključuje „Ekonomist“.

Izvor: Vijesti.me

Check Also

Dobit Raiffeisen Bank Internationala snažno pala u drugom tromjesečju

Austrijska Raiffeisen Bank International (RBI) izvijestila je u utorak da joj je dobit snažno pala …

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *