Ovoga mjeseca se navršilo sedamdeset godina otkad je francuski ministar spoljnih poslova Robert Šuman predložio evropsku „zajednicu uglja i čelika“. Tim skromnim sporazumom, šest zemalja razorenih ratom stvorilo je zajedničko tržište koje je evoluiralo u Evropsku uniju.
Put ka integraciji nakon toga nije išao glatko, ali je imao neki pravac. Nacionalni lideri su dolazili i odlazili, Berlinski zid je podignut i srušen, ekonomski uragani su udarali i nestajali. EU je nekako uspijevala da se provuče. Ona se produbljivala, gradeći najveće jedinstveno tržište na svijetu, omogućavajući građanima da se slobodno kreću preko granica, i stvarajući zajedničku valutu. Proširila se, pošto su se 22 države pridružile prvobitnim šest, uključujući 11 koje su decenijama patile pod komunizmom. Učvrstila je mir i proširila prosperitet. Danas, Evropa je svjetionik liberalnih vrijednosti i primjer blažeg oblika kapitalizma.
EU je, ipak, takođe izgubila svoj pravac. Pandemija u Evropi nije samo ekonomska kriza kao drugdje u svijetu, već brzo postaje i politička i ustavna kriza. To je u principu rješivo, ali članice EU ne mogu da se dogovore oko toga šta je potrebno bi da njihov savez postao otporniji, niti oko toga kako da sprovedu reforme. Sada je, više nego ikad prije, kada su Amerika i Kina zavađene, tragično što se ta prilika propušta.
Pripadanje EU trebalo bi da njenim članicama pruži sigurnost u opasnom svijetu. Umjesto toga, pandemija dovodi u iskušenje čvrstinu tog saveza, baš kao što je to činila finansijska kriza 2007-09. Jedan primjer je jedinstveno tržište. Ono je regulisano strogim pravilima koja ograničavaju subvencije, ali su ona suspendovana jer vlade ulivaju dva biliona eura u spasavanje biznisa od propasti. Polovina od ovoga bila je u Njemačkoj: što je problem ako ste proizvođač sa sjedištem u zemlji koja ne može da priušti da bude tako velikodušna, ali koja mora da prihvati robu njemačke proizvodnje.
Drugi primjer je jedinstvena valuta. Dok zemlje saniraju posljedice mjera izolacije, njihov dug naglo raste. Pošto se vlade u eurozoni zadužuju u zajedničkoj valuti, ali se moraju same finansirati, ovi dugovi mogu da narastu do neodrživog nivoa. Taj problem je ozbiljan u Italiji, koja je bila u nevolji i prije nego što je pogođena kovidom-19 i imala je bruto javni dug od 2,4 biliona eura, ili 135% BDP-a. Italijanski euroskeptični desničar Mateo Salvini napada EU zato što je premalo učinila da bi pomogla; njegova stranka bi se na krilima ove krize mogla domoći vlasti, gdje bi napredovala zahvaljujući izazivanju ozlojeđenosti i iskorištavanju podjela sa dalekim Briselom.
Treći primjer je status zakona EU. Ranije ovog mjeseca, njemački ustavni sud je doveo u pitanje odluku Evropskog suda pravde (ECJ) da Evropska centralna banka može štititi euro kupovinom duga. Odvojeno, Poljska je osporila prvenstvo ECJ nad svojim vrhovnim sudom. EU je izgrađena na pravu. Ako pritisci zbog pandemije oslabe temelje ECJ, cijela unija će biti poljuljana.
Svi ovi problemi mogu se riješiti vizijom, kompromisom i reformom. U stvari, predsjednik Francuske Emanuel Makron je prije pandemije upozorio da se EU mora osnažiti jer je suočena sa svijetom kojim ima sve manje milosti. Međutim, takva osjećanja se ruše pred različitim stavovima država o tome za šta bi EU trebalo da se zalaže. Prosperitetni sjever mrzi ideju o „uniji transfera“ koji pomaže siromašnom jugu – a još više mrzi ideju o podjeli duga sa njima. Članice se ne mogu dogovoriti oko toga šta treba učiniti u vezi sa erozijom demokratije i vladavine prava u Mađarskoj i Poljskoj. Još prije prvog smrtnog slučaja od kovida-19, one su se mučile da se dogovore o zajedničkoj politici povodom odbrane, Rusije, migracije i još mnogo toga.
Zloslutno, ni mehanizam reformi ne funkcioniše. Još od Šumanovih dana, EU je rasla stalno dorađujući ugovore koji njome upravljaju. Međutim, lideri EU zaziru od promjene ugovora otkako su francuski i holandski glasači 2005. odbacili plan za novi ustav. Lideri se nisu usudili da uvedu značajnu izmjenu od 2007. godine.
Neki sjevernoevropski lideri priznaju da imaju problem. U narednim mjesecima, oni će vjerovatno pristati na jednokratno povećanje sedmogodišnjeg budžeta EU, ali uslovi su sporni – južnjaci traže čak bilion do bilion i po eura i žele grantove, a ne kredite. Takođe postoji predlog da se izda zajednički dug kao simbolični gest, ali je i to sporno.
Ako EU želi da napreduje, moraće da bude puno ambicioznija nego što to sjevernjaci priznaju. Za početak, da ne bi stagnirala, moraće se prilagoditi, a to znači da prevaziđe tabu protiv promjene ugovora. Uspješna promjena ugovora obuhvata šire priznanje da različite zemlje žele različite stvari u odnosu na Uniju i da takva „Evropa sa više brzina“ može biti otpornija od današnjih neispunjenih težnji. To, zauzvrat, zahtijeva od EU da dovrši projekte poput eura, koji su podložni šokovima jer su samo djelimično završeni.
Pesimisti često predviđaju propast EU ili eura, ali se to ispostavilo kao pogrešno. Provlačenje može trajati dugo – posebno sada kada je Britanija pokazala koliko će razvod biti bolan i skup. Na kraju se, pak, politički sistemi ocjenjuju po njihovim rezultatima. Neuspjeh u reformisanju ugovora opterećuje ECJ i vladavinu prava; njemačke subvencije rizikuju da podriju jedinstveno tržište; a ekonomska stagnacija će zatrovati euro.
Sve dok je EU provodnik za širenje kriza, rizik od propasti biće visok. Da bi osnažili svoju odlučnost, njeni lideri bi trebalo da razmisle o jednoj davnoj godišnjici. U junu se navršava 230 godina od kompromisa iz 1790. godine, kada je Aleksandar Hamilton ubijedio Tomasa Džefersona i Džejmsa Medisona da dozvole novoj vladi Sjedinjenih Država da preuzme dug 13 pojedinačnih država. Evropi ne mora da ide tako daleko, a Hamilton modernog doba nema nijednu očiglednu šargarepu da ponudi bogatim državama (sporazum iz 1790. godine je novi glavni grad Amerike postavio na jug). Ali, postoji štap: ako nestabilne evropske članice ne dobiju pomoć, euro i jedinstveno tržište bi na kraju mogli implodirati. Evropski lideri, koji trenutno pregovaraju putem video-konferencije, stoga moraju biti smjeli. Veći transferi i značajna podjela duga biće teški, ali će se, kao depozit za sprečavanje katastrofe i postavljanje EU na put ka stabilnosti, na kraju isplatiti.
Članak je preuzet iz časopisa „Ekonomist“
Prevela: A. Šofranac
Izvor: Vijesti.me
