Privatizacija Komercijalne banke: Tako je moralo biti…

Posle nekoliko pokušaja i višegodišnjeg odlaganja, država je konačno uspela da privatizuje Komercijalnu banku. Iako bi zbog ovakvog poteza aktuelnim vlastodršcima trebalo stisnuti ruku, svakodnevno pravdanje i disonantni tonovi u vrhu vlasti, ipak više govore o njihovom ograničenom reformskom potencijalu.

Kada je nakon petooktobarskih promjena otpočeo remont domaćeg bankarskog sistema gašenjem problematičnih državnih banaka i ubrzanom privatizacijom čitavog sektora, Komercijalna banka je viđena za stožernog državnog igrača u sektoru.

Mit o jakoj državnoj banci, sveprisutan i nakon toliko godina, i tada su pothranjivali političari vođeni ličnim interesima i uvreženim stavom javnog mnjenja.

Kako je sve počelo

Početkom 2006. godine, EBRD je dokapitalizacijom vrjiednom 70 miliona eura postao vlasnik 25 odsto akcija Komercijalne banke, koja je kasnije tokom godine izašla na Beogradsku berzu kao jedna od najvećih domaćih kompanija.

Tokom berzanske pomame u proljeće 2007. godine vrijednost Komercijalne banke premašila je 1,5 milijardi eura, a privatizacije banaka u kojima je država posjedovala kontrolni paket akcija sprovođene su na nekoliko puta višem nivou od njihove knjigovodstvene vrijednosti.

Snažne stope rasta domaćeg bankarskog sektora prosto su mamile nove igrače na uzavrelo tržište, a u prilog ovoj ekspanziji išla je i konjuktura svjetske privrede koja je bila pri vrhuncu ondašnjeg ciklusa.

Treba jedna jaka…

Situacija se drastično promjienila sa izbijanjem svjetske finansijske krize, koja je munjevito zarazila svjetsku privredu.

Vrednovanja banaka oštro su srezana pod uticajem novog privrednog ambijenta, na koga su ponajviše uticali pojačani zahtjevi regulatora za povećanjem kapitala i ekstremno niske kamate. Ako ovome dodamo gomile nenaplativih kredita koje su se valjale po bilansima banaka, više je nego jasno zašto su se valuacije ovih finansijskih institucija raspršile kao mjehur od sapunice.

Ni ovdašnji bankarski sektor nije bio izuzetak, a njegova glavna karakteristika bila je i dalje visoko prisustvo državnih banaka koje su listom postajale žrtve nove krize.

U situaciji kada su ove finansijske institucije padale kao snoplje, Komercijalna banka je 2009. godine od stranih finansijskih institucija povukla dodatni kapital od 120 miliona eura, a ovu uplatu država je krajem 2012. godine „ispratila“ sa 100 miliona eura, kako bi zadržala postojeći vlasnički udio.

Ispostaviće se da su ove dvije masivne finansijske injekcije bile ključne da banka ne doživi sudbinu Agrobanke, Privredne ili Metals banke, s obzirom da predstavnici inostranih akcionara i države u ovoj perjanici bankarskog sektora nisu bili ništa bolji od državnih menadžera u značajno manjim bankama.

Štaviše, loši rezultati ove banke godinama su se krili, da bi tek 2015. i 2016. banka otpisala oko 230 miliona eura loših plasmana, što je proizvelo kumulativni gubitak u te dve godine od skoro 130 miliona eura.

“Rekordni poslovni rezultati”

Potonje godine su donijele, kako bi aktuelni menadžment opisao „rekordne poslovne rezultate“ u koje je, doduše, slabo ko vjerovao nakon gubitka kredibilnosti ključnih akcionara i njihovih predstavnika u upravljačkim strukturama.

Nije li najbolji dokaz za to dao i sam regulator, koji godinama blokira isplatu dividendi akcionarima banke, premda su njegovi čelnici nedeljama javno zagovarali neuspeh privatizacije.

Šta je sporno?

I dok su se na strani privatizacije Komercijalne banke našle međunarodne finansijske institucije, prije svega MMF, i ključni nosioci izvršne vlasti, javno mnjenje je ostalo većinski protiv, uključujući i mnoge predstavnike ekonomske struke.

Kao glavni argument protivnika privatizacije navodi se neophodnost postojanja jake državne banke, koja će u uslovima privrednih kriza pomoći finansiranje privrede kada se strane banke okrenu konzervativnijem poslovanju.

Ostaje sporno šta je to do sada Komercijalnu sprečavalo da preuzme ovu funkciju, odnosno zašto je u prethodnoj ekonomskoj recesiji prije bila na strani korisnika državne pomoći, nego što je doprinijela podizanju privrede?

Doduše, nije se previše libila u plasmanu kredita, a gle čuda korisnici ovih, kasnije će se ispostaviti nenaplativih zajmova, bili su privrednici bliski vlastima i upravi banke.

Za i protiv

I dok političari mudro pothranjuju populistički stav o potrebi države da ima jaku banku, građani iskreno i naivno vjeruju u budućnost državnih banaka uprkos njihovom dosadašnjem neveselom bilansu.

Najbolji dokaz ovog povjerenja jeste devizna štednja od 1,8 milijardi eura, premda Komercijalna nikada nije slovila za tržišnog igrača koji je bio spreman da plaća više kamate od prosjeka. Osnova ovakvog razmišljanja vjerovatno dolazi iz perioda netržišne (planske) privrede, jer je teško zamisliti da bi iko racionalan podržavao državno upravljanje bankama nakon silnih dubioza iz prošlosti.

Da bi se sanirale propale državne i paradržavne banke proteklih desetak godina izdvojeno je iz budžeta više od milijarde eura, što je, primjera radi, duplo više od zahvatanja iz džepova penzionera tokom perioda fiskalne konsolidacije.

Jedan od argumenata protivnika privatizacije jesu i finansijski efekti prodaje banke, koji zaista nisu previše značajni sa aspekta veličine budžeta i trenutnog solidnog stanja javnih finansija.

Međutim, malo ko bi se odvažio da procijeni kada će vrednovanje banaka biti bolje, a naročito da li je realno očekivati da će se ikada više ponoviti „zlatno doba“ iz 2007. sa abnormalnim pokazateljima većine kompanija, uključujući tu i banke.

I što je još važnije, da li ima onih koji bi mogli da garantuju da će u narednom periodu na čelo banke doći „stručni i profesionalni ljudi“, jer je više nego očito da su u ovakvim sistemima državne firme operisane od kontrole i odgovornosti, ključnih principa korporativnog svijeta. Prije će biti da bi u nekoj novoj krizi ponovo bili svjedoci talasa kreditnih plasmana kojima bi se „upumpavala likvidnost“ u privredu, dok bi se repovi ovih poslova godinama vukli o trošku poreskih obveznika.

Stoga u vremenima u kojima država i ne pomišlja da razvija berzansko tržište, novac iz budžeta se prilično paušalno prosipa za subvencije na bjelosvetske investicije, a na tenderima vladaju privredne strukture bliske izvršnoj vlasti, vlasništvo države u privredi bi trebalo svesti na najmanju moguću mjeru. Za sve protivnike ove teze, makar u sektoru bankarstva, uteha je da je ostalo još kandidata na kojima će se iznova brusiti mit o potrebi za postojanjem jedne jake državne banke.

Nenad Gujaničić

Tekst objavljen u martovskom broju magazina Biznis i finansije

Check Also

Dobre navike koje vode do značajnih ušteda

„Ne mogu sada da mijenjam stil života“, „Toliko brige oko sitnica stvara mi pritisak“, „Sve …

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *