Američki turista u našoj zemlji ’82: Kako to da Jugosloveni ne znaju koliko koštaju lijekovi?

Mister Džo iz Oregona, s povećom grupom američkih turista boravio je ovih dana u Dubrovniku i Beogradu. Kao sociolog, iako u penziji, želio je što više da sazna o našoj zemlji, a zahvaljujući njemu, izgleda da smo i mi ponešto otkrili o sebi samima.

Naš novopečeni prijatelj stalno je postavljao neka pitanja od kojih na mnoga – kakve li bruke! – nismo znali odgovor.

Pitao nas je prvo – koliko kod nas koštaju lijekovi. Znali smo za aspirin i C vitamin, za ostalo – nismo.

Pitao nas je, potom, koliko plaćamo bolnički dan. Slegli smo ramenima…

Onda nas je pitao koliko plaćamo za upis u srednje i visoke škole, a mi smo, opet nešto petljali oko cijene udžbenika i ostalih đačkih potrepština, i to je bilo sve…

Čudio se mister Džo, kako mi to živimo kad ne znamo osnovne stvari od kojih život zavisi: lijekovi, bolnice, školovanje.

Bilo je potrebno dosta vremena da mu objasnimo da se naša djeca školuju besplatno, da za lijekove pojedinci plaćaju samo neznatnu participaciju, a da se u bolnicama ljudi takođe liječe besplatno.

Rekli smo mu, dakako, da sve to ima svoju cijenu, samo što se to finansira putem solidarnosti, pa pojedinca i ne zanima baš mnogo šta to košta.

Klimao je glavom mister Džo i objasnio nam: kod njih, u toj bogatoj zemlji, bolesnik plaća za bolnicu 100-300 pa i više dolara dnevno (bez lijekova i hirurških intervencija što se posebno uračunava), lekove svako za sebe kupuje po punoj cijeni kao bilo koju drugu robu, a samo upis studenta na neki od cijenjenih fakulteta iznosi i do 3.000 dolara!

I priznao nam je, bez ustručavanja: svi žive u paničnom strahu od bolesti jer su mnogi, za godinu-dvije liječenja izgubili sve što su sticali decenijama.

Ispričao nam je i za sebe: zbog ženine bolesti i više operacija morao je da proda kuću koju je otplaćivao 15 godina. Prošla je čitava decenija da je prvi put, kao turista, pošao na put.

I tako, reče nam na kraju mister Džo, oni moraju da znaju sve te cijene napamet, jer o tome razmišljaju svakog dana, cijelog života, svejedno koliko zarađuju.

I još nam postavi posljednje pitanje:

“Imate li vi, uopšte, pojma u kakvoj socijalnoj sigurnosti, u kakvom spokojstvu živite, iako su vam plate manje od naših”?

Priznali smo da nemamo pojma, jer je to za nas normalno, a odmah zatim nastavili da kukamo i gunđamo zbog onoga što – nemamo.

I to je, valjda, normalno.

Što se mister Džoa tiče – njegove riječi nisu izmenile ništa, nisu umanjile naše teškoće, ni otklonile naše nestašice (u to vrijeme: nestašica kafe, deterdženta i nekih drugih proizvoda – op. Y).

Ali, kao da je bar za trenutak sve to sveo na pravu mjeru i stvarima dao neku drugu, ljudsku dimenziju koju iz blizine, čovjek, možda, i ne umije da sagleda.

Buba Mišić (Nada, 1982.)

Izvor: Yugopapir.com

Check Also

Šef Goldman Sachsa: Nećemo podržati startape koji nemaju barem jednu „drugačiju“ osobu

David Solomon, izvršni direktor Goldman Sachsa izjavio je da investicione banka neće podržati izlistavanje na …

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *