Intervju: Nuriel Rubini – Svijet ide u balkanizaciju

Kada je 2006. godine u svom radu najavio mogućnost izbijanja velike finansijske krize i objasnio uzroke, balon u sektoru stanogradnje i mehanizme kako će pogoditi američku, a zatim i svjetsku ekonomiju, malo ko je u to povjerovao.

Građanima je odgovaralo da vrijednost njihovih nekretnina raste kako bi stalno mogli da dobijaju veće hipotekarne kredite, bankama još i više jer su zarađivale ogromne profite, Vol Stritu jer su indeksi neprestano rasli, i konačno državi jer joj je odgovaralo naizgled fantastično stanje u ekonomiji.

Nurijel Rubini, profesor na Univerzitetu Njujorka, a prethodno 1998. u Klintonovoj administraciji glavni ekonomista u ekonomskom savjetu Bijele kuće, a zatim savjetnik Timotija Gajtnera, ministra finansija u Obaminoj vladi 2009. godine, je tako zaradio nadimak „Dr. Propast“.

Nakon što su se njegova predviđanja obistinila postao je svjetski poznat ekonomski autoritet. Prošle nedjelje Rubini je bio u kratkoj posjeti Beogradu i tom prilikom je učestvovao na diskusiji sa Vukom Jeremićem, predsjednikom Centra za međunarodnu saradnju i održivi razvoj, (CIRSD) na temu „Geopolitički rizici: U susret velikoj recesiji 2020“.

Upravo gomilanje međunarodnih tenzija posljednjih godinu, dve nateralo je Rubinija da prognozira recesiju u narednoj godini, a u razgovoru za Danas on objašnjava koji su njeni potencijalni uzroci i kako joj se suprotstaviti.

Za razliku od Nasima Taleba koji objašnjava velike krize fenomenom Crnog labuda, neočekivanog događaja, vi smatrate da se krize mogu predvidjeti posmatrajući ekonomske pokazatelje. Koji su simptomi eventualne sljedeće krize?

Posljednjih mjeseci je smanjen rizik. Tokom ljeta tržišni analitičari su prognozirali eskalaciju valutnog, trgovinskog i tehnološkog rata između SAD i Kine. Posljednja dešavanja ukazuju da, iako nije postignut pun dogovor, ipak je uspostavljena neka vrsta primirja i zaustavljena je eskalacija. To je dobro, ali ipak šteta je napravljena, globalni rast je usporen, industrijska proizvodnja je smanjena, izvoz se smanjuje, kao i kapitalne investicije korporativnog sektora. Tokom ljeta postojala je briga da li će Bregzit biti bez dogovora (tvrd) ili sa dogovorom (mek), ali od tada je postignut sporazum koji još treba da bude potvrđen. Tu su i izbori u Velikoj Britaniji, ne znamo kakvi će biti rezultati, ali djeluje da je sada i Boris Džonson za meki Bregzit. Tvrdi Bregzit bio ni štetan za ekonomiju Velike Britanije, ali i ostatak Evrope. Imao bi negativan uticaj na poslovni sentiment i povjerenje.

Treći faktor je napetost na Bliskom Istoku između SAD i Irana. Ako bi to preraslo u pravi rat dovelo bi do šoka u snabdijevanju naftom i skoka cijene nafte. Uprkos provokacijama Irana SAD nije odgovorila vojnim putem, tako da nije došlo do naftnog šoka. To su tri globalna rizika koji mogu pojedinačno ili kombinovano da gurnu svijet ka lošem scenariju. Srećom stvari sada idu u dobrom smjeru.

Pored toga centralne banke su olabavile monetarnu politiku, smanjile su kamatne stope, neke iako su već bile negativne, nastavljene su kvantitativne olakšice i ta likvidnost daje podršku tržištima i podržava ekonomije. I to je bilo dobro za ekonomiju.

Svi ti rizici koje ste nabrojali su politički rizici. Da li postoje opasnosti sa ekonomske strane?

Finansijski rizici postoje. Od svjetske finansijske krize dugovi se gomilaju i javnog i privatnog sektora. Prije deset godina problem u SAD bilo je pretjerano zaduživanje domaćinstava za kupovinu stanova koje nisu mogli priuštiti. Posljednjih 10 godina imamo rast dugova korporativnog sektora, visoki prinosi, visoki rejtinzi, velika oslonjenost na dug su proizveli rizik. Dok god američka ekonomija raste dva odsto i kamatne stope na korporativne obveznice su niske, kompanije će nastaviti da rade, da refinansiraju dugove i sve je ok. Ali recimo da se sjutra desi veliki šok, poput nekog od ona tri i ekonomija počne da usporava, taj dug postaje neodrživ. Balon u dugu privrede postoji i više od banaka, to zaduživanje je omogućilo bankarstvo iz sjenke („shadow banking“) koje nije pod regulacijom. U Kini radi se o javnom dugu, dugu lokalnih zajednica i državnih preduzeća. U Italiji je recimo javni dug veoma visok i dok god su kamate niske sve je dobro, ali čak i u svijetu niskih kamata, kamate na dug rizičnih subjekata su više, kao što je bilo u Grčkoj ili Italiji.

Ako se neki od ovih rizika materijalizuju, sa ovako niskim ili negativnim kamatnim stopama, šta vladama i centralnim bankama ostaje da onda urade?

Postoji mišljenje da monetarna i fiskalna politika ostaju bez metaka, ali nedavno sam napisao tekst gdje tvrdim da ako bi se desila globalna recesija monetarna i fiskalna politika bile bi još nekonvencionalnije. Postoji predlog da se fiskalni deficit monetizuje na stalnoj osnovi i to se zove Moderna monetarna teoriji. U Velikoj Britaniji to zovu narodnim kvantitativnim olakšicama, što bi značilo da se novac prebacuje direktno domaćinstvima, a novac za finansiranje toga bi štampala centralna banka. Ali i mejnstrim ekonomisti predlažu slična rješenja. Recimo „bacanje novca iz helikoptera“ (helicopter money) ili stalnu monetizaciju deficita i to predlažu ljudi kao što su bivši predsjednik FED-a Ben Bernanke ili bivši šef odbora za finansijsku stabilnost i bivši guverner Banke Engleske Mark Kerni. Na to možete da gledate kao na smanjenje poreza ili kao na transfere direktno domaćinstvima na račun budžetskog deficita. To je standardna fiskalna politika već decenijama. Tradicionalno se ona finansirala obveznicama, a sada je ideja da te obveznice otkupljuje centralna banka. To su i kvantitativne olakšice, gdje ECB otkupljuje obveznice na sekundarnom tržištu, ali kakva je razlika da li ih otkupljuju na primarnom ili sekundarnom.

Zašto nema inflacije ako već ima toliko jeftinog novca u svijetu?

Nakon globalne finansijske krize objašnjenje je bilo da ima puno viška kapaciteta u ekonomiji. Višak proizvodnih kapaciteta, višak robe, višak na tržištu rada. Na vrhuncu nezaposlenost u SAD, evrozoni i ostalim razvijenim zemljama bila je preko 10 odsto. Sada je to postalo komplikovanije jer nezaposlenost u SAD je pala ispod četiri odsto. Neki smatraju da je ravnoteža na četiri do 4,5 odsto, a u SAD je 3,7 odsto. U EU je nezaposlenost pala na sedam odsto, u nekim zemljama mnogo niže. Sada to objašnjenje da se radi o poslovnom ciklusu ne stoji, jer iako smo blizu pune zaposlenosti u SAD i dalje nema pritiska na plate. Mislim da strukturni faktori objašnjavaju zašto je niska inflacija. To su prije svega globalizacija i trgovina. Više od 2,5 milijardi „Kindijaca“ (Chindians), Kineza i Indijaca, koji čine globalnu ponudu rada. Tu su i radnici iz ostalih zemalja Azije, Latinske Amerike, čak i Afrike, pa i iz Centralne i Istočne Evrope.

Mnogo njemačkih firmi je otvorilo fabrike u Rumuniji ili Češkoj ili radnici iz ovog regiona idu u Njemačku i Italiju. Pored globalizacije i trgovine, tu su i migracije ljudi koji traže niže plate. U velikom broju zemalja su sindikati i radnička prava oslabili. Tu su i tehnološke inovacije. Danas svako ima pametni telefon sa puno aplikacija koje su besplatne, a čine nas produktivnijim. Ja kad sam studirao i bio mi je potreban podatak od BDP-u iz 1920-ih, morao sam da odem u biblioteku, da kopam po prašnjavim knjigama, a sada na Guglu nađem za pet sekundi. A sa elektronskom trgovinom, Amazonom itd. mnogo je veća konkurencija što takođe obara cijene.

To su posljedice globalizacije, ali vi ste u diskusiji pomenuli da se nalazimo na početku doba deglobalizacije ili kako ste rekli balkanizacije. Možete li da objasnite šta je to?

Posljednjih 40 godina od otvaranja Kine 1979. ili pada Berlinskog zida 1989. imali smo veliki proces globalizacije sa većim protokom robe, kapitala, ljudi i informacija. Sada sa protekcionizmom i trgovinskim ratom SAD i Kine počinje proces deglobalizacije gde se kidaju globalni lanci snabdijevanja, jer SAD i Kina vode tehnološki rat. Biće tehnološko razdvajanje SAD i Kine. Doći će do fragmentacije i u tom smislu sam upotrebio termin balkanizacija. Ono što se može desiti je  negativni šok na strani ponude. Manje trgovine robom zbog carina i kvota, manje razmjene usluga, manje slobodnog kretanja kapitala, teže kretanje ljudi što zemlje budu više brinule o migrantima, manje razmjene tehnologija i informacija. Ako SAD posle izbora odluče da Huavej i druge kineske tehnološke firme ne mogu da koriste američke čipove, onda će kompanije koje ih proizvode morati da sele fabrike iz Kine, a Kina će morati sama da ih pravi i to bi bio primjer poremećaja u lancima snabdijevanja koji pogađa tehnologiju i industriju. To bi onda dovelo do smanjenja privrednog rasta i rasta inflacije. I Bregzit je negativni šok na strani ponude koji će dovesti do rasta troškova za britanske potrošače.

Da li je deglobalizacija odgovor na loše strane ovih 40 godina globalizacije i može li ih ispraviti?

Globalizacija je koristila gledajući prosječne dohotke domaćinstava na globalnom nivou. Recimo u Kini ili u Istočnoj Evropi kada se uporedi sadašnje vrijeme sa vremenom komunizma. Ali taj prihod nije jednako raspodijeljen. Neki ljudi su imali korist od globalizacije i tehnologije, ali neki su bili gubitnici u tom procesu. Sada u SAD, Evropi i drugim zemljama ti gubitnici glasaju ili protiv tradicionalnih partija ili za populističke partije ili bar one koje se tako predstavljaju. U SAD imamo Republikansku partiju koja se predstavlja kao populistička, ali je u stvari pro biznis, dok Demokratska partija se mijenja u ljevičarsku, progresivnu partiju. Ti ljudi ne prihvataju trgovinu, migracije, tehnologiju, globalizaciju, supranacionalnu vlast. Rastuća nejednakost je pokretač tih populističkih stranaka.

Veliki ste kritičar kriptovaluta. Vaš stav je da to uopšte nisu valute, da ne ispunjavaju nijednu funkciju valute i da predstavljaju jedan veliki balon. Da li možda predstavljaju opasnost za globalnu finansijsku stabilnost?

Ne mislim da predstavljaju sistemsku opasnost, ali predstavljaju rizik za milione ljudi koji su prevareni. Osim što su rizične one u velikoj mjeri služe protivzakonitim stvarima, kriminalcima i sumnjivim tipovima koji bi da otmu ljudima novac. Ja ih zovem „shitcoins“. Oko 81 odsto kriptovaluta su šeme smišljene za prevaru. Oko 99 odsto kriptovaluta izgubilo je 99 odsto vrednosti. Čak i najbolji, bitkoin je izgubio 60 odsto vrijednosti u odnosu na maksimalnu vrijednost.

Ipak ljudi i dalje ulažu milione u kriptovalute. Da li ih možda privlači ta ideja o jedinoj slobodnoj valuti od uticaja centralnih banaka i banaka?

Mislim da nije to u pitanju, već da ljudi žele da na brzinu zarade puno novca. Kada je cijena bitkoina bila blizu vrha gomile finansijski nepismenih ljudi je kupovalo što je i odlika kasnih faza balona. Svi su htjeli da uskoče na voz zarađivanja velikog novca preko noći. Ali to ne ide tako, ljudi su namagarčeni i cijena je sa 20.000 dolara prepolovljena. Vrijednost globalne finansijske imovine je preko 80 biliona dolara, a ukupna vrijednosti svih kriptovaluta je oko 200 milijardi dolara. To je kap u moru.

Izvor: Danas

Check Also

NLB Banka otvorila prvu bezgotovinsku filijalu

NLB Banka je danas (12. decembra) otvorila vrata nove moderno opremljene filijale na Rimskom trgu …

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *