Jesu li guverneri centralnih banaka dobili mandat da sprovode eksperimente?

Prateći zadnjih nekoliko mjeseci kako finansijskih tržišta i centri političke moći nervozno iščekuju glas velikih centralnih banaka, čini se da se sve češće nameće pitanje novog definisanja političke pozicije centralnog bankarstva; njegove misije i odgovornosti.

Ključni problem centralnog bankarstva današnjice postala su prevelika očekivanja. Od suvremenih centralnih bankara očekuje se da naslute i predvide krize, spriječe ekonomske padove, liječe recesije, dižu zaposlenost i inflaciju, podstiču rast proizvodnje, usluga i kompanijskih profita, vode valutne ratove, nadziru banke, olakšavaju dužnicima vraćanje dugova, a naročito državi. Pobrojan je samo dio očekivanja.

Čak i relativno dobro obrazovani akteri političke scene o centralnim bankama govore kao da su to čudesni muzeji koji u vitrinama čuvaju cijeli spektar čarobnih štapića te ih po potrebi moraju izvaditi i riješiti problem za koji je dotični štapić namijenjen. Politička retorika vrlo se često svodi na ljutito prozivanje pojedinog centralnog bankara jer je, tobože, inatljiv čovjek pa neće otključati vitrinu u kojoj čuva čarobni štapić posebno dizajniran za, recimo, podsticanje inflacije koja bi dugoročno smanjila realnu vrijednost nacionalnih dugova.

Ove nedjelje se u Wall Street Journalu mogao pročitati naslov koji je poručio da Evropska centralna banaka za septembar priprema ni više ni manje nego bazuku. To što jedan jako ozbiljan medij poručuje da centralni bankar može s ramena ispaliti monetarnu bazuku kojom će uništiti zastrašujući tenk ekonomskih problema koji se ukazao na horizontu svjetskog ekonomskog bojnog polja dobro opisuje koliko je savremeni politički, ekonomski, pa i medijski establišment opčinjen tobožnjim moćima centralnog bankarstva.

Nije tu bitno što zapravo treba sumnjati u pretjeranu naivnost vrsnih novinara Wall Street Journala, kao ni to propagiraju li možda pomalo vrstu monetarne politike koja će se svidjeti partnerima njihove medijske kuće; bitna je atmosfera nerealnih očekivanja koja savremene centralne bankare guraju sve dublje u monetarne eksperimente za koje niko ne zna kako će završiti.

Ko kaže da masivni programi otkupa vrijednosnica ili politike negativnih kamata sigurno neće imati ozbiljne dugoročne posljedice, zapravo nema na temelju čega to tvrditi jer mu dosadašnja istorija čovječanstva nije osigurala adekvatna monetarna iskustva kojima bi se mogli provjeriti učinci eksperimenta.

Teško je vjerovati da Draghi u septembru može učiniti nešto posebno, ali zbilja može otići dalje u eksperimentisanju. Prognozira se da bi kamatu koju ECB plaća na depozite mogao ponovo srezati na -0,4 ili -0,5 posto te povećati otkup vrijednosnica na 40 milijardi eura u 2020. Time će utješiti vlasnike loših firmi, koje se u protivnom ne bi mogle nastaviti da finansiraju prodaju obveznica, političare, koji će opet moći odgoditi reforme i redukovati lične karijerne rizike, a posebno one najbogatije, koji su i do sada imali najviše koristi od dugog razdoblja niskih kamata i quantitative easinga. No u osnovi će Draghi potvrditi da niske i negativne kamate u kombinacije s QE-om stvaraju atmosferu zavisnosti. Negativne kamate opijat su finansijskog džankija.

Još ne znamo je li eksperimentisanjem stvoren začarani krug iz kojeg se ne može izaći bez dramatičnog šoka za globalnu ekonomiju. Stoga danas sve veću težinu dobija pitanje jesu li centralni bankari dobili mandat da sprovode eksperiment. Jesu li građani Evrope, Japana, Sjedinjenih Država… svjesni da je riječ o eksperimentisanju? Treba li odgovarati na ta dva pitanja?

Nekad se na fakultetima učilo da bi centralne banke trebale uživati nezavisnost. Oni koji ne vole pojedine političare, posebno populiste, prebrzo će zaključiti da bi centralnim bankama trebalo vratiti institut nezavisnosti. Međutim, prije bi trebalo reći da centralnom bankarstvu treba garantovati depolitizaciju donošenja stručnih odluka i procjena uz adekvatan demokratski nadzor. I čak kad bi tako zamišljena stručna nezavisnost uz demokratski nadzor idealno funkcionisala, opet bi bilo upitno je li osiguran mudar način upravljanja centralnom bankom. Zamislite, recimo, da Mario Draghi nije guverner Evropske centralne banke, nego američkih Federalnih rezervi. On bi bio apsolutni Trumpov istomišljenik, a kamate bi vjerovatno i u Sjedinjenim državama završile duboko na negativnoj teritoriji, iako za to ne bi bilo suvislog ekonomskog razloga. Koncept bilo kakve štednje izgubio bi smisao. Uostalom, relativno ozbiljni komentatori već su počeli da pišu da nema smisla štedišama davati kamatu na depozite jer ne preuzimaju rizike, čime su kao gumicom prebrisali cijelu istoriju novca; koncept posuđivanja i zaduživanja.

Počinje se činiti da su stvari s centralnim bankarstvo, jednostavno, otišle predaleko te bi centralnim bankama značajno trebalo suziti misiju; definisati okvire pojma monetarne stabilnosti, zatražiti od centralnih bankara njeno čuvanje i prestati očekivati čuda.

Misija centralnog bankarstva u svojim je počecima bila poprilično prozaična. Kad je general Bonaparte osnivao centralnu banku, želio je banku koja će njegovoj vladi posuđivati novac kad god joj ustreba. Ekonomista George Selgin podsjetio je da je “ideja kredita koja je postojala u glavi generala Bonapartea svedena na sljedeće: on može imati koliko god kredita želi ako osnuje banku koju će kontrolisati, a on će joj dati monopol na valutu”. Jasna zamisao.

Danas se, naravno, ne možemo vratiti ideji centralne banke koja je upregnuta u rješavanje fiskalnih problema države, a čini se da ni definisanje uloge centralne banke kroz “ciljane inflacije” ili nešto slično nije više u igri. Puno je teoretskih i praktičnih nedoumica oko centralnog bankarstva. Ono što možemo jest uvidjeti da su centralni bankari (tehnokrate pod visokim utjecajem dnevnih političkih potreba) iz zadnje velike finansijske krize izašli s puno više odgovornosti i moći nego što su imali prije te krize. Upozorio je to Paul Tucker u “Unelected Power – The Quest for Legitimacy in Central Banking and the Regulatory State”. Neobično je imati više moći i uticaja nakon što ste zabrljali i pustili da se dogodi kriza svih kriza, koju ste liječili monetarnim eksperimentisanjem.

Uz nadu da će svijet pronaći način da demistifikuje ulogu centralnih banaka, valja podsjetiti na govor guvernera Francuske banke Francoisa Villeroya de Galhua, koji je kolege centralne bankare upozorio na sljedeće fundamentalne neizvjesnosti, koje je članak u Law & Libertyju lijepo skratio i parafrazirao: 1) oni ne znaju gdje idu; 2) oni ne znaju kuda mi idemo; 3) pod uticajem su onoga što će učiniti drugi, ali ne znaju što će raditi drugi; 4) znaju za strukturalne promjene, ali ne znaju kakve će imati učinke.

Nije, dakle, uopšte bitno što su centralnim bankarima govorili predsjednici Donald Trump ili Lyndon Johnson. Ili pak indijski premijer Narendra Damodardas Modi.

Zaključimo Tuckerom: [Centralni bankari nisu sveštenstvo, ni filozofi, kraljevi, maestri ili zvijezde… Nisu ni u skromnijoj stolici glavnog ekonomiste države.” A budući da nisu izabrani, “moraju raditi uz jasan demokratski nadzor i ograničenje”.

Budimo realni u pogledu centralnih bankara i dajmo im jednostavne domaće zadatke.

Autor: Gojko Drljača

Izvor: Jutarnji.hr

Check Also

Nove opcije za Telekomove korisnike: Gigabajti sada rastu na drvetu

Ozelenjavanje i zaštita životne sredine odavno su u fokusu Telekomovih društvenih aktivnosti, kako kroz pojedinačne …

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *