Mogu li globalna pravila da spriječe štetu koju zemlje nanose same sebi

Predsjednik SAD Donald Tramp zaštitom nacionalne bezbjednosti pravda uvođenje carinskih taksi na uvoz čelika, a takođe i prijetnje da će povisiti carine na automobile kao i na uvoz iz Meksika. “Ako nemate čelik, nemate zemlju”, rekao je nedavno Tramp (to se samo jedan primjer njegovih izjava).

Trampovi razgovori o nacionalnoj bezbjednosti spolja izgledaju apsurdno, ali oni pokreću teška pitanja za sistem svjetske trgovine a takođe i za globalno vođenje ekonomije u širokom smislu.

Najvažniji zadatak globalnog upravljanja sadržan je u određivanju granice koja razdvaja političku sferu (u kojoj su nacionalne države slobodne da rade sve što žele) od sfere regulacije kroz međunarodne sporazume. Svjetska ekonomija postala je krajnje međuzavisna i zato se praktično sve što radi jedna zemlja odražava i na druge države. Međutim, taj posredni uticaj sam po sebi nije dovoljan razlog za ograničavanje nacionalne autonomije. Uzmite, na primjer, državni sistem obrazovanja, porez na benzin ili ograničenja brzine na auto-putu. Regulisanje tih pitanja utiče na trgovinske partnere zemlje. Viši nivo profesionalnih navika stanovništva mijenja uporednu konkurentnost te zemlje što znači da se mijenjaju i mogućnosti drugih zemalja u svjetskoj trgovini. Porez na benzin i ograničenje brzine utiču na potražnju nafte, a to znači i na cijenu na svjetskim tržištima. Slične odluke ne regulišu se na međunarodnom nivou i takvo regulisanje mnogi bi, i to s pravom, smatrali apsurdnim.

Kanonski argumenti u korist globalnog upravljanja opiru se na dvije kategorije problema. Prva se tiče se globalnog zajedničkog dobra (ili štete): to su djelatnosti koja donose pogodnost svijetu u cjelini, ali malo ili nimalo konkretnih pogodnosti samoj zemlji. Ključni primjer za to je kontrola emisije gasova, efekta staklene bašte. Druga kategorija problema je tzv. politika po modelu “uništi susjeda”. To je djelovanje koje donosi ekonomsku pogodnost isključivo toj samoj zemlji ali u stepenu koji počinje da šteti drugima (rezultat je globalna neefikasnost). Klasični primjer za to je stvaranje kartela proizvođača deficitarnih sirovina s ciljem da se ustanove monopolske cijene za trgovinske partnere.

Ovo su nesporni argumenti u korist globalnog ekonomskog upravljanja. Ali u naše dane među pitanjima kojima su vlasti preokupirane teško je naći ona koja bi ulazila u prvu ili drugu kategoriju. Subvencije; industrijska politika; zaštita na radu; necarinske mjere u oblasti zdravstvene zaštite i socijalne politike; loš kvalitet finansijske regulacije; neumjesna (previše ekonomična) budžetska politika. Sve to ne može se nazvati ni globalnim zajedničkim dobrom/štetom, a ni politikom po modelu “uništi susjeda”.

Neke od tih mjera u stvari je moguće nazvati politikom “uništi sebe samog”. Neke su zaista korisne za samu zemlju, ali samo zbog toga što eliminišu realne defekte koje proizvodi tržište ili su usmjereni na rješavanje potpuno opravdanih socijalnih zadataka, a ne zato što doprinose povećanju troškova drugih zemalja. Globalno upravljanje je u stanju haosa zato što mnoge političke odluke dobijaju međunarodni značaj indirektno ili u rezultatu djelovanja političkih lobija a ne iz realnih ekonomskih razloga.

Pogledajte, na primjer, argument o nacionalnoj bezbjednosti kao opravdanje za carinske takse. Ako su Trampovi zaključci bez osnova (a tako smatraju mnogi), onda će ekonomija SAD prva snositi troškove zbog takvog pogrešnog pristupa. Drugim riječima, Trampove takse su politika po modelu “uništi samog sebe”. Ako pak, na drugoj strani, budemo pošli od prezumpcije Trampove nevinosti, onda bi takva odluka u zemlji morala biti prihvaćena kao apolutno ispravna.

Zapravo, nemoguće je shvatiti o čemu je zaista riječ prije nego što zemlje počnu da primjenjuju slične mjere. I uopšte, prenošenje više nadležnosti nekom međunarodnom organu ne izgleda kao mudro rješenje. Čak i ako su preduzete mjere, na primjer, uvođenja taksi radi zaštite nacionalne bezbjednosti, pogrešne, demokratske zemlje moraju imati pravo (to je opšte pravilo) da prave greške. Bilo bi nerazumno učvršćivati vlast međunarodne birokratije kako bismo spriječili zemlje da nanose štetu samima sebi i to još ako situacija od početka nije jednoznačna. To bi značilo opasan presedan za druge sfere djelatnosti.

U sferi nacionalne bezbjednosti principi Svjetske trgovinske organizacije (STO) prilično su nejasni i uglavnom do sada nisu provjereni u praksi. Tekst izgleda kao široko otvorena vrata; u njemu se kaže: “Ništa u ovom Sporazumu ne može biti tumačeno… kao prepreka bilo kojoj strani u dogovoru da preduzima mjere koje ona smatra neophodnim za zaštitu fundamentalnih interesa svoje bezbjednosti.” Ipak, u jednoj nedavnoj odluci u slučaju, koji nije vezan za SAD, STO je zauzela stav da ona ima pravo da ocjenjuje nacionalne odluke u toj sferi i procjenjuje koliko su one umjesne. SAD su, očekivano, kritikovale takvu odluku. Oni koji su netuzijasti u vezi sa globalnim upravljanjem moraju se pomiriti sa činjenicom da se većina političkih grešaka u savremenoj svjetskoj ekonomiji (na primjer, Trampovim takse) pravi zbog problema na nacionalnom nivou a ne zbog odsustva međunarodne saradnje. Trampove carinske takse su loša politika ali ne zbog toga što štete drugim zemljama već zato što direktno prave značajne troškove ekonomiji SAD.

Globalnim mehanizmima u cilju prevencije sličnih unurašnjopolitičkih grešaka ne treba se suprotstavljati. Osim toga, te mehanizme mogu preuzeti i lobisti, isto kao i političke procese unutar zemlje, a onda je njihova demokratska legitimnost znatno manja. Uz to, spoljna ograničenja mogu komplikovati unutrašnje greške zato što ona dovode do jačanja određenih grupa stanovništva na štetu društva u cjelini.

Najbolje na šta možemo računati je “globalno upravljanje koje širi demokratiju”. Za razliku od “globalnog upravljanja koji širi globalizaciju”, globalno upravljanje koje širi demokratiju ostavlja većinu sfera donošenja odluka (onih koje se ne mogu klasifikovati ni kao globalno zajedničko dobro ni kao politika “uništi susjeda”) na nivou nacionalne regulacije. Globalna kontrola ograničena je proceduralnim zahtjevima (transparentnost, odgovornost, učešće zainteresovanih zemalja, korišćenje naučnih i ekonomskih dokaza), koji treba da povise kvalitet demokratske diskusije unutar zemlje ne prejudicirajući njen finalni ishod.

Upitno je da li bi takva lagana varijanta globalnog upravljanja nešto promijenila u greškama koje Tramp pravi u sferi trgovine. Ali to bi, barem, omogućilo da Tramp (i drugi slični političari nativisti) ostanu bez osnova da se neprestano žale na račun STO i druge međunarodne organizacije koje navodno gaze nacionalni suverenitet.

Piše: Dani Rodrik

Izvor Vijesti

Check Also

Addiko Bank AD Podgorica objavila rezultate za prvu polovinu 2019. godinu: Profit 1,6 miliona eura

Addiko Bank AD Podgorica dio Addiko Grupe, banka specijalizovana za poslovanje sa stanovništvom i malim …

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *