Jugoslavija u velikim dugovima ’85: Koje su republike najzaduženije? / Spisak najvećih firmi gubitaša

April 1985: U poslednje dvije godine stalno se ponavlja fraza kako je, najzad, “skinut veo tajni sa naših dugova”. Danas se, međutim, jedino pouzdano zna da se ne zna koliko je Jugoslavija dužna, jer, zaduživao se kako je ko stizao.

U vrijeme kada nam se djeca po kućama igraju računarima, Narodna banka Jugoslavije nema tačnih podataka o tome koliko smo dužni.

I kako potpunih zvaničnih podataka nema, ili su toliko uopšteni da nam malo govore…

… pojedini listovi preuzimaju ulogu detektiva, sprovode ankete, ili istražuju po svojoj dokumenataciji, ne bi li otkrili koliko je ko dužan.

Tako, saznajemo da:

– Dug Crne Gore iznosi osam stotina pedeset miliona dolara,

– Makedonije oko milijardu i pet stotina trideset miliona,

– Vojvodine milijardu i četiri stotine osamdeset miliona,

– Srbije, bez pokrajina, tri milijarde i sedam stotina deset miliona,

– Kosova osam stotina šezdeset i šest miliona,

– Bosne i Hercegovine milijardu i osam stotina šezdeset miliona,

– Slovenije približno milijardu i četiri stotine osamdeset miliona (Narodna banka Slovenije ih označava kao poverljive),

– I Hrvatske nešto iznad tri milijarde dolara (službeno ovaj iznos nije potvrđen).

Ovoj sumi, od oko četrnaest milijardi i sedam stotina četrdeset miliona dolara, treba dodati i dug federacije od oko četiri, do pet milijardi dolara.

Ispada tako da smo ukupno dužni nešto preko devetnaest milijardi dolara. Šta nam ovi podaci ne govore?

Cifra od oko devetnaest milijardi dolara odnosi se, naravno, samo na glavnice. Sa kamatama, ona se opasno povećava, gotovo duplira. A sve je to dug i sve to treba vratiti. A dug nije dim da izađe kroz odžak. A i tada hoće da se vidi.

Sve republike i pokrajine primenjuju drukčije kriterijume, imaju svoje “oblande”. Međutim, kada bi sve podatke o dugovima inostranstvu davao jedan centar, po jedinstvenoj metodologiji bilo bi moguće i realnije poređenje. Ali više niko neće da prihvati taj “unitarizam” u smislu:

“Gospodo, sve novčanike na jedan sto!”

Zatim, ne zna se tačno koliko je kojoj republici, ili pokrajini reprogramirano dugova. I dalje su to povjerljivi podaci. Za nas u Jugoslaviji. Za bankarski svijet kome smo dužni – ne!

Dug federacije, koji je, pojedinačno, najveći, zapravo je dug republika i pokrajina – onaj dio

reprogramiranog duga koji one nisu mogle da vrate u roku.

Zna se i da mnogi vraćaju devize i koje nisu upotrebili, već prodali na deviznom tržištu, tako da dužnici nisu obavezno i korisnici deviza.

Kada stvari tako stoje, kako onda znati stvarne pojedinačne dugove? Posebno je pitanje šta nam kazuje sama suma nečijeg duga, ako ne znamo visinu dospelih otplata u odnosu na devizni priliv, ili, visinu deviznog priliva u odnosu na obim i strukturu proizvedenih roba …

Kako su trošene pare dobijene iz inostranstva

I tako, ima mnogo nepoznatih. Ali, nešto se ipak zna.

Najnižu stopu zaduženosti ima Slovenija. Srbija je po stepenu zaduženosti ispod jugoslovenskog prosjeka, ali je po kratkoročnim kreditima najzaduženija u Jugoslaviji.

Dug Crne Gore je 2,7 puta veći od prosjeka u zemlji. Udio otplata u odnosu na devizni priliv, od januara do novembra prošle godine iznio je preko 71 odsto, a prema konvertibilnom području čak i dvadeset odsto više. Samo za kursne razlike, Crna Gora treba da izdvoji četvrtinu planiranog društvenog proizvoda.

Velikim dužničkim obavezama opterećena je i privreda Makedonije. Od planiranog deviznog dohotka za ovu godinu, osamdeset šest odsto odmah ide na vraćanje duga.

Ostali su tu negdje, među njima. Mnogo je osjetljivije pitanje od visine našeg ukupnog duga kako su trošene pare dobijene iz inostranstva.

Zna se, na primjer, da su mnogi zajmovi preliveni u potrošnju. Umjesto na investicije, otišli su na standard. Samo da nam bude lijepo. Ili, uloženi su u promašene investicije. Umjesto da se dobijene pare reprodukuju one su prosto ukopane. Znamo ta imena: “Feni”, “Obrovac”, “Dina” i mnogi drugi koji su, zvanično, dobili etiketu – investicionih promašaja.

A koliko je stvarnih promašaja napravljeno još se pouzdano ne zna, ili ne želi da se zna. U procjene su umiješani politički razlozi, umjesto naučne analize.

Prema jednoj procjeni, ukupni promašaji u zemlji iznose između šest i sedam milijardi dolara. Ove će promašaje naravno morati neko drugi da otplati. Ne onaj ko se zadužio, jer nema toliku očevinu da bi mogao da je proda.

Mnoge vavilonske kule, sve te “fabrike snova” moraće da otplaćuju čitave generacije iz svog dohotka, na račun svoga standarda.

Ima, znamo, propalih projekata u svim privredama sveta. Ali, kako to reče jedan naš poznati ekonomista – naš problem nije u lošim fabrikama, već u lošim koncepcijama, neznanju, nestručnosti i zabludama. A prije svega, u političkim, a ne finansijskim koncepcijama.

Ogromna zaduženost Jugoslavije koja će biti i briga djece naše djece, očigledno podstiče krizu u zemlji. Iako, ona svakako nije posljedica dugova inostranstvu, osnovno pitanje koje svako postavlja je zašto se dug inostranstvu, za samo šest godina, od 1975. do 1981. povećao za trinaest i po milijardi dolara.

Gdje su tako naglo otišle te pare? Šta se to događalo u domaćoj ekonomiji od 1976., kada je sve pošlo naopako i “kola munjevito krenula nizbrdo”, jer, te godine je inflacija bila samo devet odsto, imali smo suficit u tekućem platnom bilansu, devizne rezerve su prelazile četiri milijarde dolara, pa i dinar je tada mogao postati deviza?

Kako još niko, javno, nije dao prave odgovore na ova i sijaset drugih pitanja – o pojedinačnoj odgovornosti, ili odgovornosti postojećeg ekonomskog sistema, posebno deviznog – to slušamo mnogobrojna stručna i ona druga mišljenja. Od laičkih, da smo živjeli iznad svojih mogućnosti, da je potrošnja bila prevelika – kao da je problem u prevelikoj potrošnji, a ne premaloj proizvodnji, do ozbiljnijih analiza koje govore o potrebi velikih promjena u privrednom i političkom sistemu.

Ima ekonomista koji smatraju da naša kriza nije uopšte ekonomska kriza i da bi, što se ekonomije tiče, bilo dovoljno godinu dana da se situacija normalizuje i da se vratimo na visoke stope rasta i pored svih zaduženja.

Inače, mnogi analitičari ukazuju da su za nepovoljan tok događaja u ključnom periodu od 1976. do 1980. godine “krivi” sistemski zakoni – političko odlučivanje u ekonomiji zemlje, snažno ekonomsko zatvaranje u republičke i pokrajinske granice, kako bi se što brže razvila sopstvena sredina, bez obzira na cijenu.

A tu cijenu mi danas svi treba solidarno da platimo.

Dve hiljade dolara po glavi stanovnika

U Jugoslaviji se u posljednje vrijeme najviše govori i šapuće, o dugovima. Nije to više samo tema onih čiji je “posao” da se bave ekonomskim i političkim problemima zemlje, već svakodnevna briga, svake naše porodice, jer, ako uzmemo samo glavnicu duga koja po nekim podacima iznosi dvadeset i jednu milijardu dolara, onda su svaki naš građanin i dijete koje se sjutra rodi, zaduženi sa hiljadu dolara, što je gotovo godišnji lični dohodak jednog nekvalifikovanog radnika.

Lako je sabrati koliko to iznosi za jednu četveročlanu porodicu, ako u njoj samo jedan privređuje. A svemu još treba dodati zaduženje po ogromnim kamatama, ispašće, gotovo, dvije hiljade dolara po glavi stanovnika.

Zbog otplate dugova životni standard je vraćen na vrijeme od prije dvije decenije. Podaci govore: više od šezdeset odsto zaposlenih živi na minimalnom ličnom dohotku. Od 1979. godine realni rashodi u radničkim porodicama sa jednim zaposlenim članom i većim brojem djece, drastično su smanjeni: za ishranu 34,4 odsto, odjeću i obuću 39,4 odsto, stan 20,1 odsto, pokućstvo 76,1 odsto, higijenu 32 odsto, obrazovanje 21,3 i za saobraćaj 52,3 odsto.

Ko su najveći dužnici

Najveći dio slovenačkog duga odlazi na energetiku.

Prva na spisku dužnika je nuklearna elektrana Krško.

Hrvatsku će samo Fabrika glinice u Obrovcu koštati trideset milijardi dinara.

Gotovo polovina duga Bosne i Hercegovine odnosi se na razvoj energetike, rudnika uglja i željeza, izgradnju saobraćajnica i železničkih pruga.

Najveći vojvođanski dužnik je HIP “Pančevo” – sto dvadeset šest miliona dolara i nešto više. Zatim SOUR “Naftagas” sto deset miiiona dolara. Slijede “Zorka” u Subotici, “Matroz” u Sremskoj Mitrovici i još neki drugi.

Kosovska elektroprivreda će morati u ovoj godini da otplati sedamdeset i sedam miliona dolara, Trepča trideset i tri miiiona, a “Feronikl” koji je nedavno startovao, dvadeset i jedan milion dolara.

Polovina dugova Srbije otpada na osam najvećih dužnika. Među njima vodeće mesto ima Metalurški kombinat Smederevo, RTB Bor, zatim energetika sa združenom elektroprivredom Srbije. Tu je i saobraćaj sa cijelom putnom privredom. U ovo društvo ulaze i Zavodi “Crvena zastava” iz Kragujevca i “Zorka” iz Šapca.

Rekorderi u zaduženosti u Crnoj Gori su: Kombinat aluminijuma koji u ukupnom dugu republike učestvuje sa sedamnaest i po odsto. Željezara “Boris Kidrič” sa četrnaest i po odsto. Barska luka sa gotovo sedam odsto. Nešto manje duguje ŽTO Titograd, Agrokombinat “13. jul” i drugi.

U Makedoniji je najveći dužnik Kombinat za proizvodnju feronikla “Feni”, za koji ukupno, posmrtno, treba da se otplati tri stotina i pedeset miliona dolara. Među velikim dužnicima je i Stopanska banka, koja duguje tri stotine jedanaest miliona dolara. Zatim Željezničko-transportna organizacija, sa ukupnim dugom od šezdeset i četiri miiiona, Elektro-privreda sa dugom od četrdeset devet miliona dolara i rudnik “Bučim” u Radovišu, sa dugom od četrdeset miliona dolara.

Napisala: Zona Stevanović (Dinar, 1985.), izvor: Yugopapir.com

 

Check Also

Mtel: Za 12 godina – 12 najboljih modela telefona po najpovoljnijim cijenama

Povodom 12 godina uspješnog poslovanja u Crnoj Gori kompanija m:tel je od sjutra pripremila 12 …

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *