Intervju: Dr Isak Adižes – Povjerenje i poštovanje ključ poslovnog uspjeha

Doktor Isak Adižes, osnivač i profesionalni direktor Adižes instituta, nedavno je posjetio Beograd, a PC Press je dobio ekskluzivnu priliku da razgovara s ovim poslovnim guruom današnjice. Adižes metodologija se primjenjuje u brojnim kompanijama širom svijeta, a sa njenim tvorcem redakcija portala je razgovarala i o moći informacija, obavezi promjene svijesti ljudi, novim zanimanjima i načinima rada koji donosi četvrta industrijska revolucija.

Model vaše organizacione terapije zasniva se na povjerenju i poštovanju. Koliko su te vrijednosti danas ugrožene?

S većim promjenama u društvu veći su konflikti, a samim tim veća je i ugroženost kulture povjerenja i poštovanja. Sve bolesti, fizičke, društvene, političke, kvarovi automobila, potiču od jednog razloga – dezintegracije. Srbija se nalazi u procesu dezintegracije. Integracija je rješenje svih problema na svijetu. Međutim, nema integracije ako nema povjerenja i poštovanja.

Poštovanje znači da si spreman i naklonjen tome da učiš od nekoga ko misli drugačije. Kant je rekao da je poštovanje kada priznaješ da druga strana ima pravo na svoje mišljenje.

Zašto povjerenje? Da bi se sprovele odluke, treba da postoji zajednički interes. Utopijski je misliti da svi imamo zajednički interes u kratkom roku, ali na duže staze zajednički interes postoji. U dugom roku održavamo sistem zajednički, zato što se prilagođavamo jedni drugima, a za to je potrebno povjerenje.

Da li će industrijska revolucija uticati na socijalnu strukturu i možemo li da očekujemo veliku nezaposlenost?

Da, i zato je izuzetno važno da promijenimo vrijednosti s kvantiteta na kvalitet. I to se već dešava. Ne znam za Srbiju, ali u Americi generacija novih hipika živi veoma skromno i samo se osmjehuju. Nije im važno da imaju mnogo novca, koliko da žive dobro i opušteno.

Takva promjena potrebna je i na društvenom nivou. Posmatramo uspjeh jedne države kroz iznos BDP‑a, a ja bih to promijenio. Treba da imamo pokazatelje kvaliteta života, a ne kvantiteta. Koliko ima nezaposlenih, koliko kriminala, kakvo je zdravlje nacije, to su izuzetno bitni faktori, a ne samo ekonomski uspjeh. Kad bih mogao, promijenio bih svijest naroda. Ne treba da radiš cijeli život, treba da radiš do 40. godine, a zatim da nastaviš da učiš ono što ranije nisi stigao. Na primjer, ja želim da prije nego što umrem naučim da čitam note i da jednom u životu sviram Baha na harmonici.

Kad se kaže biće milioni nezaposlenih, ja kažem hvala Bogu. Neka se bace na učenje novih stvari. Ispričaću vam jednu priču – „Sreo bogataš prosjaka i kaže mu: ‘Ja imam mnogo više od tebe, a šta ti imaš’? Prosjak odgovori: ‘Dosta’.“ Možete li da zamislite nešto što je dosta? Ako ozbiljno gledaš od čega se živi, za život ne treba toliko mnogo. Imam jednog klijenta u Meksiku koji ima problem kako da prebaci kompaniju na svog sina. Ima dva sina, jedan radi u preduzeću, a drugi živi na obali mora i surfuje. Živi u kolibi na obali mora, radi minimalno, tek toliko da ima da jede i pije, i uopšte ga ne interesuje očeva kompanija od nekoliko milijardi.

Da li je to utopija? Može li to da se sprovede?

Teško je, ali može. To se zove slobodno vrijeme i već ima univerziteta na kojima se izučava upravo predmet – slobodno vrijeme. Ali vi živite u Srbiji i ne možete da primijenite ovo što kažem. Zbog trauma kroz koje je ova država prošla, još uvjek ne postoji materijalna baza za skroman, ali pristojan život. U Srbiji je sve još uvjek izazov. Ova država prvo treba da dođe do materijalnog nivoa, a tek onda možemo da pravimo promenu svesti ljudi.

Zašto neki ljudi imaju nadu, a drugi ne?

Jevrejima religija daje snagu. Nisam religiozan, ali svakog petka sam zapisivao „iduće godine u Jerusalimu“. To što nisi tamo 2000 godina nije važno, jer ćeš iduće godine biti u Jerusalimu, i to ponavljaš sto puta i onda počneš da vjeruješ, a uvjerenje je važno. Nada počiva na vjeri, bilo da je to religiozno, nacionalno ili fizičko osjećanje. Mislim da u Srbiji skoro da nema nade.

Kako ocenjujete današnje poslovne prilike?

Krenuli smo kao nomadi, pa smo razvijali poljoprivredu, industriju i sada smo u doba informacija. Najveće kompanije su bazirane na informacijama. Najveći hotelijer na svijetu, Airbnb, nema nijedan hotel, ima samo informaciju. Najveća transportna kompanija, Uber, nema nijedan automobil. Danas je moć u informacijama. Evo još jednog primjera. Interesuje me DNK test. Najveća kompanija koja se bavi istraživanjem DNK vrijedi pet milijardi dolara. Analizu DNK rade za 90 dolara, što je ispod cijene rentabilnosti, jer kasnije te informacije prodaju za veliki novac farmaceutskim kompanijama. Šta je, uostalom, Facebook, nego informacija.

Šta je neophodno za poslovni uspjeh?

U mojoj knjizi o tipovima upravljanja, bavio sam se ljudima koji rade mnogo, danju i noću, i misle da su bolji što više rade, a to nije istina. Oni koji rade vrlo teško nikada ne zarade novac, zato što se ne služe mozgom, nego mišićima. Danas su nam potrebni ljudi koji misle, a da bi mislili, treba da imaju vremena. Klijentima često kažem: „Pokaži mi tvoj rokovnik!“ Ako je rokovnik pun, ne radiš dobro, hoću da imaš 30 odsto slobodnog vremena i tada razmišljaj. Zbog toga što se neprekidno borimo sa operativnim krizama, ne stižemo da duboko razmišljamo.

Imam jednog klijenta u Meksiku čija kompanija vrijedi otprilike sedam milijardi dolara. Naučio sam ga da svaki dan do 11 sati radi jogu da bi se smirio i opustio. Od 11 do 12 ne radi ništa, samo sjedi i misli.

Moja teza je da su Jevreji toliko uspješni zbog toga što im religija ne dozvoljava da rade subotom. Tog dana ne smiju ni da imaju novac u džepu, telefon je isključen, čak se ni svijetlo ne pali. Već 2000 godina većina se toga dosljedno pridržava. U svesti naroda urezano je da je subota dan kada se ne radi ništa, već se odmara mozak.

Vrlo je važno imati odmor, i mojim klijentima kažem da na svaka tri mjeseca uzmu slobodnu nedjelju da idu bilo gdje, ali tada ne smiju da budu na poslu. Velike preduzetnike pitam gdje žive, kažu blizu posla, mislim da to nije dobro. Savjetujem im da uzmu stan sat vremena vožnje od posla kako bi imali vremena da misle dok voze, da vide stvari koje ne vide. Tada možeš da smisliš kako da napraviš još bolje i još bolje i još bolje. A budućnost je u kvalitetu, a ne u količini, jer živimo u doba informacija, koja mora da bude kvalitetna. Ako nije kvalitetna, onda je to samo podatak (data).

Koliko je potrebno vremena da dođe do promjene u načinu razmišljanja kod vaših klijenata?

Ako hoćete iskren odgovor, doživotno. Imam skoro 82 godine, ali osjećam kao da mi je 40 i ne daj Bože da se zaustavim. Stalno putujem, gledam, čitam, slušam, a ako prođe dan i ništa nisam naučio, imam utisak da sam tog dana umro. Ako stalno učiš, nikada ne ostariš. Kompanije u normalnim uslovima za tri godine mogu da postave Adižes metodologiju i kulturu, ali to znači kontinuirani rad svakog mjeseca po par dana, kao terapija.

Šta se očekuje od ljudi u budućnosti?

Pored toga što često kažem „da postajemo stariji, a mlađi“, isto tako ‘znati’ je manje važno od ‘biti’, jer se znanje brzo mijenja. To sam naučio još kada sam branio doktorsku disertaciju na Kolumbiji. Bio sam pun sebe. Međutim, kada sam pogledao ispit mlađih kolega, bio sam siguran da ga u tom momentu ne bih položio. To znači, da kada sam dobio doktorsku titulu, ja sam već kasnio sa znanjem. Tada mi je moj profesor rekao: „Isak, doktorska titula nije kraj, nego početak“. Koje god se znanje dobije, ono veoma brzo postaje zastarelo. Biti je druga stvar. To znači da se nikad ne zaustaviš u učenju.

Na izraelskoj televiziji su me pitali: „Kada ste tako slavni i uspješni, šta želite za sebe naredne godine?“ „Želim da sve ono što danas kažem da je pravo, dogodine bude pogrešno. To znači da sam nešto novo naučio.“

Ne bojiš se da naučiš nešto novo i otpustiš nešto staro. To nije lako, jer učiti nije lako, ali treba da budeš spreman da naučiš nešto novo, i u životu, i u braku, i na poslu, a to znači biti. Mislim da je naše obrazovanje u školama pogrešno. Mi učimo djecu da znaju, a ne da misle.

Pojasnite nam vašu izreku „Sunce se rađa na istoku“?

Sistemi imaju životni ciklus, rađaju se, rastu, ostare i umru. Razlika je samo u dužini ciklusa. Integracija omogućava da se živi duže, a ljubav je najjača integracija. Američki sistem je u padu, što se vidi kroz sve veću dezintegraciju. Očekujem urnebes iduće godine. Ako ljudi izaberu demokrate, Tramp neće otići mirno. Reći će da je glasanje bilo namješteno, a usijane glave koje glasaju za njega držaće mitinge i dezintegracija će biti sve brža.

Kina i Indija, iako s ogromnim problemima, imaju sistem koji je na početku svog rasta. Između ostalog, to vidim i po mojim predavanjima, gdje u Kini imam preko hiljadu ljudi, a u Americi 20‑30. Nije to zbog toga što sam slavniji u Kini, ne, nego zato što tamo ima više energije. Gutaju šta god kažem. Kad dođemo do onog ko ima pitanje, njih 30 digne ruku. U Kini osjećam energiju na ulici, u preduzeću, jer su svi „gladni“. U Americi su svi već siti. U Indiji takođe postoji ogromna energija. Ali, ako treba da se odlučim, glasam za Kinu, jer smatram da su oni budućnost. Zato ne treba da gledamo Ameriku, niti Evropsku uniju, treba da se vežemo za Kinu.

Imate li primjer države koja je za kratko vrijeme iz siromašnog izrasla u razvijeno društvo?

To je Izrael. Na početku je imao svega 600.000 stanovnika, a danas ih je šest‑sedam miliona. Ekonomski je jedna od najuspješnijih država. Dotle nisu stigli na mišiće, nego pameću. Naime, imali su sistem. Srbija ima dovoljno pameti, baš kao i Rusija. I kada bi trebalo da se kladim na ruskog ili američkog menadžera, kladio bih se na ruskog. Pametniji je, brži, prefriganiji. I zašto onda Rusija nema uspjeha? Zato što sistem ne radi. Krompir je divan, meso je divno, paradajz je divan, ali onaj što je kuvao napravio je džumbus.

Po mom mišljenju, Vučićeva greška je, kao i mnogih političara, stari sistem, po kom samo pripadnici stranke dobijaju posao. Bio sam savjetodavac Šimona Peresa, i našao sam podatak da je imao više članova partije nego glasača. Ljudi su ulazili u partiju iz interesa, a zatim bi glasali za drugu partiju. Pitanje je bilo: „Šta mogu da uzmem“, a ne „šta mogu da doprinesem“.

Svuda u svijetu dešava se da zemlje vode korumpirani, koji sve kontrolišu. Zato i kažem da se povjerenje i poštovanje ugrožavaju svuda u svijetu. Čim su promene velike, problemi su brzi i veći, i neko to treba da riješi. Demokratskim putem može, ali to oduzima vremena i zato danas jačaju autokratski režimi i desnica pobjeđuje. Rešenje je Adižes metodologija. To znači stvarati kulturu međusobnog povjerenja i poštovanja, kao u kompaniji. Dolazimo u novo, feudalno doba, bez kraljeva i crkava, ali s birokratijom. Jedna izraelska izreka glasi: „Rupa na ogradi privlači lopove“.

Tako i u državi, nećeš zaustaviti korupciju tako što ih hapsiš, zatvaraš, nego treba zatvarati rupe u sistemu. U svakoj državi treba da postoji ministarstvo za debirokratizaciju, koje će zatvarati rupe u sistemu, što bih preporučio i Srbiji. Birokratija daje snagu vlasti da može da radi šta hoće. E, to mora da se promijeni.

Autori: Tatjana Ostojić i Vesna Čarknajev

Izvor: pcpress.rs

Check Also

Objavljen spisak uparenih pripravnika i poslodavaca za 2019. godinu

Na portalu eUprave izašao je spisak pripravnika  koji su dobili mogućnost za učešće u Programu stručnog …

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *