Pokojni Bregzit?

Dodajte komentar

Plan premijerke Velike Britanije Tereze Mej o organizovanom izlasku zemlje iz Evropske unije je propao. Iako je uspejla da izbjegne da joj izglasaju nepovjerenje, malo ko sumnja da će u januaru Donji dom odbaciti varijantu sporazuma o izlasku koji je ona postigla sa liderima Evropske unije. Kako bi se izbjegao haotičan izlazak iz EU bez sporazuma, njena vlada moraće da traži od EU da odloži datum povlačenja ili će povući obavještenje o “namjeri izlaska” barem privremeno.

U svakom slučaju, sljedeći korak mora biti sprovođenje novog referenduma sa opcijom takozvanog izlaska iz bregzita i ukidanjem odluke iz 2016. godine o izlasku iz EU. Glasači bi mogli takođe da biraju da li podrže sporazum T. Mej, sporazum u “norveškom stilu” i izlazak iz EU bez sporazuma. A posljednje ankete pokazuju da će pobijediti varijanta ostanka u EU.Pokojn

Na koji način je zemlja, slavljena zbog 400 godina ustavne vladavine i kulturi političkih kompromisa, mogla da dođe do ove tačke?

Većina komentarora ukazuje na očigledno nerješiv problem irske granice. Potpisavši Sporazum na Veliki petak (Sporazum iz Belfasta) 1998. godine, kojim je okončano decenijsko agresivno neprijateljstvo između protestanata i katolika u Sjevernoj Irskoj, Britanija je pristala na slobodan protok ljudi, roba i nekih usluga preko granice sa Republikom Irskom. Taj obavezujući međunarodni sporazum ne sadrži odredbe o izlasku iz njega; potpisan je na osnovu pretpostavke da će i Britanija i Irska ostati članice EU neograničeno.

Sporazum T. Mej sa EU uključuje “zaštitni mehanizam” koji onemogućava uspostavljanje tvrde granice između Sjeverne Irske i Republike Irske sve dok ne dube potpisan trgovinski sporazum o odnosima nakon bregzita. Problem je u tome što više od 100 članova partije T. Mej odlučno odbacuje tu blokadu; oni će glasati protiv sporazuma koji je ona zaključila samo iz tog razloga. To znači da je sporazum već mrtvorođenče.

A u realnosti je irska blokada samo pitanje od drugorazredne važnosti. Čak i da irskog problema nema, organizovani bregzit ne bi bilo moguće sprovesti za dvije godine, koliko Britaniji daje član 50 Lisabonskog sporazuma. Britanski industrijski proizvodni lanci su toliko duboko vezani za centralnu Evropu da neće moći da prežive iznenadnu pojavu carinske i ostalih kontrola na britanskoj granici. Automobilska industrija i aviokosmički sektor Britanije, kao i industrija preciznih instrumenata, biće uništeni.

Da, naravno, mnoge zemlje koje nisu evropske izvoze značajan obim industrisjkih proizvoda u EU. Ali za razliku od britanskih proizvoda oni, po pravilu, prelaze granicu EU samo jednom. To će biti moguće i za britanske proizvode, ali samo pošto zemlja izađe iz mreže evropskih proizvodnih lanaca. Takav zadatak moguće je uporediti sa restrukturalizacijom postkomunističkih zemalja nakon raspada Savjeta za ekonomsku uzajamnu pomoć (SEV) – trgovinskog bloka iz sovjetskih vremena. Za ispunjavanje tog zadatka biće potrebno pet godina ili čak i više. Nakon referenduma 2016. godine vlada T. Mej je morala da povede zrelu debatu o tome kakvu formu može dobiti bregzit, a ne samo izdeklamovati da “bregzit znači bregzit”. Evropska unija je predlagala scenario u kojem bi Britanija mogla da ostane članica tržišta, carinske unije ili oba bloka istovremeno. Vlada je takođe morala aktivnije da informiše poslovnu zajednicu o svojim planovima.

Ako je početni plan bio da se istupi i iz zajedničkog tržišta i iz carinske unije, a da se sačuva samo sporazum o slobodnoj trgovini s Evropom, onda je vlada bila dužna da jasno objasni da joj je neophodan “prelazni period” u trajanju od, makar, pet godina. Samo tako bregizt bi mogao da bude organizovan. Tokom čitavog tog perioda zemlja bi nastavila da se potčinjava evropskim zakonima, godišnje bi morala da uplaćuje oko 13 milijardi funti u budžet EU. Mej nije trebalo da objavi primjenu člana 50 prije donošenja svih tih odluka, prije nego što o tom odlukama informiše sve zainteresovane strane i prije njihovog dogovora, pa makar i u načelu.

Jedan od razloga zbog kojih je vlada T. Mej na kraju izabrala potpuno suprotne pristupe nalazi se u tome što vodeći političari i činovnici nisu shvatali do kojeg je stepena britanska ekonomija isprepletena s Evropom. Oni apsolutno nisu razumjeli činjenicu da je brzi izlazak iz EU s prelazom na sporazum o slobodnoj trgovini logistički nemoguć. Međutim, mnogo veći problem je to što bi izbalansirano razmatranje svih mogućih varijanti razotkrilo laž na koju su se oslanjali agitatori za izlazak zemlje iz Evropske unije. Ideja da će Britanci dobiti “individualni sporazum” i sačuvati “nesmetan” pristup zajedničkom tržištu EU i istovremeno zaključivati sopstvene trgovisnke sporazume s drugim zemljama – bila je apsolutna fantazija.

Plašeći se od političkih posljedica priznavanja te sušte istine, Mej je izabrala sasvim nerealnu pregovaračku strategiju. Ona je računala da će se“u tom ili onom obliku” bregzit dogoditi prije nego što britansko društvo shvati da su ga obmanuli. I evo sada, svega tri mjeseca pred datum izlaska, taj duboko prevarantski manevar se raspada pred očima Tereze Mej. Tako je i trebalo da bude.

Jacek Rostowski

*Autor je bio ministar finansija i zamjenik premijera Poljske od 2007. do 2013. godine

(Vijesti)

Podijeli ovaj članak
Ostavite komentar

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *