Iznenadna odluka predsjednika SAD Donalda Trampa da otkaže za 12. jun zakazani samit sa Kim Džong Unom pretvorila se u diplomatski uspjeh sjevernokorejskog lidera i, još više, u pobjedu KIne. Tokom svega nekoliko mjeseci Kimov imidž je sasvim promijenjen – od međunarodnog otpadnika do odbijenog mirovnjaka.
Kim teško da je mogao maštati o većem uspjehu. Na fonu prijetnji od vazdušnih udara SAD i pojačavanja ekonomskih sankcija, i to još i od strane svog susjeda i pretpostavljenog saveznika Kine, Sjeverna Koreja je dobila status države sa nuklearnim naoružanjem. A sada čak može da pretenduje i na određenu moralnu nadmoć. Riječ je tome da je upravo Kim prvi izašao sa idejom da se održi istorijski bilateralni samit sa SAD, a sada je Tramp odbacio njegovu inicijativu (iako je u početku podržao).
Na Dalekom istoku, naravno, niko ne gaji nikakve iluzije povodom promjena kod Kima. On ostaje žestoki diktator i potencijalna prijetnja miru u regionu. Ipak, svi susjedi Sjeverne Koreje – Japan, Južna Koreja, Kina i Rusija – sada njegovu diplomatsku strategiju smatraju predvidljivijom i ona čak budi više povjerenja od strategije SAD.
Od trenutka kad se pojavila ideja vođenja pregovora o Kimovim obećanjima da će preispitati “nuklearno razoružanje” postojalo je zrno sumnje. Potrošivši toliko vremena i snage na razvoj nuklearnog odvraćanja, Kim očigledno nije namjeravao da se lako od njega odrekne. Pa ipak su njegovi predlozi da se smanji eskalacija vojne napetosti, koji su mogli biti praćeni potpisivanjem mirovnog sporazuma i stvaranjem širih okvira za upravljanje odnosima u regionu, bili su pozitivan razvoj događaja, posebno u očima Južne Koreje i Kine.
To se ne može reći za javnu pregovaračku poziciju Amerike. Zahtjev Trampove administracije da se sprovede puna i kontrolisana likvidacija nuklearnih i raketnih snaga Sjeverne Koreje bio je aposlutno nerealističan. Situacija se iskopmlikovala jer je autoritet SAD ozbiljno podriven odlukom Trampa da izađe iz Iranskog nuklearnog sporazuma, a takođe i izjavama njegovog savjetnika za nacionalnu bezbjednost Džona Boltona i potpredsjednika Majka Pensa: obojica su poredili položaj Sjeverne Koreje sa situacijom u Libiji za vrijeme Moamera Gadafija.
Trebalo je razumjeti da upoređivanje Kima i Gadafija, koji je svrgnut i ubijen 2011. godine, može prinuditi Sjevernu Koreju da odgovori “ljutnjom i otvorenim neprijateljstvom”, kako se izrazio Tramp u svom pismu u kojem je saopštio da otkazuje samit. Ovakav opis Kimovog režima je realan, ali to ne mijenja sljedeću činjenicu: sada Sjeverna Koreja izgleda kao žrtva američke ucjene.
Nevažno je šta je bio Trampov plan: moguće da je htio da počne od zahtjeva za potpuno nukelarno razoružanje, a onda da pređe na neke realnije pozicije. Pitanje je nešto drugo: šta može da uradi njegova administracija da bi izdejstvovala nuklearno razoružanje – ili čak smjenu režima – bez održavanja samita. Treba još vidjeti reakciju ključnih strateških partnera Amerike u regionu. Obeshrabreni Japan i Južna Koreja osjećaju da ih, donoseći impulsivne odluke, Tramp jednostavno ignoriše. Posebno se Japan sada više plaši djelovanja SAD nego postupaka Sjeverne Koreje. Situacija se pogoršava time što je Trampova administracija odbila da oslobodi japanske proizvođače čelika carinskih tarifa koje ih ugrožavaju.
Čemu sve to vodi? Kao odgovor na Trampovo otkazivanje samita, Sjeverna Koreja je, osjetivši poziciju moralne nadmoći, objavila da ostaje otvorena za pregovore. To je prinudilo Trampa da zbunjen ponovo razmišlja o mogućnosti vođenja pregovora. Ali, postoji zaista važno pitanje: šta će odgovoriti Kina.
Prošle godine Kina je bila pod pritiskom SAD koje su od nje tražile da pooštri ekonomsku kontrolu nad svojim sjevernokorejskim satelitom i dokaže da je spremna da da svoj doprinos podršci regionalne stabilnosti. Tokom samo dva mjeseca Kina je dvaput primila Kima. Bile su to prve Kimove posjete inostranstvu u svojstvu predsjednika Sjeverne Koreje; one su pokazale da je Kim spreman da iskaže poštovanje predsjedniku Siju Đinpingu i traži od njega diplomatsku podršku.
Ipak, sada – nakon Trampovog otkazivanja samita – Kinezi će imati malo razloga da nastave pritsak na Sjevernu Koreju. Osim toga, Tramp je Kini pružio mogućnost zavidnog izbora: ona može iskoristiti svoj uticaj na Pjongjang kao adut i aktuelnim trgovinskim pregovorima sa SAD, ili može obnoviti trgovinske i druge ekonomske odnose sa Sjevernom Korejom i podsjetiti Kima da u potpunosti zavisi od Kine.
Bilo kako bilo, pošto su EU i Japan nezadovoljni agresivnim potezima Trampove administracije vezanim za spoljnu trgovinu, S. Korejom i Iranskim nuklearnim sporazumm, malo ko je u stanju da natjera Kinu da se potčini američkim zahtjevima. Glavnu brigu Kine sada izaziva vjerovatnoća početka vojnih napada SAD na Sjevernu Koreju, ali, sudeći po trenutnom stanju, takva mogućnost izgleda veoma daleko.
Bilo koja varijanta osim vojne konfrontacije na Korejskom poluostrvu biće strateški dobitak za Kinu. Kina ne samo da je vratila predanog saveznika, već je i pokazala da može biti sila koja doprinosi miru i stabilnosti. Sada će sve što Kina radi u regionu izgledati razumno u poređenju sa potezima SAD. Proces opadanja uticaja SAD i jačanja strateškog uticaja Kine nezadrživo se nastavlja. Zahvaljujući Trampu, on je samo ubrzan.
BILL EMMOTT
SVIJET U RIJEČIMA
Autor je bio glavni urednik The Economist-a
Copyright: Project Syndicate, 2018.
Izvor: Vijesti online
