Neočekivani uspjeh poslova poput iznajmljivanja koza klijentima kao što je kompanija Google, a koje „ekološki“ brste nepoželjne biljke u okolini, mogućnost da dobijete ličnog asistenta za mamurluk nakon lude noći, ili da kupujete kertridže za štampače od monaha koji ih pune bojom spravljenom na „svetom mjestu“, dokaz su da nisu čudnovati samo putevi gospodnji, već i putevi tržišni.
Većinu neobičnih proizvoda koje ćemo predstaviti u ovom tekstu mogli smo i sami osmisliti, ali ko nam je kriv kad nismo imali petlju da u njih uložimo novac i trud. No, onaj ko je hrabro investirao svoja sredstva u proizvod poput krompira sa porukom, nije se prevario. Da, dobro ste pročitali, sajt Potato Parcel prodaje krompire na kojima je napisana misao ili odštampana fotografija po želji klijenta. Pomenuto povrće se šalje na kućnu adresu primaoca, obično u vidu poklona, i to na nekoliko kontinenata. U SAD krompir sa slikom košta 15 dolara, plus poštanski troškovi, dok je onaj sa tekstualnom porukom nešto jeftiniji – 10 dolara. Ali ne brinite, velikodušni prodavac krompira za narudžbine u vrijednosti preko 25 dolara ne naplaćuje troškove isporuke.
A gdje je krompir, tu je obično i meso. No, sve je više vegeterijanaca, vegana, frutarijanaca i raznih drugih gastronomskih opredjeljenja kojima je uskraćena mogućnost uživanja u nekim tradicionalnim običajima za stolom. Lomljenje ptičje kosti je jedan od takvih običaja, vrlo rasprostranjenih u Evropi i SAD. Preduzeće Lucky Break Wishbones ne samo da zna za ovaj jadac, već umije i da ga proizvede od plastike. Na ideju da pravi vještačke koščice „za ispunjavanje želja“, došao je prije 19 godina Amerikanac Ken Aroni tokom večere za Dan zahvalnosti, kada je shvatio da je posljednji put lomio jadac dok nije imao svoju djecu, jer se ova prilika tradicionalno prepušta mlađim članovima porodice. Ideja je sazrijevala nekoliko godina i preduzeće za proizvodnju plastičnih jadaca otvoreno je 2004. godine, a uspješno posluje do današnjih dana.
Kako ne bi bili zanemareni ni ljubitelji malo krupnijih domaćih životinja, pomenućemo i J&D Foods koja se bavi proizvodnjom – svega sa ukusom slanine. U njihovom asortimanu mogu se naći razni proizvodi, od soli sa aromom slanine, slaninojeza (Baconnaise) – majoneza sa istim ukusom, preko kokica, slatkiša i labela sa mirisom slanine, pa sve do donjeg veša sa ovim „začinom“.
Sagu o lancu ishrane prekinućemo pričom o kozama, jer primjer koji slijedi nema nikakve veze sa kozjim sirom, već sa idejom da one mogu biti veoma profitabilna radna snaga u uslužnom sektoru. Naime, sve više poljoprivrednika u svijetu iznajmljuje koze onima koji žele da im ove domaće životinje obrste nepoželjne biljke. Kompanija Google je jedan od najpoznatijih klijenata „kozje uslužne industrije“. Tehnološki gigant redovno iznajmljuje oko 200 koza koje „kose“ travu u okolini njegovog sjedišta u Kaliforniji. Razlog za to je ekološke prirode – koze ne uništavaju životnu sredinu – ali ova praksa nije preporučljiva u najužim gradskim sredinama iz razloga koji možete da pretpostavite, a tiče se njihovih nusprodukata.
I ljubav ima svoju cijenu
Rijetko koji vlasnik kućnih ljubimaca se nije bar jednom u životu zabavio oblačenjem kučića i mačića u odjeću za ljude. Neki su pak otišli korak dalje, pa su od ove ideje napravili uspješan biznis. „Doggles“ je brend naočara za sunce namijenjenih psima. Osim modne, imaju i zdravstvenu primjenu – štite najboljeg čovjekovog prijatelja od sunčevih zraka. Klijenti kompanije su brojni, a među njima je čak i američka armija koja je nabavljala ovaj proizvod kako bi zaštitila svoje četvoronožne vojnike od pješčanih oluja i UV zračenja tokom intervencije u Iraku i usputnog brisanja sa lica zemlje i tamošnjih civila.
Tu dolazimo na temu kako unovčiti nedostatak ljubavi među ljudima? Da je i ovu prazninu moguće popuniti i naplatiti pokazuje i slučaj jastučeta za grljenje. Ovaj jastuk je u prirodnoj ljudskoj veličini, ima ruku za grljenje i često se reklamira obučen u mušku košulju, ne bi li pojačao asocijaciju na ljudski dodir. Zašto samo u mušku odjeću, a ne i u žensku ne znamo, pošto se marketinški stručnjaci za neispitane dubine ljudske duše do sada nisu pozabavili ovom temom.
Još jedna emotivna potreba čija vrijednost se može predstaviti dolarima, evrima… je vjera u Deda Mraza. Kao da novogodišnji praznici nisu dovoljno komercijalizovani kupovinom gomile poklona, šljaštećih svetiljki i jelki koje ponekad mogu vrijedjeti kao raskošan stan neko se dosjetio da stavi cijenu na čelo i najpoznatijem vremešnom gospodinu na svijetu. Naime, nekoliko preduzetnika je registrovalo firmu na Sjevernom polu, na Aljasci, i počelo da šalje djeci pisma sa markicom koja, zbog pomenute adrese, „dokazuju“ svoju autentičnost. U ponudu su vremenom ubacivali i poklone, što je veoma radovalo djecu, ali ne i roditelje koji ove usluge plaćaju po nekoliko desetina dolara.
Asistent za mamurluk
A posle Nove godine ili bilo koje dobre žurke, šta vam je sljedećeg jutra, osim pokušaja da se prisjetite šta ste sve pričali i radili, najveći problem? Nakon tolikih filmova snimljenih na ovu temu, a potpuno beskorisnih za onaj tako kritičan trenutak triježnjenja, konačno je stigla pomoć u vidu asistenta za mamurluk. U Koloradu, naime, postoji kompanija koja klijentima nudi usluge spremanja kuće posle žurki, ali im i pomaže da se što bolje oporave od pijanstva, uz odgovarajući doručak, rehidrataciju i, ako je potrebno, suplemente.
No, čak i kada ste najtrijezniji, uvjek će se dešavati neobjašnjive situacije, poput one gdje vam vječito nestaju čarape koje ste stavili u veš mašinu? Taj problem rješava radnja Throx, koja je upravo zato prije nekoliko godina počela da prodaje po tri komada istih čarapa, a ovaj biznis model žanje uspjeh do današnjih dana.
Duhovna akvizicija
Nakon klasičnih industrija, osvrnimo se na bizarne novotarije iz svijeta modernih tehnologija, kao što je, recimo, virtuelni asistent za upoznavanje. U slučaju da vam zavođenje u realnom životu baš i nije jača strana, a kako nesreća nikad ne dolazi sama, niste mnogo vještiji ni u komunikaciji na sajtovima za upoznavnje, možete unajmiti pomoćnika. On će, za određenu svotu novca, umjesto vas kreirati vaš onlajn profil, četovati sa zainteresovanim osobama i organizovati i isplanirati viđanje na nekom javnom mjestu. Sitnica koja sreću kvari je, što nakon toga, opet je sve na vama.
Ipak, da su čuda moguća ne samo u ovozemaljskoj, nego i u ljubavi prema bogu, dokazuje primjer monaha koji su, uspješnom kombinacijom starih i novih vještina, do nedavno punili kertridže za štampače bojom koju su proizvodili u manastiru. Kada su početkom 2000-ih izašli na tržište sa ovakvim poslovnim konceptom, to je bila prava „manastirska revolucija“ u poređenju sa kolegama koje su se tvrdoglavo držale tradicije, praveći vino, svijeće i ponešto da se „mezne“. Zato ne čudi da su inovativni monasi veoma brzo privukli interesovanje na tržištu i počeli da zarađuju ozbiljan novac, pa su samo u 2005. godini prihodovali oko 2,5 miliona dolara.
Tim prije ostaje misterija zašto je, nakon decenije uspješnog poslovanja, LaserMonks ugašen 2012. godine, kada su prodali svoj sajt i „sveto mjesto“ na kojem su proizvodili boju za štampače. Široj javnosti je ostalo nepoznato koliko je koštala ova „duhovna akvizicija“, ali i kuda su čudnovati putevi gospodnji odveli manastirske preduzetnike.
(Biznis&Finansije)
