Fotografija: Jelica Bujić

Tuđe je ljepše, svoje ne poznajem

Muzeji? Galerije? Da, ali ne u svojoj zemlji

Evo jedne poznate situacije svima koji su bar jednom turistički otputovali van zemlje. Otputujemo, dakle, u neku stranu zemlju i planiramo svoj boravak pažljivo i detaljno, kako bismo kvalitetno iskoristili svaki minut. Obilazak uljučuje različite destinacije, prirodne ljepote, arhitektonska zdanja, istorijske znamenitosti. Dobar dio vremena provodimo u muzejima, galerijama, dvorcima, domovima čuvenih kompozitora, književnika i vratimo se kućama srećno umorni, jer, napunili smo baterije, obogatili duh, spremni smo da izdržimo sivu svakodnevicu.
Nego, zašto nam je ta svakodnevica siva? Zašto je ne obojimo onako kako je bojimo kada odemo u inostranstvo? Zašto ne cijenimo ono što imamo? Zašto ne znamo šta imamo? Zašto je naša vrijednost uvijek manja od tuđe vrijednosti?

Zašto?
Koliko nas je bilo u muzeju u svom gradu? Koliko nas zna da li postoji muzej ili neka kulturna i/ili istorijska znamenitost u svom gradu, u drugom gradu naše lijepe zemlje? Koliko imamo galerija? Koliko često se mijenja postavka u podgoričkoj Galeriji savremenih umjetnosti? Ko su naši najbolji slikari? Kompozitori? Koliko nas je otišlo da obiđe ostatke Duklje (ne smijem ni pomisliti da ima onih koji ne znaju šta je to) koji su svega nekoliko kilometara udaljeni od centra Podgorice?
Nerijetko čujem kako su kulturni poslenici ogorčeni zbog slabog interesovanja i posjećenosti institucija u kojima rade, odnosno sadržaja koje pružaju. I saglasna sam da bi stvari morale da se promijene iz korijena. Nego, ima jedna kvaka. To ne može samo. Promjena dolazi kao rezultat konkretnog strateškog pristupa i rada.

Iz ,,uf” u ,,wow”

,,Ajmo u bioskop? Ne! Idemo u galeriju!”
Znam da zvuči nevjerovatno, ali uopšte nije! Sve se uči i sve zavisi od nas. Pitanje je samo da li umijemo i hoćemo da stvari razvijamo u određenom smjeru.
Da bismo zavoljeli teatar, likovnu umjetnost, klasičnu muziku, istoriju svoje zemlje i sve ono što je čini, informacije o tome nam moraju biti servirane na način koji je nama razumljiv, prihvatljiv, koji će nas zagolicati, motivisati da razmislimo i promijenimo mišljenje, a zatim i ponašanje.

Kako?
Recimo, želimo da djeca uzrasta 12 godina budu informisana, a zatim i zainteresovana, pa zašto ne i uvučena u svijet crnogorske likovne kulture. Na koji način ćemo to učiniti? Mogli bismo uvesti kao obaveznu školsku aktivnost obilazak najmanje jedne glalerije u okviru jednog klasifikacionog perioda i to je baš jednostavno realizovati, ali se mora poći i korak dalje. Naime, kada djeca dođu u tu galeriju, moraju da budu uvučeni u taj svijet na jedan sasvim nov, ali njima blizak način koji će učiniti da odlazak u galeriju ne bude “uf” čin, već “wow” čin i super provod. Znam i kako i vjerujte da je izvodljivo.

Čim se preslože prioriteti i budžeti.
Dok nam prioriteti budu krpljenje rupa na džadama, u glavama će ostati promaja.

Pozitivni primjeri

I baš dok sam pripremala ovaj tekst dobila sam poziv od jedne mlade FB prijateljice da lajkujem FB stranu Narodnog muzeja Crne Gore. Baš sam se obradovala! Krenuli su da se predstavljaju tamo gdje je njihova ciljna grupa. Dobar potez. Molim vas posjetite je: ovdje. Uprkos jako kvalitetnom sadržaju stranice, nije veliki broj onih koji lajkuju postove. Ukoliko se želi postići veća vidljivost, poslati poruka na veći broj adresa, potrebno je sponzorisati postove. Vjerujem da je to sljedeća faza i nadam se da nas očekuje još puno sjajnih akcija koje su brižno isplanirane na dug rok.
Ne zaboravimo, i najbolja, najkreativnija, najatraktivnija akcija, manifestacija, mora biti pametno promovisana da bi bila posjećena i da bi dovela do željenog rezultata.

Još jedna nedavno pokrenuta inicijativa govori da smo počeli da prepoznajemo potrebu za promjenama. Pročitah, naime, da je Ministarstvo obrazovanja obezbijedilo da učenici iz deset crnogorskih škola, njih oko 2.000, o trošku ministarstva, posjete Zetski dom i odgledaju jednu pozorišnu predstavu, ali i posjete Narodni muzej.
Radujem se što je tako. U nadi da se ne radi o jednokratnom činu, pokretačima i organizatorima ove inicijative želim da učine sve da učenici iz ovih kulturnih institucija kućama pođu uz “wow” osjećaj.

Moramo da naučimo svoje.
Moramo da naučimo da volimo svoje.
Svoje je “wow”.

Kad vam Ljilja kaže.

Ljiljana Burzan Nikolić
O autorki

Ljiljana Burzan Nikolić magistra je ekonomskih nauka. Marketing komunikacijama bavi se dvadeset godina. Osnovala i vodi BI Communication. Predaje marketing na UDG-ju, kao saradnica iz prakse. Predaje Strategiju i taktiku integrisane komunikacije u Školi za odnose s javnostima. Predaje i drži seminare po pozivu institucija i kompanija. Osmislila i realizovala na desetine komunikacionih strategija i kampanja. Smatra da je lična društvena odgovornost zadatak svih svjesnih i savjesnih pojedinaca, te da je lično djelovanje veoma važno, potrebno i korisno u društvima koja drže do svog razvoja i sveukupnog boljitka. Pokrenula poslovni blog ljiljakaze.me koji za cilj ima edukaciju, ukazivanje na pojave u društvu i poslovnom okruženju i rad na unapređenju pojedinaca, poslovnog ambijenta i poslovne etike. Dobitnica Specijalnog priznanja za filantropiju “Iskra” 2016. za građanski doprinos opšem dobru, za osnivanje i realizovanje Međunarodnog festivala lutkarstva Podgorica, Crna Gora. Više

Check Also

Švajcarski planinski trezor za čuvanje bogatstva

Švajcarska, nadaleko poznata kao bastion diskretnog, sigurnog bankarstva, uskoro će svjetskim bogatašima ponuditi još jedan …

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *