Kapitalizam posle kapitalizma: Prikaz knjige Paula Masona – „Postkapitalizam: Vodič za našu budućnost”

U pitanju je veoma ambiciozna knjiga. Na manje od 300 strana Paul Mason tumači ne samo proteklih 300 godina istorije kapitalizma i pokušaja da on bude zamijenjen nečim drugim (socijalizmom), nego i pokazuje kako će se on transformisati u budućnosti i predlaže skup politika koje će olakšati tu transformaciju. Ali to nije površno napisana knjiga, kao što bi neko mogao pomisliti poredeći širinu obuhvaćenih tema i neveliki broj strana. Čitaoce ne treba da zavara ni Masonov popularni stil. Način na koji piše je možda novinarski, ali pitanja koja otvara, kvalitet rasprave i postavljeni ciljevi su prvorazredni.

Masonova knjiga se može čitati na više načina. Možemo se fokusirati na završna tri poglavlja programske prirode, u kojima on izlaže pozitivno određene ciljeve za novu ljevicu. Ili možemo raspravljati o autorovoj vjeri u ciklični razvoj kapitalizma, koji pokreću dugoročni Kondratijevljevi ciklusi (prema Masonovoj računici trenutno smo u uzlaznoj fazi petog ciklusa). Ili bismo se mogli zadržati na njegovom kratkom, ali veoma upečatljivom prikazu istorije radničkog pokreta (7. poglavlje), na jednom od rijetkih mjesta gdje se slaže s Lenjinom u mišljenju da radnici u najboljem slučaju mogu dostići „sindikalnu svijest“ i da nisu zainteresovani za rušenje kapitalizma. Ili bismo mogli postaviti pitanje koliko je zaista korisno Masonovo oživljavanje Marxove radne teorije vrijednosti.

Neću uraditi ništa od toga, jer je ovo relativno kratak prikaz. Ograničiću se na Masonove poglede na aktuelno stanje kapitalizma i objektivne sile koje, kako on tvrdi, neizbježno vode u postkapitalizam. Suština njegovog argumenta je u tvrdnji da, zahvaljujući djelovanju mehanizama ekonomije obima, informatička tehnološka revolucija svodi granične troškove proizvodnje praktično na nulu, budući da količine kapitala i rada opredmećene u takvim proizvodima teže nuli. Zamislite elektronski nacrt predmeta koji treba napraviti pomoću 3D štampača ili softver koji upravlja radom mašine: posle inicijalne investicije u takav proizvod, tu praktično više nema potrebe za ljudskim radom, a budući da kapital (softver) ima takoreći beskonačni radni vijek, udio kapitala „opredmećen“ u svakoj jedinici proizvoda je minimalan („ideal je mašina koja traje vječno ili se može zamijeniti bez troška“, str. 166).

Kada granični troškovi proizvodnje padnu na nulu, sistem cijena više ne funkcioniše, pa otuda više ne može postojati ni standardni kapitalizam: ako je profit ravan nuli, nema kapitalističke klase, nema viška vrijednosti, nema pozitivnog graničnog proizvoda kapitala, pa ni rada za nadnicu. Približavamo se svijetu obilja u kome uobičajena pravila kapitalizma više ne važe. To je nešto slično svijetu u kojem je temperatura pala na apsolutnu nulu ili svijetu u kome su vrijeme i energija postali jedno. Drugim rečima, svijet suštinski različit od svijeta u kakvom danas živimo, a kome se, tvrdi Mason, neizbježno približavamo.

Šta kapitalisti mogu preduzeti da ne budu izbrisani iz postojanja? Postoje tri rješenja koja će poznavaocima marksističke literature iz druge decenije 20. vijeka, kada su se vodile slične rasprave, izgledati poznato. Prvo rješenje je uspostavljanje monopola, upravo ono što Apple, Amazon, Google i Microsoft danas pokušavaju da urade. Ekonomija se može monopolizovati i kartelizovati, kao što je bio slučaj posljednjih decenija 19. i prvih decenija 20. vijeka.

Drugo rješenje je proširivanje zaštite intelektualne svojine. I ponovo, gore pomenute kompanije, kao i autori popularnih pjesama i Disney, upravo to i rade, i to sve agresivnije, koristeći moć državnog aparata. (Čitaoci vjerovatno znaju da zaštita vlasničkih prava podiže troškove po jedinici proizvoda i tako sprječava da granični troškovi proizvodnje spadnu na nulu.)

Treće rješenje je kontinuirano širenje „polja djelovanja“ kapitalizma: ako se profiti u jednoj oblasti kreću ka nuli, vrijeme je za prelazak u neku drugu oblast, u „večnoj trci ka ivici haosa“ između rastuće ponude i opadajućih cijena, ili… možemo pronaći nove stvari koje ćemo komercijalizovati i komodifikovati.

Čitaoci Rose Luxemburg će ovdje prepoznati veoma sličnu ideju – da opstanak kapitalizma zavisi od kontinuirane interakcije sa nekapitalističkim načinima proizvodnje; kada ovi jednom budu iscrpljeni, kapitalizam će završiti u svijetu nultog profita. Ista ideja ima još dublje korijene kod Ricarda, koji je smatrao da će, ukoliko ne budu ukinute protekcionističke mjere za zaštitu domaćih proizvođača hrane („Corn laws“), sav kapitalistički profit pojesti zemljoposedničke rente, što će ugušiti razvoj; ili kod Marxa, u „zakonu o tendenciji opadanja profitnih stopa“, koja je rezultat kapitalno sve intenzivnije proizvodnje.

Masonovi nalazi u tom pogledu nisu novi, ali novo je njihovo situiranje u sadašnju fazu razvoja kapitalizma i okruženje informatičke revolucije. Sva tri metoda kojima kapitalisti pokušavaju da riješe problem neizbježnog pada profitnih stopa pokazali su se kao nedovoljni. Prihvatanje monopola kao načina održavanja kapitalizma u životu podrazumijeva ukidanje tehnološkog razvoja. Kapitalizam bi postao „regresivan“ sistem. Malo je onih koji bi se sporili sa Masonovim stavom da treba spriječiti monopole koje danas grade Amazon i Microsoft. Isto važi za zaštitu vlasničkih prava intelektualne svojine koju je, uostalom, ionako sve teže zaštititi.

Uz tendenciju opadanja profita i nemogućnost da se vlasnička prava zaštite, jedino preostalo rješenje je komercijalizacija svakodnevnog života (novo „polje djelovanja“). Tako Mason objašnjava pokušaje kapitalista da uđu na područje transakcija koje su nekada bile netržišne: da stvaraju nove robe od naših domova koje izdajemo na dan, od naših kola, našeg slobodnog vremena. Praktično svaka ljudska interakcija će morati da se komodifikuje: majke će naplaćivati jedan peni za guranje tuđeg djeteta na ljuljašci u parku. Ali to, tvrdi Mason, ne može dugo trajati, jer postoji prirodna granica onoga što su ljudi spremni da prihvate u procesu komodifikacije svakodnevnih aktivnosti: „ljude koji se besplatno ljube na ulici morali bismo da tretiramo onako kako su tretirali lovokradice u 19. vijeku“ (str. 175).

Mislim da su Masonovi argumenti do ove tačke veoma uvjerljivi, ali tu sam u iskušenju da se raziđem sa njim. Njegovo objašnjenje zašto živimo u doba nezapamćene komodifikacije privatnog života je na mjestu. Ali on nije u pravu kada optimistički vjeruje da postoje granice komodifikacije, kao i kada naglašava sve veći značaj netržišnih transakcija (besplatan softver, besplatno pisanje blogova sličnih ovome itd).

Pođimo od druge tačke. Mason preteruje u značaju koji pripisuje novim tehnologijama i novim robama koje se razvijaju zajedničkim radom i besplatno se distribuiraju. Da, mnogo toga se može dobiti besplatno, ali čak i kada je to naizgled rezultat volonterskog rada, u pozadini se krije još nešto: možete besplatno pisati kompjuterski kod ili tekstove, ali to činite da biste uticali na druge, da biste bili primijećeni i konačno plaćeni. Mason je knjigu vjerovatno pisao besplatno; ali njen uspjeh će osigurati da on bude plaćen za sljedeću stvar koju uradi ili napiše. Zato je pogrešno fokusiranje na prvo uz zanemarivanje drugog.

Gdje on griješi u tumačenju komodifikacije? Ona nam nije samo spolja nametnuta od strane kompanija u potrazi za profitom. Mi dobrovoljno sarađujemo u tom procesu, jer su kroz dugotrajnu socijalizaciju u kapitalizmu i zahvaljujući njegovom globalnom dosegu, i otuda mimikriji onih koji nisu bili na taj način socijalizovani – ljudi postali kapitalističke računske mašine. Svako je danas mali centar kapitalističkog rezonovanja kojim se našem vremenu, našim emocijama i porodičnim odnosima određuju implicitne cijene.

Krunski uspjeh kapitalizma je u tome što je transformisao ili izgradio ljudsku prirodu na takav način da smo svi postali kalkulatori „zadovoljstva i bola“, „dobitka i gubitka“, čak toliko da i ako bi kapitalistička fabrička proizvodnja danas nestala, mi bismo nastavili da jedni drugima prodajemo usluge za novac: postali bismo male kompanije. Zamislite ekonomiju (naizgled sličnu veoma primitivnim ekonomijama) u kojoj se sva proizvodnja obavlja kod kuće. To bi trebalo da bude savršen model netržišne ekonomije. Ali ako bismo takvu ekonomiju dobili danas, ona bi u cjelosti bila kapitalistička, jer bismo robe i usluge prodavali jedni drugima: komšinica vam ne bi besplatno pričuvala djecu; niko vam ne bi besplatno poklanjao spremljenu hranu; supružnici bi plaćali za seks i tako dalje. To je svijet kakvom se približavamo. Zato je vjerovatnije da polje kapitalističkog djelovanja neće imati granica, jer će uključivati sve i svakoga. „U doba kognitivnog kapitalizma fabrika je čitavo društvo“ (str. 139).

Kapitalizam će trajati veoma dugo zato što je uspješan u transformisanju ljudskih bića u računske mašine obdarene potrebama kojima nema granica. Ono što je David Landes vidio kao jedan od glavnih doprinosa kapitalizma: bolje korišćenje vremena i mogućnost da sve bude izraženo kroz apstraktnu kupovnu moć – sada ulazi na teren privatnog života. Kapitalistički model proizvodnje u fabrikama nam neće biti neophodan ako se svi pretvorimo u centre kapitalističke aktivnosti.

Global inequality, 29.12.2017.

Preveo Đorđe Tomić

Peščanik.net

Check Also

Montenegro erlajnz pokreće linijsko održavanje aviona u Beogradu

Montenegro erlajnz (MA) u stečaju obnovio je ugovor o zakupu poslovnog prostora na Aerodromu ,,Nikola …

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *