Crnogorci ne mogu po radne vize u Njemačku

Njemačka nije promijenila zakon koji reguliše uslove za dobijanje radnih viza za državljane zemalja koje nisu članice Evropske unije, pa samim time Crnogorci ne mogu tražiti radne vize u Njemačkoj, jasno su poručili iz ambasade Savezne Republike Njemačke u Crnoj Gori. To jedino mogu učiniti u ambasadi u Podgorici, kao i do sada.

DW je nedavno objavio neprovjerenu informaciju da je došlo do promjene zakona, koji će omogućiti državljanima Crne Gore da odu u Njemačku, samostalno potraže poslodavca i tamo traže i dobiju radnu vizu, ako ispune uslove. To je, međutim, njemačka ambasada u Crnoj Gori demantovala.

„Informacije da od 1.1.2018. na snagu treba da stupi novi zakon koji omogućava da se državljani zemalja koje nisu članice Evropske unije u državama Evropske unije zapošljavaju pod istim uslovima kao državljani EU-a nisu tačne. Molimo da se na web-stranici Ambasade SR Njemačke informirate o uslovima i predviđenom vremenskom razdoblju čekanja za izdavanje radnih viza”, navedeno je na web-stranici Ambasade u Podgorici.

Preko 600 Crnogoraca tražilo azil ove godine

Dok određeni broj Crnogoraca pokušava da ode u Njemačku preko radne vize, većina traži azil. Prema podacima njemačke Savezne agencije za migracije i izbjeglice, od januara do oktobra 2017. godine 608 osoba iz Crne Gore je tražilo azil u Njemačkoj. Masovno iseljavanje bilo je najveće 2015. godine, od kada je spas u Njemačkoj potražilo blizu 6.000 ljudi. Riječ je pretežno o Bošnjacima sa sjevera zemlje (Sandžak), koji u Njemačkoj traže azil. Manje od dva posto njih je dobilo neku vrstu zaštite, dok se ostatak morao vratiti kući.

Među njima je i Enes Falja iz Rožaja, koji je sredinom 2015. godine sa suprugom i petoro djece krenuo preko granice, jer je ostao bez posla.(fotografija iznad). Organizovani prijevoz do prihvatnog centra u Njemačkoj tada je već bio razrađen. „Stigli smo nakon 24 sata putovanja. Kada smo se prijavili u prihvatni centar u Braunschweigu, na ulazu sam imao utisak da sam ušao u Rožaje ili Bijelo Polje. Ogroman broj naših sugrađana koje poznajem dugo, svi su nas tamo dočekali”, prisjeća se ovaj Rožajac.

U Braunschweigu je dobio smještaj u kolektivnom šatoru. Tu, na sreću, nije proveo puno vremena. Uskoro su ga s porodicom preselili u veliku sobu, da bi najviše vremena proveo u selu nadomak Uelzena. Tamo je dobio dvospratnu namještenu kuću na korištenje, uz novčanu pomoć koju je trošio na hranu.

„Nemam nikakvih pritužbi, sve je bilo kako treba”, navodi Enes i prepričava reakciju njemačkih susjeda: „Prva dva-tri dana niko nije ostao iz tog sela da nas nije obišao, jer smo im bili interesantni po tome što imamo puno djece. Kod njih, za mjesec dana skoro da nismo imali priliku da čujemo dječji glas, uglavnom se radilo o starcima.”

Građani brinu o državi, a ne ona o njima

Razloga za napuštanje Crne Gore očigledno ima i previše. Samo statistika daje dovoljno povoda – na sjeveru Crne Gore u ovom trenutku bez posla je 23.443 ljudi, što je čak 4.184 više nego prošle godine u isto vrijeme, podaci su nacionalnog Zavoda za zapošljavanje. U Ministarstvu rada i socijalne zaštite su nam u telefonskom razgovoru pojasnili da ova tema nije njihova nadležnost i ponudili podatke o socijalnoj pomoći. U Crnoj Gori blizu 26.000 ljudi prima socijalnu pomoć, od toga skoro 12.000 živi na sjeveru zemlje.

Na pitanja o problemu masovnog iseljavanja nije odgovorio ni predsjednik opštine Rožaje Ejup Nurković. U njegovom gradu bez posla je 3.817 ljudi, čak 1.258 više nego u isto vrijeme prošle godine. Socijalnu pomoć prima preko 3.000 osoba. Zanimalo nas je šta opština i on lično preduzimaju kako bi zadržali sugrađane, ali odgovor nije stigao.

Iako svjestan situacije koja ga čeka kod kuće, Enes je nakon tri mjeseca odlučio da se samovoljno vrati u Rožaje. Posmatrajući šta se događa s njegovim zemljacima, shvatio je da neće dobiti azil i posao u Njemačkoj. Otkriva nam da je jedan od razloga za povratak bila i „njemačka demokratija”.

„Mi smo navikli da djeca budu poslušna, a to tamo u Njemačkoj ne važi. Nego suprotno – da roditelji moraju biti poslušni djeci. Iskreno da Vam kažem, i to je bio jedan od uzroka da se vratimo”, priznaje Enes uz osmijeh.

Po dolasku imao je sreće da ponovo dobije stari posao. Djecu je upisao u školu i sada nema osjećaj da je ikada odlazio. Kaže da se vjerovatno nikada više ne bi upustio u ovakav poduhvat.

„Niko tamo nije bio sretan. Niko ne napušta domovinu bez velikog razloga, a to su uglavnom problemi političke ili ekonomske prirode. Kada smo bili tamo, učili smo njemački jezik. Na prvom času smo imali lekciju da je država obvezna da brine o svakom građaninu. Tako je u Njemačkoj. Nažalost, ovdje mi moramo brinuti o državi”, zaključuje Enes.

Izvor: dw.com

Check Also

Da li će nekretninski balon pući?

Da li je tržište stambenih nekretnina izašlo iz pandemije kao pobjednik? Da li je rast …

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *