Fudbalski i košarkaški transferi: Rupa bez dna

Dodajte komentar

Kada za jednog fudbalera bogati katarski fond odriješi kesu i isplati pola milijarde eura, dok istovremeno polovina čovječanstva živi na ivici egzistencije, razum nalaže da se konačno stavi prst na čelo i odrede nekakve granice u ovakvom rasipanju. Međutim, što se fudbala tiče, dok god je „hljeba i igara“ jedino što taj isti siromašni narod želi, zakon velikog profita nastaviće da iskrivljuje postojeća finansijska pravila. S druge strane, na primjeru košarke i američke NBA lige dokazano je da upravo striktnim pravilima može da se kontroliše naizgled neobuzdano tržište skupih transfera.

Direktori najvećih fudbalskih klubova iz razvijenijeg dijela Evrope ni po čemu ne zaostaju za balkanskim lovcima u mutnom, a to ilustruje i najbombastičniji primjer ovog ljeta – transfer Brazilca Nejmara iz Barselone u Pari Sen Žermen za rekordnih 222 miliona eura. Uključujući i najmanji zagarantovani iznos isplate brazilskom reprezentativcu u vrijednosti od 296 miliona eura, koje će Parižani morati da plate u roku od pet godina, to jest do isteka pomenutog ugovora, cjelokupni transfer je zapravo „težak“ čitavih 518 miliona eura.

Prema preciznim sportskim statističarima, odlazak Nejmara iz Barselone koštao je dvostruko više od prethodno postignutog rekorda u fudbalskim transferima. Evropsko tržište već je „prenaduvano“, konstatuju kritičari engleskog Gardijana, a „slučaj Nejmar“ samo će pokrenuti spiralu finansijskog užasa u narednih nekoliko godina.

Pari Sen Žermen je prošle sezone bio drugoplasirani tim u francuskoj prvoj ligi i cilja na visoko, a svakako ima dovoljno novca za takve ambicije, barem na papiru. Njegov vlasnik je prebogati katarski fond Oryx Qatar Sports Investments, koga očigledno ne interesuju previše aktuelna ekonomsko-politička trvenja na domicilnom tlu, već bez i malo zadrške nastavlja da baca naftaške pare na moderne gladijatore. Međutim, osim pitanja da li će se, kada i kako, kupovina Nejmara isplatiti njegovim novim vlasnicima, među fudbalskim analitičarima raspravlja se i o tome da li uopšte postoji „plafon“ do kojeg smije da se ide u transferima igrača, i ko to uopšte kontroliše?

Slikovit komentar u vezi sa najnovijom akvizicijom Parižana dao je jedan od najboljih golmana svih vremena i aktuelni čuvar mreže torinskog Juventusa, Đanluiđi Bufon: „Sve je nasumično i u rukama onih koji imaju novac. Danas neko vrijedi 10 miliona eura, a već sjutra 100 miliona eura. Ne razumijem više koji su to kriterijumi da bi se odredila vrijednost nekog igrača. Normalno je da kada ustanovimo neke vrijednosti, da postoje i parametri. Kada sam bio mali deda mi je govorio da kada se balon napumpa, on na kraju puca“.

Rupa bez dna

Ova tema nije nova, naprotiv, sve veći jaz između finansijskih mogućnosti klubova koji pripadaju „ligama petice“ (engleska, španska, italijanska, njemačka i francuska liga) i klubova iz ostatka Evrope – o drugim kontinentima i da ne govorimo – primorao je krovnu evropsku fudbalsku organizaciju da osmisli program finansijskog fer-pleja (UEFA Financial Fair Play –FFP), odnosno seta regulatornih mjera koji će taj jaz vremenom da umanji. No, osam godina od donošenja ovog programa, i šest od njegovog prvog implementiranja, ništa se bitno nije promijenilo – bogati su postali još bogatiji, a siromašni još siromašniji. I ne samo to, već su objedinjeni dugovi evropskih klubova sve veći, sa tom razlikom da je najvećima i dalje dozvoljeno da nesmetano trguju jer u svojim rukama imaju veliku aktivu u vidu najboljih igrača današnjice, dok klubovi sa ruba Evrope polako iscrpljuju sve mogućnosti i postaju lak plijen lokalnim ili uvoznim tajkunima.

Primjera radi, Real Madrid je prije tri godine bio više od pola milijarde eura u dugovima, pa ih je donekle umanjio, da bi ga na vrhu zvanične UEFA-ine liste najzaduženijih početkom 2017. godine smenio Mančester Junajted, sa tačno 536 miliona eura duga i povećanjem dugovanja od čak 25% u odnosu na prethodnu fiskalnu godinu.

Koliko je program FFP, zapravo, nemoćan da se izbori protiv uticaja velikog novca videlo se ljetos, kada su čelnici španske prve lige prvobitno odbili francusku ponudu za Nejmara, tvrdeći da se ona upravo kosi sa osnovnim načelima proklamovane finansijske discipline, zato što je Pari Sen Žermen prethodnu godinu završio sa gubitkom većim od dozvoljenog. Šta su potom preduzeli u Pari Sen Žermenu? Jednostavno rečeno, obavili su transfer preko mehanizama svjetske fudbalske organizacije (FIFA) i time „zaobišli“ evropsku podružnicu UEFA i njen jalov FFP program. U Barseloni sada vjerovatno još uvjek prebrojavaju dobijeni novac…

Drugi aspekt vezan za fudbalske ugovore koji se gotovo uopšte ne kontroliše kako bi trebalo vezan je za poreze na ostvarene transakcije, kako od strane fudbalskih klubova, tako i od strane samih fudbalera. Naime, stope oporezivanja se razlikuju u odnosu na to u kojoj zemlji je ozvaničen transfer novca, a klubovi, pride, često pribegavaju otvaranju zasebnih računa u poreskim rajevima kako bi „sačuvali“ što više para od poreznika. Tome pribegavaju i fudbaleri, što najbolje ilustruje ove godine potvrđena sudska presuda od 21 mjeseca zatvora za Lionela Mesija, najveću fudbalsku zvijezdu na planeti, zbog utaje poreza u periodu 2007-2009. Mesi će, zahvaljujući svom imenu i skupim advokatima, po svoj prilici izbjeći zatvorsku kaznu, mada svakako ne i novčanu, a španski poreznici u ovom trenutku češljaju po papirima njegovog najljućeg rivala, Kristijana Ronalda, koji izgleda takođe nije bio imun na malo „štednje sa strane“.

Ista šansa za sve timove

I dok je prostora za manipulaciju novcem u fudbalu mnogo, u najelitnijoj košarkaškoj ligi na svijetu stvari stoje sasvim drugačije. U američkoj NBA ligi postoji institucija „platnog plafona“ (salary cap), odnosno najvećeg dozvoljenog iznosa zbira zarada svih igrača u timu. Ovo pravilo postoji i u većini ostalih američkih profesionalnih sportskih liga, kao što su hokejaška NHL liga ili NFL liga u američkom fudbalu, ali je NBA najbolje uzeti za primjer.

„Platni plafon“ je svake godine viši za nekoliko miliona dolara, a za sezonu 2017-18 iznosiće oko 99 miliona dolara. Njega zajedno ugovaraju predstavnici klubova, lige i asocijacije košarkaša na osnovu prethodno postignutog kolektivnog ugovora. E sad, izuzetaka za „probijanje plafona“ ima puno, ali su i oni regulisani od slučaja do slučaja, i dodatno se naplaćuju porezom na luksuz, po veoma visokim tarifama, zbog čega ovakvu praksu bogati vlasnici klubova listom izbjegavaju. Primjera radi, za prekoračenje „platnog plafona“ u iznosu do pet miliona dolara, za svaki dolar iznad propisane granice klubovi moraju dodatno da plate dolar i po poreznicima, što će reći da stopa oporezivanja iznosi 150%. I to je najniža stopa – kako rastu iznosi prekoračenja, tako raste i stopa oporezivanja, sve do 400%, dok posebno strog tretman imaju „ponovni prestupnici“, odnosno oni klubovi koju su prethodnu sezonu završili iznad dozvoljene crte.

U ovom trenutku poznato je da će porez na luskuz u NBA ligi sljedeće sezone morati da plate aktuelni šampioni, Golden Stejt Voriorsi, i to u iznosu od nekoliko miliona dolara. Ova cifra bila bi i veća da se zvijezda tima i zvanično najbolji igrač ovogodišnjeg plej-ofa, Kevin Durent, nije odrekao 12 miliona dolara svoje plate. To je učinio, kako kaže, u cilju da šampionski tim ostane u cjelosti na okupu i dogodine, to jest da ne optereti finansije kluba i primora upravu da proda nekog od ključnih igrača. Iako ovo zvuči na prvi pogled nevjerovatno, Durent je, u stvari, napravio veoma promišljen potez i, pošto je pokazao lojalnost svom klubu, može da očekuje da će u sezoni 2018-2019, kada će isteći ugovori pojedinih njegovih saigrača, biti nagrađen veoma dobrom platom, koja će mu nadoknaditi sadašnji ceh.

Na kraju, treba napomenuti i da svi košarkaši koji nastupaju u NBA ligi plaćaju porez na dohodak u Sjedinjenim Državama, koji iznosi oko 50%. Drugim riječima, njihove često spominjane zarade se objavljuju uvek u bruto iznosima, a zapravo su upola manje.

Uz pravilo da početnici u ligi, popularno rečeno rukiji, dobijaju niže plate od svojih starijih kolega, kao i da poziciju na godišnjoj draft lutriji, kada se biraju najveći talenti sa američkih koledža i svih ostalih svjetskih liga, određuje plasman u prethodnoj sezoni, i to tako da lošije plasirani klubovi imaju prvenstvo izbora – dolazi se do zbira najrazličitijih faktora koji mogu da utiču na klupske finansije, zbog čega direktori klubova više liče na matematičare nego na poznavaoce aktuelnih košarkaških prilika. Ali poenta je u tome da je ista šansa u startu ponuđena svim učesnicima u ligi, i da za krajnji (sportski) uspjeh nije presudno koliko su bogati vlasnici klubova.

Izvor: BIF

Podijeli ovaj članak
Ostavite komentar

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *