Kako finansijske institucije posluju sa sportskim klubovima

Veliki sportski klubovi neprekidno koriste finansijske instrumente koji bi, po teoriji, trebalo da im pomognu da sa manje nepotrebnih troškova raspolažu svojim budžetima. Praksa, naprotiv, pokazuje da se u većem broju slučajeva takva strategija završava malverzacijama posle kojih klubovi ostaju sa praznom kasom, a njihovi čelnici sa napunjenim džepovima. I to ne samo na Balkanu.

Od bankarskih kredita raznih veličina i rokova, preko osiguranja stadiona i igrača, pa sve do lizinga voznog parka – sportski klubovi na dnevnom nivou upotrebljavaju širok dijapazon finansijskih proizvoda kako bi efikasnije poslovali, ali i opstali na tržištu, gdje se konkurencija ne pobjeđuje samo na sportskim terenima. U suštini, svi klubovi na svijetu koriste ovakve usluge, dok njihova veličina određuje u kojoj mjeri će to činiti. U Evropi su najveći klijenti banaka, osiguravajućih kuća i lizing kompanija fudbalski klubovi, a u Sjedinjenim Državama su to učesnici takmičarskih liga u bejzbolu, hokeju, košarci i američkom fudbalu.

Na nekim tržištima osiguravajuće kuće i banke kreiraju posebno skrojenu ponudu za klijente iz svijeta sporta, a postoje i države u kojima je korišćenje pojedinih finansijskih instrumenata u ovoj oblasti uvedeno kao obavezno i regulisano zakonom. Tako je, na primjer, u Velikoj Britaniji prije četiri godine uvedeno obavezno osiguranje fudbalera, i to na svim nivoima takmičenja – sve do amaterskih igrača, koji sada bez potvrde o njegovom plaćanju više ne mogu da se bave fudbalom.

Ovo se već u samom startu pokazalo kao diskutabilno rješenje, jer najbogatiji klubovi ionako osiguravaju svoje igrače sa mnogo većim premijama, dok amateri uobičajeno plaćaju polisu koja košta 76 funti godišnje i zauzvrat dobijaju izuzetno malo pokriće povreda. Svakako je u pitanju dobar dodatan biznis za britanske osiguravače, a preko poreza i za državu, imajući u vidu da se u Velikoj Britaniji fudbalom redovno bavi oko osam i po miliona odraslih osoba.

Što je veći klub, veći je i dug

Od svih finansijskih opcija u ponudi, bankarski zajmovi su „najzahvalniji“ za pronevjere, pogotovo ako su klubovi koji ih uzimaju skloni čestoj promjeni svojih predsjednika ili članova upravnih odbora, a istovremeno u svom vlasništvu imaju veoma privlačno građevinsko zemljište, sportske terene, kao i sam klupski brend, iza koga stoje decenije dobrih rezultata i nekoliko generacija navijača. Ukoliko vam ovo previše liči na situaciju iz našeg malog dvorišta, grdno se varate – to je praksa koja je godinama ustaljena i u razvijenijim zemljama i nije ekskluzivno vezana samo za nekadašnje gigante čiji je vlasnik država. Pravo pitanje je zašto, onda, banke nastavljaju da pozajmljuju novac ovakvim institucijama?

Prije nepune tri godine Florentino Perez, predsjednik Reala iz Madrida, hvalio se kako njegov klub godinama uspijeva da bude vodeći na Forbsovoj listi najvrjednijih sportskih klubova na svijetu , sa procijenjenom vrijednošću iznad milijardu eura i najvećom ostvarenom zaradom. Ono što je Perez tada propustio da spomene je činjenica da je Real istovremeno bio „u crvenom“ sa nevjerovatnih 602 miliona eura duga, od čega 283 miliona na bankarske zajmove! Većina preostalog iznosa odnosila se na dugovanja prema igračima, odnosno njihove još uvjek neisplaćene zarade – novac koji takođe odnekud treba iznaći. Kako su tada primijetili španski mediji, jedini način da se obezbijedi siguran izvor sredstava podrazumijeva konstantan protok fudbalskih superzvijezda kroz prvi tim, to jest njihovu prodaju „kad zagusti“. Uz, naravno, mnogo manje pompe nego kada su bili dovođeni.

Real i ostali najveći fudbalski klubovi, zapravo, „balansiraju na žici, igrajući se sa velikim sumama novca“, objašnjavao je jedan od vodećih španskih ekonomista, Hose Marija Gaj de Ljebana. Prema njegovim riječima, tako stvoren balon neminovno će morati da pukne jednog dana, a onda će u pomoć morati da pritrči država ili, eventualno, neki novi bogati vlasnici. Banke ne odbijaju najveće klubove kao klijente, jer je u njihovom slučaju kolateral praktično zagarantovan, ali na ovaj način one pomažu ubrzavanju ovog „vrzinog kola“ i stalnom podizanju uloga, koje prijeti da na kraju mnoge klubove otera u bankrot.

Iz tog razloga, UEFA je još 2011. godine predstavila svoj program Finansijski Fer-plej (Financial Fair Play), kao veliku prekretnicu zbog regulative koja za cilj ima upravo da spriječi velike klubove da se „samoubiju“ neplaćenim kreditima, ali i da onim manjim pomogne da se postepeno uključe u bogatije društvo. Promovišući ovu inicijativu, predsjednik UEFA Mišel Platini naglasio je da je „preko 50 odsto evropskih fudbalskih klubova u gubitku i da je taj trend sve veći“.

Evropska kuća fudbala je pripremila sistem kažnjavanja za fudbalske organizacije koje budu kontinuirano trošile više nego što zarade – od zabrane transfera pa sve do izbacivanja iz svih takmičenja pod njenim okriljem. Ali u stvarnosti su ostvareni rezultati, za sada, daleko od bajnih, između ostalog i zato što je program FFP u potpunosti previdio dugove na osnovu bankarskih kredita koje su klubovi nagomilali do momenta njegovog pokretanja. U ovom trenutku, dugovi najvećih nastavljaju da rastu, baš kao i njihovi prihodi, a dokle će takvo stanje biti održivo – ostaje da vidimo.

Prave se Englezi

Klubovi engleske Premijer lige će od sezone 2018-19 biti u mogućnosti da uzimaju kredite samo od zajmodavaca koje je prethodno odobrilo nadzorno tijelo nacionalne Fudbalske asocijacije. Kao glavni razlog za ovu odluku navodi se primer poznatih premijerligaša Vest Hema, Sautemptona i Evertona, koji su tokom proteklih nekoliko godina pozajmljivali milione funti od izvjesne Vajbrak korporacije, registrovane na Djevičanskim ostrvima, i sa neutvrđenim vlasnicima. S obzirom da su podizali kredite uz mnogo nižu kamatnu stopu od konkurencije sa Ostrva, i pošto je pozajmljeni novac, najblaže rečeno, sumnjivog porijekla, pomenuti klubovi su „opomenuti“ da prestanu sa takvom praksom, posle čega je formirana lista provjerenih kreditora.

Za razliku od Evrope, gdje se ne zna ko pije a ko plaća, u Sjedinjenim Državama vođenje sportskih klubova se, najjednostavnije rečeno, odvija poput rukovođenja bilo kojom drugom kompanijom. U njima nema državnog učešća, pa samim tim ni nacionalnog interesa, a zakoni surovog kapitalizma efikasno uređuju njihovo funkcionisanje. Vlasnicima, bogatim pojedincima ili fondovima, jedino je bitno da, kroz prodaju ulaznica za mečeve, TV prava, zvaničnih dresova i druge brendirane robe, zabilježe što veći profit.

U američkim medijima krediti koji se izdaju klubovima pominju se uglavnom u kontekstu proširenja ili izgradnje sportskih kompleksa, dakle kao pomoć za kreiranje nove aktive, a ne kao udio za spašavanje postojeće, što je slučaj na Starom kontinentu.

Zlatne koke i zlatne noge

Američki sportisti su prosječno skloniji da osiguravaju one dijelove tijela koji im obezbjeđuju platu, nego njihove kolege sa drugih krajeva planete. Ipak, svjetski rekorderi po tom pitanju su dvojica Evropljana – kapiten Real Madrida, Kristijano Ronaldo, koji je osigurao svoje noge u slučaju povrede na fudbalskom terenu na 103 miliona eura, i njegov direktni rival, Barselonin Lionel Mesi, za koga se „šuška“ da je osigurao noge na preko pola milijade eura.

Izvor: BIF

Check Also

Završeno spektakularno prvo izdanje Tomorrow konferencije: Više od 21.000 ljudi ispratilo događaj

Završeno je prvo spektakularno izdanje TOMORROW konferencije koja se od 13. do 15. maja održavala …

Leave a Reply

Your email address will not be published.