Nobelova nagrada za ekonomiju dodijeljena je Ričardu Taleru (Richard H. Thaler) sa Univerziteta u Čikagu za doprinos o boljem razumijevanju psiholoških i društvenih mehanizama u donošenju odluka investitora i potrošača.
Taler je jednom postavio pitanje koje, u suštini, oslikava ono što većina nas ne razumije kada je u pitanju novac. Taler je inače autor popularne knjige „Nudge: Improving Decisions about Health, Wealth, and Happiness“. Pored ekonomije, uživa u golfu i dobrom vinu. Zato nije ni čudo što je jednom prilikom postavio kolumnisti New York Times-a sljedeće pitanje o vinu, koje zapravo otkriva naše shvatanje novca: „Koliko bi vas koštalo da popijete bocu vina koju ste kupili prije nekoliko godina za 50 dolara, a sada vrijedi 500 dolara?“
Odgovor ima malo veze sa vinom a mnogo sa ekonomijom
Pitanje ilustruje koliko ljudi miješaju dva osnovna pojma: realne troškove i potencijalne troškove.
Realni troškovi su ono što ste već potrošili. Već ste dali novac za nešto, i ne može se ništa učiniti da se to povrati. Morate to da otpišete. U ovom slučaju, to je 50 dolara koje ste već dali na bocu vina.
Potencijalni troškovi jesu cijena izbora jedne akcije u odnosu na drugu – u ovom slučaju, to je što ste izabrali da popijete bocu vina a ne da je prodate za 500 dolara, ili čak da je zadržite i prodate je po još većoj cijeni u budućnosti.
Ispravan odgovor na pitanje je da vas košta 500 dolara da popijete bocu vina, jer ste izabrali da uživate u njemu a ne da ga prodate.
„Većina ljudi kaže da ih ne košta ništa. Neki ljudi čak i kažu da „zarađuju“ novac pijući to vino jer ih je koštalo samo 50 dolara. To je mentalna računica,“ objašnjava Taler za „New York Times“.
Ljudi nisu uvjek racionani kada je u pitanju novac. Kupujemo mnogo a štedimo malo, jer prosječna osoba ne misli o novcu potpuno racionalno, kao što to rade ekonomisti. Ipak, za početak mogli bismo da prihvatamo neke osnovne principe ekonomije kako bismo bili na „stvarnom“ dobitku.
