Arhiv: Titograd ’49 – Začetak budućeg socijalističkog grada

Jun 1949: Ko nije vidio Titograd samo nekoliko mjeseci, ima da doživi iznenađenja u pogledu novih građevina, novih crta arhitektonskih oblika, koji iz dana u dan sve punije komponuju njegovu socijalističku fizionomiju.

Titograd je danas čitav u odlomcima staroga i novoga.

On je ujedno začetak budućeg crnogorskog socijalističkog grada i slika pustoši ostale iza svirepog ratnog bombardovanja, koja se sve više sužava, ili, nestaje.

Ko je vidio ovaj grad mučenik odmah poslije oslobođenja, to viđenje mu se moralo jako urezati u sjećanje i ta slika još uvijek prati čovjeka kao priviđenje i pored novoizgrađenih svijetlih fasada, blještavih prozora i često načičkanih balkona nad dubinama tek formiranih ulica.

Nova varoš u Podgorici bila je od bombardovanja sravnjena sa zemljom, i to gotovo svaka kuća i svaka ulica. Ničega nije bilo u njoj do zakrčenog materijala i sakatih zidina, koje su razbacane visile ili stršile na kućama – mrtvacima, čiji su udovi bili izlomljeni i razbacani u stotine paramparčadi.

Pustoš je bila tolika da je zatupljivala, isušivala zenice radoznalih i duboko impresioniranih putnika i posjetilaca. Avijacija je zbrisala i samo ime ovoga ranije dosta živahnog i prometnog grada.

Podgorica je oslobođenje dočekala gola, pusta, prazna, krvareći na trideset i tri rebra. Pošto nije bilo ni kuća ni ljudi u njima, nije više imala ni svog imena. Podgorica je označavala nešto što je postojalo, jednu određenu sadržinu koju su avionske bombe zatrle u sjemenu.

U iskrpljenim sobama i u privjescima uz zidine, tek toliko da ne toči za vrat, stanovali su njegovi preostali stanovnici. Svijetla nije bilo, niti pravih staza za prolaženje. Ocrtavale su se postopice kroz ruševine, noću jezive kao groblje.

Oni su prolazile kroz kujne i sobe nepovratno izgubljenih stanovnika, čiji su intimni tragovi iščezli kao da nikada nisu ni postojali. Tim postopicama se moralo prolaziti brzo zbog neotrpanih lješeva koji su zadisali; nemoguće je bilo odmah ih pokupiti i sahraniti.

Kako dođe noć, Podgoricu zaklopi mrak bez dna, skeleti kuća i ulica postanu tragičniji u svojoj usamljenoj pustoši, tek ponegdje pokrene se žižak fenjera ili svitac šibice, koju prolaznik pali da ne bi izgubio krivudavu postopicu.

Preko Ribnice ona treba da ga provuče u Staru varoš, da na nečijem jedva zastrtom podu, sa još desetoricom drugih, dočeka zoru…

Mostovi preko Morače su bili porušeni. Preko Zete kod Vranjickih Njiva, njihao se je jedan drven, na brzinu slupan most, koji je bio jedina veza između Podgorice, s jedne, i Kolašina i Andrijevice, s druge strane.

Ovo stanje nije dugo potrajalo. Narodna vlast je sve učinila da uspostavi normalan život u ovako važnom saobraćajnom i privrednom centru kao što je Podgorica. Odmah se pokazalo da se ona više ne može obnoviti, nego da treba na ruševinama podizati nov grad. Počelo se raditi. Sa udaranjem prvih temelja zgrada i mostova, varoš je dobila ime Titograd, što simbolički predstavlja napore nove Jugoslavije na stvaranju naših socijalističkih gradova i na opštem podizanju zemlje. Otada se Titograd naglo izgrađivao.

Leti Morača kao ptica lomeći se i pjeneći…

Stara Podgorica je iščezavala, ni njeno ime se nije više nametalo ljudima, jer nije u stvari imalo što da obilježava. Preko Morače su se zabijeljeli novi masivni mostovi kojima je počeo da struji saobraćaj, i radne brigade.

Most koji direktno spaja grad sa njegovom desnom stranom, komponovan u jednom džinovskom luku sa nebom od betona, širok je kao kakav trg. Na njemu su izrađene pješačke, tramvajske i druge saobraćajne platforme.

Ispod njega u dubini leti Morača kao ptica lomeći se i pjeneći preko zarđale gvožđarije starog bombardovanog mosta, pa nas osvaja utisak da se tu njeni planinski talasi kostriješe od bijesa…

Počele su ubrzo da niču nove, moderne građevine, koje su u početku čudno odudarale od slika pustoši i ruševina koje su ih uokvirivale. Malo po malo rastao je novi grad. Hiljade čekića su kresale ljuti kamen i odjekivalo je noć i dan. Pojavilo se nekoliko manjih i većih građevina novih arhitektonskih oblika. Život je ponovo povrvio u gradu. Sa dovršenjem pruge Nikšić – Titograd ubrzalo se i pospješilo podizanje Titograda.

U pojedinim ulicama ruševine su potpuno uklonjene i na njihovo mjesto podignute moderne trospratnice, koje formiraju čitave blokove za stanovanje. Stanovi su ukusni, snabdjeveni kupatilom, balkonom i širokim i prozorima, preko kojih se, sa sviju strana zgrade, obilno doliva svjetlost. Oni se sastoje od pretsoblja, dvije sobe, kuhinje, kupatila i balkona; zasad, zbog oskudice u prostoru, dijele se na po dva stana sa zajedničkom kuhinjom i kupatilom.

Podgoričani su puni vjere i samopouzdanja:

– Izgradićemo bolji i lepši, samo da ostvarimo ovaj Petogodišnji plan. Sada se moramo još stisnuti, da bi nam poslije bilo ugodnije i šire.

Pored zgrada za stanovanje u Titogradu su podignute i podižu se nekolike monumentalne građevine. To su zgrade “Name”, Pošte, Narodne banke, velikog reprezentativnog hotela, pojedinih ministarstava. Naročito pada u oko ogromni hotel od šest spratova na Nemanjinoj rivi, koji treba do kraja ove godine i iznutra da bude gotov.

Pored nekoliko velikih sala za restoraciju, kafanu i priredbe, hotel ima preko devedeset soba, sa najmodernijim konforom.

Rijeka Ribnica svojim dubokim koritom dijeli Staru od Nove varoši. Preko nje se sada bijeli široki, masivni most, ispod koga se još vide stari, kržljavi kućerci i pećine, podgrađene s prednje strane i korišćene za stanove. To su dokumenti stare Podgorice, koji iščezavaju.

Na mostu stupam u razgovor sa jednim Starovarošaninom, zaposlenim u novom Titogradu na građevinama:

– Sa ovog mosta jedva se mogu viđeti ove vaše “kutije” za stanovanje, a na drugoj strani nove građevine kao topole!

– Jedne i druge su podizale i podižu naše ruke. Brzo ćemo se preseliti u nove zgrade, a ove neka snosi Ribnica u Moraču…

Jedan njegov drug dodaje:

– Da je ranije bilo Tita i socijalizma kod nas ne bi ti ove “kutije” ni vidio.

Titograd ima sve uslove da postane prostran, uređen, socijalistički grad. Već sada njegove dimenzije su dosta velike. Od aerodroma i željezničke stanice do novog, petospratnog Monopola i dugačkih, svijetlih fabrika nameštaja – ima dva-tri kilometra dužine.

Njih će, u skoroj budućnosti, prevaljivati tramvaji, zvoneći preko mostova na Morači…

Napisao: Janko Đonović, obrada: Yugopapir (Duga, jun 1949.) 

Check Also

Crnogorsko aktuarsko društvo (CAD) organizuje drugi modul seminara na temu Solventnost

Crnogorsko aktuarsko društvo (CAD) organizuje drugi modul seminara na temu Solventnost II pod pokroviteljstvom Agencije …

One comment

  1. Njegoseva ulica… 1949…

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *