Željezara “Boris Kidrič” Nikšić: Gigant čije se ime i među metalcima u svijetu izgovara s poštovanjem

Maj 1985: Željezara “Boris Kidrič” u Nikšiću je veliki kolektiv, najveći u Crnoj Gori. U dvadeset jednom OOUR-u i sedam radnih zajednica zaposleno je nešto više od 6.500 radnika, koji su prošle godine, na primjer, proizveli 242.000 tona čelika. Željezara je tako uknjižila 26 milijardi dinara, odnosno 73 odsto više nego 1983. Ti rezultati su, i za neupućenog, dostojni divljenja.

Svako dobronamjeran lako uočava da je kolektiv nikšićkih metalaca, tu gdje se prije tri i po decenije nije ni sanjalo o željezari, gdje je u teško vrijeme, pedesetih godina, započeta fabrika sasvim druge namjene, podigao gigant čije se ime i među metalcima u svijetu izgovara s poštovanjem.

Neki, od oko dvije stotine vrsta čelika, koji se ovdje proizvode, već zauzimaju počasna mjesta među najuglednijim proizvodima u svijetu. Imalo bi još puno toga pohvalnog iz ove fabrike da se saopšti, između ostalog, da je prosječni lični dohodak u prošloj godini bio oko 25.000 dinara, a u decembru čak 34.000, da će ove godine proizvesti oko 270.000 tona gotovih proizvoda i ostvariti ukupan prihod od oko 35 milijardi dinara.

Može i bolje i više

Nepovoljne prilike u privredi zemlje, u kojoj je proteklih godina vladala inflacija, dinarska i devizna nelikvidnost, neuredno i nestabilno tržište, nijesu mimoišli ni crnu metalurgiju, a time ni Željezaru.

Naprotiv, nepovoljan položaj ove grane u primarnoj raspodjeli, na čijem je popravljanju, uprkos datim obećanjima, malo urađeno; zatim njena zavisnost od uvoza, za koju je, u nedostatku drugih mogućnosti, morala da izvozi svoje proizvode po cijenama i do 30 odsto nižim od cijena čelika u razvijenim zapadnoevropskim zemljama, i naravno, daleko nižim nego u našoj zemlji; praktično bez trajnih obrtnih sredstava – sve je to uticalo da, uz dodatne teškoće u privredi, njene nevolje budu još veće.

No, veliki nikšićki kolektiv, kao uostalom i mnoge u našoj zemlji, ne muče samo proizvodni i tehnološki problemi.

Tu se potvrđuje naša samoupravna praksa sa svim prednostima i vrlinama, ali i manama koje valja ispravljati.

Doduše, za Željezaru “Boris Kidrič” se kaže da je odavno postala škola crnogorske radničke klase i da u toj republici gotovo i nema radnog kolektiva sa stručnjacima koji nijesu stasali u gigantu jugoslovenske crne metalurgije.

Odnos prema radu, redu i disciplini mogao bi da bude primjer mnogima.

Veoma je razvijeno i informisanje radnika. Zahvaljujući primjeni računara svakodnevno se raspolaže tačnim podacima o proizvodnji, rezultatima, korišćenju radnog vremena, utrošku materijala i sirovina i sl.

Međutim, uprkos svemu tome, u posljednjih godinu dana u ovom kolektivu su se dogodile dvije obustave rada.

Prvo je u julu prošle godine u čeličani jedna brigada odbila da radi, zahtijevajući da se isprave navodne nepravde u raspodjeli ličnih dohodaka, a potom se krajem januara ove godine nešto slično dogodilo i u hladnoj valjaonici, gdje su takođe smatrali da im nije isplaćeno zarađeno.

Obustava rada jeste nešto neprimjereno našem samoupravnom društvu, makar trajala samo dan-dva, kako je to bilo u pogonima Željezare, ali je i potvrdila snagu kolektiva.

Ne samo što su radnici brzo uvidjeli da su pogriješili i prenaglili, što su potom svojski zapeli i ne samo nadoknadili izgubljeno nego i znatno premašili plan, već stoga što i u trenucima revolta, kad su se odlučili na obustavu, nijesu dozvolili da u pogonima nastane bilo kakva šteta.

“Većina ovdje su dobri radnici, mnogi su život posvetili Željezari”, kaže Milovan Cvijetić, kvalifikovani rezač sa dvadeset sedmogodišnjim stažom. “Svi mi hoćemo da radimo i više i bolje nego što radimo i ne tražimo ništa više nego da živimo od tog rada. Muči nas to što rezultati ne zavise od nas samih, muči nas i stvara nervozu to što većim cijenama hoćemo da stvorimo dohodak…”

“Ima izvjestan broj radnika, a to je valjda i neminovno u ovako velikim kolektivima, koji uporno pokušavaju poistovijetiti rad i nerad”, kaže Radoš Obradović, sekretar Akcione konferencije SK u Željezari i predsjednik Komiteta za opštenarodnu odbranu i društvenu samozaštitu. “Međutim, većina je onih koji pošteno rade. A ko radi može i da zaradi”.

S njim se, uglavnom, slaže i grupa radnika iz brusione: Boško Višnjić, Šućo Šabotić i Momir Aleksić. Oni mjesečno, u prosjeku, zarađuju oko 35.000 dinara, ali mogu i do 50.000. Naravno, radi se po normi.

“Mora se imati u vidu nervoza koju kod radnika, sasvim razumljivo, izazivaju nekontrolisana, poskupljenja i pad standarda”, kaže Vojin Đukanović, potpredsjednik Poslovnog odbora Željezare. “Ali, u kolektivu se čini sve da se poteškoće ublaže. Svi radnici imaju organizovan besplatan prevoz, ishranu, mnogi su dobili stanove ili kredite za izgradnju kuća… Doduše nije mali broj ni onih koji čekaju na rješenje stambenog pitanja”.

Dokazivanje kad je najteže

Nikšićki metalci su svjesni trenutka u kojem žive, znaju šta mogu i koliko mogu, svakome gledaju otvoreno u oči i ne dopuštaju da padne mrlja na njihova garava lica. Dokazali su to bezbroj puta, a najbolji primjer je od prije godinu dana.

Tada je strahovita eksplozija u čeličani raznijela debeli oklop velike šezdesetotonske elektrolučne peći.

Tako je Željezara iznenada ostala bez trećine postrojenja za topljenje gvožđa, a šteta je procijenjena na gotovo četiri milijarde dinara, jer je strani isporučilac procijenio da nova peć može biti potpaljena u najboljem slučaju za deset, a možda i tek za četrnaest mjeseci.

Međutim, uzdali su se u sebe i svoje sposobnosti.

Brigada od dvije stotine stručnjaka, sa inžinjerom Vojinom Đukanovićem na čelu, jednostavno se nastanila u Željezari. Radilo se danonoćno, bez predaha. I poslije samo dva mjeseca, u novoj peći je planula vatra.

Odbrana kao dio svakodnevice

Ovaj primjer mogao bi biti ilustracija i za odbrambenu sposobnost. Naime, svaki zaposleni u Željezari svjestan je da može biti dobar branilac samo ako je i dobar proizvođač, odnosno da se prevazilaženjem poteškoća u proizvodnji može najviše doprinijeti jačanju odbrambenih moći Željezare i odbrane društva u cjelini.

Opštenarodna odbrana i društvena samozaštita se u Željezari “Boris Kidrič” od prvog dana razvijaju organizovano i sistematski, zajedno sa ostalim poslovima koji čine djelatnost ove radne organizacije.

Zajednički poslovi vezani za odbranu rješavaju se na nivou radne organizacije, dok se osnovne pripreme obavljaju u svakoj osnovnoj organizaciji udruženog rada. Planove odbrane rade grupe stručnjaka zajedno sa stručnom službom, a odobravaju ih i usvajaju radnički savjeti na prijedlog odgovarajućih organa opštenarodne odbrane.

Značajno je i to da ovaj kolektiv izdvaja znatna finansijska sredstva za opremanje, obuku jedinica i stručno usavršavanje kadrova, a sve u skladu s planom razvoja opštenarodne odbrane i društvene samozaštite.

Prema riječima Radomana Nikčevića, referenta za opštenarodnu odbranu, svaki radnik Željezare je našao svoje mjesto u odbrambenom mehanizmu.

Preko raznih oblika obučavanja (osnovna i dopunska obuka) osposobljavaju se za izvršavanje svih zadataka u jedinicama teritorijalne odbrane i civilne zaštite.

Dokazali su to u više navrata, između ostalog i prošlog ljeta kada su pripadnici protivavionske jedinice oborili metu gađajući ciljeve u vazduhu.

Tom prilikom posebno su se istakli Radomir Živković, Lazar Soknić, Lidija Sretenović, Desa Bogdanović i Miloš Rebić.

Ili, zimus, kada je snijeg napadao više od jednog metra, pripadnici jedinica civilne zaštite, uz pomoć ostalih radnika, nijesu dozvolili da nijednog trenutka stane proizvodnja.

Bio je to još jedan dokaz da čelik ovdje nikada zarđati neće.

Tekst: Z. D. obrada: Yugopapir (Front, 1985.)

Izvor: Yugopapir

Check Also

Telekom: Osim besplatnih gigabajta, otključani i Extra TV kanali

Nakon besplatnog interneta koji za slobodne dane povodom Dana nezavisnosti poklanjaju korisnicima, Crnogorski Telekom je …

Leave a Reply

Your email address will not be published.