Tržište auto kredita u SAD vrijedi 1,1 biliona dolara, a široka dostupnost tih pozajmica čak i onima sa veoma lošom kreditnom sposobnošću uticala je na rast potrošnje domaćinstava, ali i na oporavak američke autoindustrije. Ipak, po scenariju koji kao da je prepisan iz godina svjetske finansijske krize, novo zaduživanje za nabavku vozila opada, čak šest miliona klijenata kasni sa otplatama, a auto-giganti smanjuju proizvodnju i otpuštaju radnike.
Čak 107 miliona Amerikanaca, ili 43% odraslih, trenutno posjeduje auto kredit. Bilo bi dobro reći da ga i otplaćuje, ali već šest miliona njih uveliko kasni oko tri mjeseca sa izmirenjem rata. To je upalilo crvenu lampicu ranije nego prilikom izbijanja prethodne finansijske krize, ali ne i prije nego što je izračunato da čak trećinu među rizičnim auto kreditima čine pozajmice građanima koji nisu ni mogli da se zaduže prije nego što su i na tom tržištu zaživjele prakse koje su svijet samo nekoliko godina ranije gurnule u nestabilnost i recesiju.
Šta se to desilo pa je takvo zaduživanje postalo moguće? Za početak, u postkriznim vremenima značajno je porasla prodaja automobila, a prošle godine je prodato rekordnih 17,5 miliona vozila. U isto vrijeme rasla je i tražnja za auto kreditima, a ono što je napravilo „revoluciju“ je veća konkurencija među različitim kompanijama koje su obezbjeđivale kredite potencijalnim kupcima. Osim tradicionalnih kreditora poput banaka, kreditnih zadruga i ogranaka velikih proizvođača automobila koji obezbjeđuju finansiranje kupaca, daleko veće parče tržišta nego ranije zauzele su kompanije povezane sa dilerima automobila, kao i nezavisne firme fokusirane isključivo na auto kreditiranje. U potrazi za klijentima, „novi igrači“ okreću se mušterijama sa lošom, ili čak nepostojećom kreditnom istorijom.
Sve nijanse kreditne nesposobnosti
Među pomenutih šest miliona Amerikanaca koji danas kasne sa otplatom rata, više od trećine je onih čiji kreditni rejting ima ocjenu „gotovo sposoban“, „nije prvorazredan“, „ispod prvorazrednog nivoa“(subprime) i „duboko ispod prvorazrednog nivoa“ (deep subprime). Ovi posljednji su, naravno, najproblematičniji i njihova kašnjenja u otplati su najbrojnija. Da bi sličnost sa prethodnom krizom bila još veća, takvi krediti su uveliko pretvoreni u finansijske derivate i nalaze se u portfeljima različitih ulagača. Ono što uznemirava je činjenica da takvi „paketi“ kredita dobijaju investicioni rejting, iako je najbolja ocjena onih koji taj kredit otplaćuju „gotovo sposoban“.
Primjer „prepakivanja“ takvih kredita u hartiju od vrijednosti je kompanija Skopos iz Teksasa, iza čijih hartija namijenjenih investitorima stoje krediti čijih dvije trećine vlasnika ima najnižu ocjenu kreditne sposobnosti, dok desetina uopšte nema bilo kakvu kreditnu istoriju, što bi u teoriji trebalo definitivno da ih diskvalifikuje za bilo kakvu pozajmicu. Zabrinjavaju i druge karakteristike Skoposovih klijenata: većina njih kupuje polovne automobile, po nepovoljnim kamatama od čak 20% i na rok otplate koji ide i do 84 mjeseca. Pri tome, socijalna cijena gubitka automobila, što se ovakvim kupcima redovno dešava, još je strašnija: sagovornici CNN-a listom su pričali o tome da osoba bez automobila ne može da obezbijedi ni najlošije plaćen posao, a ako izgubi automobil, gubi i pouzdan način da fizički dođe do svog radnog mjesta, što za posljedicu ponovo ima nezaposlenost.
Trend „neobuzdane kupovine automobila“, kako ovaj fenomen naziva britanski „Gardijan“, vlada i u Ujedinjenom kraljevstvu, gdje su fizička lica samo tokom prošle godine potrošila nešto više od 36 milijardi funti na četvorotočkaše. Situacije u SAD i Britaniji donekle se razlikuju: više od 90% kupaca novih automobila na Ostrvu koristi „individualne ugovorne planove“ (PCP), koji su u suštini lizing ugovori i tipično podrazumijevaju relativno nisko učešće za novi automobil, obavezu da se plaća mjesečna rata u naredne tri godine, a po isteku ugovora korisnik plana ima opciju da auto vrati prodavcu, ili da ga otkupi.
Privučeni kombinacijom niskih kamata i pada cijene goriva, Britanci su kupili 22,7 miliona novih automobila tokom 2016. godine, dok je u isto vrijeme statistika uredno zabilježila da se ukupan dug domaćinstava od 2012. povećao četiri puta, i dostigao viši nivo nego pred izbijanje velike finansijske krize.
Ko će ostati kratkih rukava?
Komentatori Blumberga, Forbsa i CNN-a slažu se da udio auto kredita u ukupnom američkom kreditnom portfoliju nije dovoljno veliki da izazove sistemski problem, ali da može da dovede do bankrota kompanija koje takve kredite nude klijentima sa niskom kreditnom sposobnošću. Ukoliko se zahukta najgori scenario, izgubiće i oni koji su kupovali hartije od vrijednosti iza kojih stoje loši auto krediti. Igrom slučaja, dvije najveće banke koje su stale iza „prepakivanja“ takvih kredita u obveznice su Wells Fargo i JPMorgan. Obije banke tokom krize morali su da „spasavaju“ poreski obveznici. Takođe, među rejting agencijama koje su ocjenjivale kvalitet tih hartija je i Standard&Poors, koji se 2015. nagodio sa tužilaštvom povodom optužnice da su prije izbijanja velike krize prevarili investitore objavljujući nerealno povoljne rejtinge investicionih instrumenata.
Kako su upozorenja stručnjaka o slabostima i rizicima koji prate industriju auto kredita sve glasniji, polako se usporava priliv novih mušterija slabe kreditne sposobnosti, ali sa osjekom kupaca kolateralna šteta postaju američki proizvođači automobila. U proteklih sedam godina prodaja je rasla, a period od 2015. do kraja prošle godine može se čak nazvati i postkriznim bumom. Danas, međutim, moraju da ponude popuste i smanjuju proizvodnju, a Ford je bio primoran i da otpusti 1400 zaposlenih, pošto od početka ove godine prodaja novih modela svakoga mjeseca opada.
Ono što najviše zabrinjava je potencijalni uticaj pada prodaje novih vozila na privredni rast u SAD. Martovski podaci prilično su sumorni: u SAD je prodato 15,3 miliona novih vozila, što odgovara prosjeku prodaje iz godina prije krize, a daleko je od rekordnih 16 i 17 miliona komada iz prethodne dvije godine. Iz banke Merryl Lynch za Blumberg kažu da bi pad prodaje automobila na 15 miliona komada godišnje značio i usporavanje rasta BDP-a za 0,4 procentna poena. „Toliko bi iznosila direktna šteta po ekonomiju SAD. Važno je, međutim, sagledati i indirektne posljedice pada prodaje automobila, jer će se efekti tog usporavanja preliti i na proizvođače autodijelova, kao i na sektor transporta i trgovine.“
