Tri najjača poslovna čovjeka na tlu bivše Jugoslavije, vlasnik Agrokora Ivica Todorić, vlasnik Delta Holdinga Miroslav Mišković te tvorac i predsjednik uprave slovenačkog Mercatora Zoran Janković susreli su se 2006. godine u Beogradu. Zatvoreni sastanak faraona regionalnog biznisa odigrao se na vrhu Deltina nebodera. Sastanak je – otkrio je beogradski Nedjeljnik – trajao šest sati. Obilovao je žustrim prepirkama, koje su često bile na samom ivici svađe.
Ipak, tri mušketira osmislila su konture upotrebljivog plana. Središte nove megakompanije, kakvu ovi prostori nisu nikad imali, a trebalo je da se zove Herkul, trebala je biti u Beogradu, komercijala u Zagrebu, a finansije u Ljubljani. Takva bi gigantska kompanija – čije je ime bilo odgovarajuće robusno – pokrivala veliki prostor CEFTE, od Jadrana do Moldavije, i ne bi imala ozbiljnu konkurenciju.
Ali, plan je propao.
Mediji su dugo nagađali zašto, a Nedjeljnik je otkrio kako su slovenačke aspiracije bile neprihvatljive Todoriću i Miškoviću. Zoran Janković je, naime, zahtijevao da Slovenija dobije polovinu vlasništva nad Herkulom, dok bi Todorić i Mišković imali po 25 posto. Todorić i Mišković su, pak, mislili da vlasništvo kompanije treba podijeliti na tri jednaka dijela.
Podsjećali su Zorana Jankovića da on nije vlasnik, poput njih dvojice, nego samo predstavnik slovenačke države, ali Janković nije želio pristati na podjelu vlasništva po trećinama. Slovenačka vlada uskoro je smijenila Jankovića, a on je priznao da je bio u krivu i da je kompanije trebalo spojiti prema modelu trećinskog vlasništva. Rođenje nove kompanije trebalo je biti naznačeno i posebnim hemijskim olovkama na kojima je bio ugraviran logotip HERKUL.
Direktor Mercatora ostavio je jednu takvu olovku članici uprave s nadom da će ugovor jednog dana biti potpisan… Taj dan, međutim, nikad nije došao. Analitičari misle da je na taj način prokockana možda i najveća šansa regionalne ekonomije od 1945. do danas. Herkul bi osvojio tržišta koja ni Mercator, ni Agrokor, ni Delta nisu mogli ni primirisati, poput – među ostalima – ruskog, što bi dalo nekoliko pozitivnih efekata.
Ovdašnje bi poljoprivrede, ali i privreda u cjelini, dobile moćnu polugu, a formula “sve glave na kup” gotovo sigurno bi spriječila Todorićevu kataklizmu, koja je imala temelje isključivo u Todorićevu specifičnom stilu poslovanja. On se, naime, od 1990. godine pa do danas neprestano širio, ne želeći se nikad – bez obzira na moguće rizike – odreći ni jednog dijela svoga carstva. Kratka anamneza Agrokorove bolesti pokazuje nam sljedeće.
U trenutku kad je Agrokor kupovao Mercator, slovenački je trgovački lanac imao 1,4 milijarde eura duga. Ivica Todorić platio ga je 544 miliona eura, mada je prije toga bio spreman dati i puno više, ali Slovenija nije dopustila prodaju. U međuvremenu su Slovenci shvatili da je Mercator prezadužen i neodrživ, pa su ga prodali nevoljenom Todoriću po znatno manjoj cijeni. Agrokor je u trenutku preuzimanja bio zadužen 3,5 milijardi eura, što znači da je Todorić preuzimanjem Mercatora dignuo dug kompanije na 5,4 milijarde eura.
To se pokazalo neodrživim. Poznavaoci prilika tvrde da su prijatelji iz poduzetničke galaksije upozoravali Todorića na neodrživost modela zaduživanja, no on je uvijek ponavljao da nema drugog izbora. “Ne samo moja djeca, moji unuci neće moći vratiti dug”, govorio je Todorić. Najveći problem Ivice Todorića je što nikad nije nadrastao imotske poslovne horizonte, dodaje drugi njegov poznanik: “On je, koliko god rastao, uvijek ostao nalik na lika iz ‘Prosjaka i sinova’, i to ga je koštalo…”
Uporedna analiza restrukturiranja Delte Milorada Miškovića – koja je sad zadužena oko 150 miliona eura, a prijetila joj je fatalna prezaduženost – i Agrokora, čiji je dug oko 6 milijardi, jasno pokazuje gdje je, čak i bez plana Herkul, bio put spasa za Todorića. Delta se, naime, u krizi rješavala pojedinih preduzeća, kao balasta na brodu, kako brod ne bi potonuo. Delta se, piše Nedjeljnik, riješila Delta banke za 400 miliona eura, potom Delta osiguranja (250 miliona), Maksi grupe (935 miliona eura) i Delta Cityja za 205 miliona.
Miroslav Mišković prodao je četiri kompanije za dvije milijarde eura, dok je Republika Srbija za 3000 poduzeća dobila 2,8 milijardi eura.
Ivica Todorić, međutim, nije prodavao ništa. On je samo kupovao, kupovao i kupovao, i to na dug. Nadalje, on i porodica zadržali su upravljanje nad kompanijom umjesto angažovanja profesionalnih menaždera, koji bi za tako veliku kompaniju mogli biti uzimani i iz velikih svjetskih privreda, poput američkih ili njemačkih.
Neki taj model zovu “rođačkom” ekonomijom, drugi govore o crony kapitalizmu (to je isto, samo zvuči učenije), treći o ortačkome modelu… U biti je riječ o staroj, dogovornoj, netržišnoj ekonomiji, u kojoj politička elita gospodari javnim preduzećima, koncesijama i raznim naknadama za poslovne djelatnosti, pa se sve isplative aktivnosti dodjeljuju uskom krugu stranačkih favorita. Agrokor je, to je posve jasno, bio najveći i najrazvijeniji reptil u toj crony močvari, a ne pravo privatno preduzeće.
On je bez sustezanja prekršio ključno pravilo dobrog investiranja, ono o odnosu vlastitih sredstava i sredstava iz kredita, koji bi trebao biti uravnotežen. Delta je sad konsolidovana, a Agrokoru tek predstoji mučni posao resetovanja, koji uopšte ne mora završiti uspješno. Već je Alvarezova ekipa, koja je u Agrokor ušla na poziv Sberbankei VTB-a, pronašla simptome teške poslovne patologije.
Agrokor je – zaključili su – prezadužen, više od polovine Konzumovih prodavnica je nerentabilno, prodavnice nisu standardizovane, brojne proizvodnje nisu dobro dimenzionirane… Što znači da će u resetovanju kompanije letjeti mnoge glave, da će se rezati brojna radna mjesta i da će cijena biti visoka. Ivica Todorić nije dobro primio ove nalaze te je najurio Alvareza i njegovu ekipu, odlučivši se uz pomoć Vlade, a čini se i Brisela i Washingtona, na državnu intervenciju u Agrokor, koja bi mogla silno zakomplikovati stvar.
Todorić pritom nije rekao: “Evo, dajem vam Agrokor”, nego: “Evo, vraćam vam Agrokor”. Najtačnije bi ipak opisao tu transakciju da je rekao: “Pozajmljujem vam Agrokor karambol, vratićete mi ga nakon popravke. Meni ili mojim ortacima, to je sve isto”. Držao ovakav sistem Ivica Todorić ili Marica Vidaković, Ramljak ili Škegro, sasvim je svejedno: biznis ostaje unutar porodice U tom je smislu zanimljivo pitanje ko je sve zapošljavan u Agrokoru. Odgovor je jasan: a ko nije!?
Ta je kompanija služila kao deponija isluženih moćnika koji su, nakon što odrade svoju političku dionicu, transportovani Todoriću kako bi, za dobru plazu, bez puno znoja, održavali političke veze s vlašću ili čekali visoku penziju.
Kakve su bile poslovne reference tih ljudi? Jasno je: da su nešto valjali, za njima bi se tukli. Ovako su odlagani u Agrokor. Kompanija je time dvostruko gubila: dobijala je loše kadrove, pa im je još morala plaćati visoke plate. Takva je i HGK, te mnoge agencije i javna prduzeća. Zato tonemo.
Bez tržišne utakmice nemaju šanse ni hrvatska prduzeća ni kadrovi: najbolji moraju van jer su sve važne pozicije u Hrvatskoj rezervisane za podobnike. “Lex Agrokor” nosi u sebi ogromne rizike. Neki pripadnici investicione zajednice u Hrvatskoj vjeruju kako je Agrokor izuzet od klasičnog modela, u kojem posrnulu kompaniju preuzimaju i saniraju oni koji su joj posudili novac kako bi sami iz nje izvukli ono što se izvući može, računajući na to da će za sve nastale štete platiti država.
Rat iznevjerenih kreditora s Vladom već je počeo. Ruske su banke najavile prodaju Agrokorovog duga fondovima – takve dugove po niskoj cijeni preuzimaju “strvinarski fondovi”, pa onda suđenjem nastoje dobiti što više – što je isto kao da vaš dug prema banci neko proda utjerivačima.
Strvinarski fondovi su znali da otjeraju i cijele države u bankrot, a imajući na umu poslovičnu neposobnost države u arbitražama i međunarodnim sporovima, nije teško zaključiti kakva nas sudbina čeka ako krenu tužbe velikih, jakih fondova, čije interese zastupaju najveće advokatske barakude. Agrokor, povrh svega, nema dovoljno novca čak ni ovako izolovan od svojih povjerilaca, pa će nakon turističke sezone biti prisiljen tražiti kredite.
Hrvatske banke su toliko izložene prema Agrokoru da mu novac više ne smiju davati, ruske banke mogle bi se povući, zapadne banke su pod znakom pitanja, pa je najlogičnije očekivati rasprodaju “krunskih dragulja” iz Agrokora po ne pretjerano dobrim cijenama, dakako, ako se prije toga riješe složene mreže međusobnih garancija i sudužništava. Za Agrokorove kredite, povrh svega, sigurno nisu nadležni sudovi u Zagrebu ili Gorici.
Projekt Herkul nije ostvaren. A Augijeve štale čisti nemoćni Vladin komesar što znači da nije pametno biti optimista.
Piše: Boris Rašeta
Izvor: Biznis.ba
