Bitka duga tri vijeka: Ovo je istorija centralnih banaka koju ne žele da čuju

Uskoro se navršava 20 godina od kako je britanska vlada dala Banci Engleske slobodu u određivanju kamatnih stopa. Reč je o trendu koji je centralne banke načinio najjačim finansijskim igračima na svjetskoj pozornici. Pored odrezivanja kamata, u njihov domen došli su i bilioni dolara u hartijama od vrijednosti, kao i mogućnost određivanja kursnih vrijednosti i regulisanje makroekonomskih ciklusa.

Uprkos svemu navedenom, postojeći trendovi bi mogli da se promijene. Centralne banke su u posljednje vrijeme predmet sve učestalijih optužbi zbog prekoračivanja svojih nadležnosti i miješanja u pitanja od šireg društvenog značaja. Redžep Tajip Erdogan je oštro napao tursku centralnu banku, optužujući je za izazivanje inflacije postavljanjem većih kamatnih stopa. On je samo posljednji u dugačkom nizu političara koji su od izbijanja svjetske ekonomske krize 2007. godine bankare optužili za neopravdano podupiranje finansijskog sektora na račun običnih građana.

Ovakve rasprave su stare koliko i sam koncept centralnog bankarstva. Tokom posljednjih 300 godina, njegov uticaj je rastao i smanjivao se u skladu sa tekućim političkim trendovima, ekonomskim potrebama, pa i akademskom modom. Vlade su nerijetko zahtijevale da centralne banke ostvare nekoliko različitih ciljeva istovremeno: stabilizuju valutu, bore se protiv inflacije, očuvaju stabilnost finansijskog sektora, koordinišu svoje djelovanje s drugim centralnim bankama, ožive čitave privrede…

Navedeni ciljevi su složeni i često nisu u međusobnom saglasju. Stoga, ideja prepuštanja njihovog određivanja stručnjacima dobija sve više smisla. Ipak, posljedice njihovog djelovanja su i te kako političke. U prvim decenijama američke samostalnosti, dve centralne banke su osnovane i propale, prije nego što su Federalne rezerve ustanovljenje 1913. godine. Od tada, njihova uloga u ekonomskoj krizi tridesetih, inflaciji šezdesetih i sedamdesetih, i kreditnom mehuru iz prve decenije novog milenijuma, postala je predmet opšte kritike.

Centralna banka Francuske
Centralna banka Francuske

BANKARI U SLUŽBI VLASTI

Prve centralne banke oformljene su radi uvećavanja finansijskog uticaja vlasti. Pionir među njima bila je Sveriges Riksbank, koju je švedska vlada osnovala davne 1668. godine (povodom tri stotine godina njenog postojanja, ustanovljena je Nobelova nagrada za ekonomiju). Ipak, šablon za većinu budućih centralnih banaka postavila je Banka Engleske, osnovana 1694. godine, koju je oformio Vilijam III, vladar Engleske i Holandije u toku dinastičkog rata s Francuskom. U zamjenu za pozajmicu engleskoj kruni, ona je dobila pravo da izdaje banknote. Vladari su tradicionalno bili skloni proglašavanju bankrotstva i potiranju svih dugova, naspram čega povjerioci nisu mogli da urade puno toga u odbranu svojih interesa. Međutim, Vilijamova moć se zasnivala na podršci parlamenta u kome su sjedjeli isti oni ljudi čiji je novac učestvovao u stvaranju centralne banke. Tako je njeno stvaranje osiguralo položaj povjerioca, u isto vrijeme olakšavajući proces javnog zaduživanja.

U to vrijeme, niko nije očekivao da će centralne banke narasti do nivoa moći i uticaja koje danas uživaju. Ipak, nagovještaj onoga što će doći našao se u šemama Džona Loa u Francuskoj, između 1716. i 1720. godine. On je ubijedio mladog regenta, Luja XV, da mu dopusti osnivanje centralne nacionalne banke i obaveže sva poreska plaćanja njenim notama. Ovaj je to učinio ne bi li skinuo pritisak s dugovima opterećene krune. Tako je centralna banka na sebe preuzela nacionalni dug, investitori su zamijenili obveznice dionicama u Misisipi kompaniji koja je imala pravo na eksploatisanje francuskih posjeda u Sjevernoj Americi.

Tako je došlo do jedne od najranijih spekulativnih manija: sama riječ “milioner” nastala je u svetlu naglog rasta cijene deonica. Ipak, kolonije nisu obezbijedile ni približno veliki profit, Loova šema je propala, a Francuzi su razvili trajnu sumnjičavost prema finansijskom sektoru i papirnom novcu.

Takav novac se vremenom pokazao kao jednostavniji medijum za razmjenu vrijednosti nego što su to bili zlato ili srebro, posebno u velikim iznosima. Privatne banke su takođe izdavale sopstvene novčanice, ali su one uživale neuporedivo manje povjerenje nego državne. Trgovinska razmjena se vremenom uvećavala, ekonomska delatnost u cjelosti rasla, a javne finansije se popravljale. Vlade su primijetile da je izdavanje nešto veće količine novca od one kojom država zaista raspolaže zgodna prilika za malu zaradu.

Aleksandar Hamilton, prvi američki državni sekretar za finansije, divio se britanskom finansijskom sistemu koji se nakon sticanja nezavisnosti našao u haosu. Prva američka valuta, Kontinental, doživjela je hiperinflaciju. Hamilton je stoga vjerovao da bi reforma sistema koja uključuje uspostavljanje centralne banke dovela do stabilnije valute i manje vrijednosti duga, omogućavajući posljedični ekonomski procvat.

Njegovi protivnici, pak, tvrdili su da bi takva banka uživala previše moći i zastupala isključivo interese povjerilaca.

Tako je ideja centralnog bankarstva postala jedna od glavnih kontroverzi u prvim decenijama američke republike. Hamiltonova banka je trajala 20 godina prije nego što je propala 1811. Njena nasljednica, osnovana 1816. izdržala je do 1836.

Njujurška berza
Njujurška berza
DOBRO KAO ZLATO

Sumnja da bi centralna banka uvjek bila na strani poverilaca nije bila neosnovana. Britanija je usvojila zlatni standard, u početku sasvim slučajno, što je dovelo do stabilizacije vrijednosti njenih banknota, i funte sterlinga u cjelini. Tako su istovremeno sačuvani interesi i povjerilaca, i onih koji su novac pozajmljivali.

Konvertibilnost banknota u zlato je suspendovana tokom Napoleonovih ratova što je dovelo do inflacije novca i javnog duga. Nakon perioda deflacije i recesije, standard je obnovljen 1819. godine i trajao je do kraja 19. vijeka. Britanska vlada je u cilju privlačenja stranog kapitala morala da podiže kamatne stope kad god bi se zlatne rezere značajnije smanjile. Tako je breme održavanja finansijske stabilnosti prebačeno na radničku klasu, koja je istu plaćala nižim primanjima i većom nezaposlenošću. Bilo je to doba u kome je rentijerstvo bilo najudobniji poziv.

Devetnaesti vijek donio je još jedan zadatak centralnim bankama: krizni menadžment. Kapitalistički poredak će uvjek biti praćen cikličnim krizama i panikama koje ih izazivaju. Tokom jedne takve krize iz 1825. godine, britanska ekonomija se našla na “24 časa od povratka sistema trampe”. Problem je riješen tako što je centralna banka ustanovljena kao “kreditor posljednjeg reda”, krajnja barijera zaštite ekonomske stabilnosti.

Industrijalizacijom ostalih evropskih zemalja u drugoj polovini 19. vijeka, došlo je do kopiranja i prenosa britanskog modela centralne banke i zlatnog standarda. Takav sistem usvojila je i Njemačka nakon ujedinjenja 1871.

Nakon panike iz 1907. godine, i Amerika je konačno prihvatila sistem centralnog bankarstva, drugačiji od evropskog, koji je podrazumijevao sistem regionalnih privatnih banaka objedinjenih centralnim, politički imenovanim odborom.

 Kako su Federalne rezerve stvorene, tako je izbio Prvi svjetski rat. Pre izbijanja sukoba, centralne banke su međusobno sarađivale u cilju održavanja stabilnih stopa konverzije. Rat je to promijenio, stavivši domaće potrebe ispred međunarodnih obaveza. Ratni napori finansirani su velikim zaduživanjem. Kao posljedica, uslijedili su monetarna ekspanzija i nagla inflacija.
Zlato iz Federalnih rezervi
Zlato iz Federalnih rezervi
NEUSPJEH U MEĐURATNOM PERIODU
Posleratni finansijski sistem zakomplikovan je ratnim reparacijama koje su nametnute Njemačkoj. Nakon francusko-belgijske okupacije Rurske oblasti 1923. godine, njemačka centralna banka je povećala stopu štampanja novca izazivajući hiperinflaciju. Od tada su Njemci u stalnom strahu od inflacije i bilo kog naglog poteza centralne banke.

Ipak, marka se vremenom stabilizovala a zlatni standard je doživio renesansu. Dvije stvari su kočile ovaj proces: neravnomjerna raspoređenost zlatnih rezervi, čija je većina bila pohranjena u Francuskoj i Americi, a koja je Britaniju i Njemačku stavljala u ranjiv položaj. Kao drugo, demokratizacija političkog poretka u Evropi je bitno otežala donošenje potrebnih mjera štednje čija je cijena bila previsoka za bilo koju stranku ili pokret.

SAD su u međuvremenu narasle na nivo najjače svjetske privrede. Smanjenje kamatne stope iz 1927. godine imalo je za cilj olakšavanje pozicije Banke Engleske. Ono je kao nus-efekat proizvelo povećanu skepulaciju na Vol Stritu. Mjere koje su imale za cilj da to regulišu, otišle su predaleko.

Fiksne kursne stope i inflacija su dovele do značajnoj smanjivanja količine novca u opticaju. U ekonomskoj krizi od 1929. do 1933, polovina od američkih 25 000 banaka je nestala.

Drugi svjetski rat je obnovio ulogu centralnih banaka koje su one odigrale u Prvom. Niske kamatne stope i pozajmljivanje novca državi i cilju vojne potrošnje opet su došli na red. Nakon rata, izostala je bilo kakva želja za sređivanjem monetarne politike. Tako se u americi rasplamsao sukob između predsjednika i upravnog odbora Federalnih rezervi. Predsjednik Truman je, nakon silaska s vlasti, predsjednika odbora Vilijama Martina u uličnom susretu nazvao izdajnikom.

Lindon Džonson i Ričard Nikson nastavili su s pritiscima na Martina i njegovog nasljednika, Artura Bernsa.

U drugim državama, ministri finansija su igrali ključnu ulogu u određivanju kamatnih stopa, ostavljanjući centralne banke odgovornim za održavanja kursnih vrijednosti osiguranih dogovorom iz Breton Vudsa. Do njegovog raspada došlo je 1971. godine, nakon što je predsjednik Nikson odbio da plati cijenu njegovo održavanja. Došlo je do inflacije, po prvi put u isto vrijeme s povećanom stopom nezaposlenosti.

Iz ove krize centralne banke su izašle s uticajem koji uživaju do danas. Političari su se pokazali nesposobnim da održe monetarnu disciplinu. Milton Fridman, ekonomista čikaške škole, predvodio je intelektualni zaokret ka slobodnom tržištu i kontroli novčanih zaliha u cilju održavanja niske inflacije. Ovakvu “monetarističku” politiku je poveo i Pol Volker, imenovan za predsjednika Feda 1979. godine. Povećanje kamatnih stopa do kojeg je tad došlo uništilo je predsjedničku kampanju Džimija Kartera naredne godine.

Džimi Karter, bivši predsjednik SAD
Džimi Karter, bivši predsjednik SAD

STICANJE MOĆI

U svijetlu Volkerovog uspeha i druge države su počele da usvajaju trend nezavisnih centralnih banaka. Prvi u tome van SAD-a bio je Novi Zeland, koji je pomenuti model usvojio 1989. godine. Nakon toga, uslijedili su Britanija i Japan. Evropska centralna banka osnovana ranih devedestih, uživala je samostalnost od samog početka. Glavni cilj održavanja niske inflacije pokazao se kao realan i ostvariv. Uslijedio je period stabilnih ekonomskih djelatnosti koji je potrajao do druge polovine dvijehiljaditih.

Međutim, u tom periodu je posijano seme aktuelne krize i savremenih napada na sistem centralnih banaka. Ranih osamdesetih, finansijska tržišta započela su blagi oporavak usledn niske inflacije. Kada bi se tržište uzdrmalo, kao za vrijeme “Crnog ponedjeljka” u oktobru 1987. godine, Federalne rezerve bi intervenisale, smanjivanjem kamatnih stopa, ispravljajući tako grešku sporog regovanja iz vremena Velike depresije tridesetih godina. Vremenom su se tržišta isuviše navikla na ovakvo nastupanje Feda, akritičari su isticali da rečena politika samo pospešuje finansijsku spekulaciju.

Kada je kreditni mjeruh konačno pukao tokom 2007. i 2008. godine, centralne banke su bile suočene s vanrednim mjerama: obaranjem kamatnih stopa na nulu, ili čak u negativne vrijednosti, i štampanjem novca za kupovinu obveznica. Kako su vlade sve češće vodile strogu fiskalnu politiku, centralne banke su praktično ostale suočene sa zadatkom oživljavanja čitave globalne ekonomije.

Njihov odgovor na krizu je oživio stare kritike. Izbavljanje banaka je kritikovano na račun podrške tradicionalnim privrednim djelatnostima. Federalne rezerve su kritikovane zbog podrške Vol Stritu, a Evropska centralna banka zbog favorizovanja sjevernoevropskih povjerilaca na račun južnoevropskih dužnika.

Ova kriza još uvjek traje. Impuls očuvanja kapitala u bankama teško je pomiriti s impulsom pozajmljivanja novca za razvoj ekonomske aktivnosti.

Najsnažnija kritika centralnih banaka tiče se njihove nesposobnosti da predvide pojedine krizne događaje koji ih nerijetko zateknu nespremne. One nisu predvidjele krizu iz 2007. godine, niti dužničku krizu eurozone. Predviđanja Banke Engleske u vezi s ekonomskim posljedicama Bregziza za sada se pokazuju kao pogrešne. Teško je opravdati povjerenje koje neizabrane tehnokrate uživaju u svjetlosti činjenice da njihovo ekspertsko znanje često ne daje željene rezultate.

Sve ovo budućnost centrlanih banaka čini vrlo neizvjesnom. Nezavisnost koju trenutno uživaju nije im garantovana. Iako se na njih oslanjaju u vrijeme krize, političari im nisu skloni u periodima stabilnog ekonomskog rasta. Ako nas je ova kratka istorija ičemu naučila, to je da položaj i uticaj centralnih banaka nisu ničim garantovani.

Newsweek

Check Also

Đukanović u Upravnom odboru Saveza energetičara

Predsjednik Odbora direktora Elektroprivrede (EPCG), Milutin Đukanović, izabran je nedavno za člana Upravnog odbora Saveza …

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *