Kada samostalno započinjete posao, trudite se da o tome dobijete što je moguće više informacija. Od toga kakva je procedura za plaćanje poreza, pa sve do toga šta te očekuje po pitanju pregovaranja, dogovaranja cijena i slično. Međutim, isto kao što je, da bismo naučili da plivamo, najprije neophodno da uđemo u vodu, tako je i meni relativno brzo postalo jasno da postoje mnoge situacije na koje nema pripreme. Ovo je moja lista takvih situacija.
Nalaženje klijenata nije najveći izazov
Nije čak ni naplaćivanje usluga ili proizvoda, ta dobro znana boljka preduzetništva. Naime, kada nađete klijente, tada igranka zapravo tek počinje. Stvar nije u tome da dobijete klijenta, već da ga zadržite. Ako nudite usluge koje će vaši klijenti kontinuirano da koriste, lako se može desiti da se vremenom taj kontinuitet, iz ovih ili onih razloga, prekine. Često dolazim u situaciju da sama guram stvari koje su mi potrebne za isporučivanje tih usluga. Na primjer, prodajni tim klijenta često neće sam od sebe da zove kopirajtera i daje mu informacije o proizvodu o kom je potrebno pisati. Ako ostavite da stvari teku svojim tokom, za mjesec dana vas se gotovo niko neće ni sjećati. Ljudi su opterećeni svojim poslom, a na vama je da budete i inicijator i izvršilac ideja za koje vas plaćaju kao spoljnjeg saradnika. Sve to uključuje da umijete da komunicirate sa različitim ljudima na pravi način. Nije nemoguća misija, ali je daleko od ušuškavanja u sigurnost i izvjesnost
Ponekad nemaš kome da se obratiš
Iako je danas, na internetu, dostupna gomila informacija o različitim bitnim aspektima poslovanja, to i dalje ne znači da je jednostavno pronaći pravu informaciju. To se odnosi kako na birokratiju, gdje pitanja na neke odgovore nisam uspjela da dobijem ni u samoj nadležnoj instituciji, ali i na mnoge situacije koje zahtijevaju hitru reakciju, odlučivanje i postavljanje u određenu perspektivu. Mogu vam pomoći iskustva drugih ljudi u sličnim situacijama, ali i dalje ostaje činjenica da se to ništa ne mora odnositi i na vas. I zato često radite stvari onako kako mislite, a ne znate da je najbolje, računajući da se na greškama najbolje uči.
Tempo umije da bude žestok
Kada razmišljate o poslovanju – o svojim ciljevima, planovima, vrijednostima – nekako se uvjek implicitno podrazumijeva da to radite sjedeći i razmišljajući, sa mnoštvom vremena ispred sebe. U teoriji, to izgleda baš tako. Ali u praksi to je daleko ređi slučaj. U praksi, odluke ćete često morati da donosite u hodu – važne odluke, pa nećete imati vremena za sve one odlične tehnike koje mogu pomoći pri takvim procesima. Te odluke, donesene u hodu, nekad će biti dobre, a nekad neće. Nekad će biti manje, a nekad više promišljene. One se dobrim dijelom zasnivaju na intuiciji, ali sam sigurna i da iskustvo u tome igra jako važnu ulogu. Tako da se vremenom – pretpostavljam – naviknete na tempo, koji vas ili sažvaće ili naučite da igrate u njegovom ritmu.
Jedan čovjek, više odijela
O tome kako se kod preduzetništva na neki način podrazumijeva da si dečko za sve sam već pisala, a činjenica je da mnoge stvari mogu da se delegiraju. Drugi dio iste te činjenice je da, ako ste preduzetnik i samostalno obavljate većinu posla koji imate, prosto nećete imati kome da delegirate. Razlozi mogu biti i finansijske prirode, ali su često i takvi da vam uvođenje drugih osoba u ono o čemu vi razmišljate svakodnevno odnosi veliku količinu vremena i energije. Na primjer, niko osim mene ne može da komunicira sa ljudima koji prave sajt, zato što niko osim mene ne zna šta sam tačno zamislila i u kojoj mjeri sam spremna tu ideju da mijenjam. Niko umjesto mene ne može da radi account management, jer nemam novca da platim nekoga za to, a u pregovorima i komunikaciji sa klijentima učestvujem samo ja. Delegiranje svega toga na nekoga znači da bih ogroman dio svog dnevnog posla morala da takođe delegiram, jer dan uporno traje 24 sata i neće da se produži. Sve ovo nije nemoguće, ali kada ste na početku i kada se u cijeloj priči samostalni, definitivno ćete obavljati mnogo više funkcija od one koja podrazumijeva da isporučujete ono za šta vas klijenti plaćaju.
Sa neizvjesnošću na „ti”
Svi znaju da preduzetništvo podrazumijeva određen stepen otpornosti na efekte rizika i neizvjesnosti. Tako ćete jednog mjeseca da zaradite lijepu sumu novca, a drugog ćete jedva da se skrpite da pokrijete sve troškove koje imate. Kada probate sve to da stavite na papir, zapravo nemate pojma koliko zarađujete u prosjeku. Naravno, takvu brojku moguće je približno odrediti, ali realno je da može da se desi – iako vjerovatnoća nije velika – da vas u jednom mjesecu napuste dva velika klijenta. Ili jedan, dovoljno je. Bez obzira na to, uvjek će pred vama biti zadaci traženja klijenata, pregovaranja, dogovaranja, ispunjavanja očekivanja, definisanja i redefinisanja dogovora i tome slično. Kada, kao spoljnji saradnik, ulazite u neku firmu, vi ne znate šta ćete tamo da zateknete. Da li će ljudi prema vama biti prijateljski nastrojeni, da li ćete moći da računate na njihovu saradnju? Da li ćete ispuniti očekivanja, da li ćete… puno toga je u „da li ćete” i nema nikakve šanse da se sama neizvjesnost smanji. Prosto, ona je dio igre. Jedino što možete da uradite sa njom je da je prihvatite. Ja još uvjek radim na tome; proces je dosta izazovan, jer je u ljudskoj prirodi da teži izvjesnosti i sigurnosti.
Iako se frilensingom bavim već nekoliko godina, a tek odnedavno sam preduzetnik, jasno mi je da je većina ovih problema za jednog početnika potpuno normalna. I da su oni neka vrsta testa – vrlo brzo shvatiš možeš li da plivaš ili ne možeš. Važno je, međutim, spomenuti i drugu stranu cijele te preduzetničke priče, a to je ona dobra strana, koja vrijedi svih izazova koje ćete preživjeti. A to je – na prvom mjestu – sloboda. Sloboda da delate kako vi mislite da treba, da donosite odluke potpuno samostalno, da radite danas mnogo, sjutra manje, prekosutra duplo. Da snosite zasluge za uspjehe i gutate gorke pilule neuspjeha. Da snosite punu odgovornost za ono što radite. To je cijena slobode, a jedino je pitanje da li nam je prihvatljivo da je plaćamo ili nije. Meni, za sada, jeste.
Autor: Ina Borenović, MojaFirma
