Svaki građanin Crne Gore u Novu ušao s dugom od 3.700 eura: Ekonomiji trebaju radikalni rezovi

S obzirom na ukupan svjetski dug, svaki građanin svijeta je, prosječno, u 2017. godinu ušao s dugom od sedam hiljada američkih dolara. Što se građana Crne Gore tiče, svako od nas danas duguje oko 3.700 eura, a profesor Ekonomskog fakulteta Anđelko Lojpur u intervjuu za CdM kaže da bi za vođenje crnogorske ekonomske politike u posljednjih deset godina svakako dao pozitivnu ocjenu. On ističe i da akcize na gorivo, smanjenje naknada majkama ne vidi kao “steza kaiša”, ali dodaje da je činjenica da se Vlada naša u “vremenskoj stisci” povodom usvajanja budžeta. Lojpur ukazuje i na to da je krajnje vrijeme da se izvrši gradacija firmi koje su u krizi ali imaju budućnost i na one koje su „gutači novca“ jer “Ovca koja nije u stanju da nosi svoje runo, nije za zimu”. Lojpur se osvrnuo i na raniju izjavu bivšeg premijera Mila Đukanovića koji je uporedio Crnu Goru sa Monte Karlom. Profesor se pita je li Crna Gora na pravi načih shvatila tu poruku jer se npr. Novak Đoković vjenčao na Svetom Stefanu iako živi u Monte Karlu gdje i plaća porez, a ne u – Srbiji.

CdM: U ovoj godini smo proslavili deset godina od obnove nezavisnosti i hiljadu godina državnosti. Kad su brojke posrijedi, a imajući na umu da ste Vi profesor, koju biste prosječnu ocjenu dali za vođenje ekonomske politike u posljednjih deset godina?

Lojpur: Da bi već na početku otklonio svaku sumnju u pogledu lakomislenosti ili, pomanjkanja objektivnosti, želim da ukažem na jednu odveć dugo prisutnu spoznaju u ekonomiji, a to je da “brojevi po pravilu govore ono što ekonomisti žele da kažu”. U smislu prethodno kazanog, ako se ograničimo na jedan broj ključnih pokazatelja koji odslikavaju razvojne domete jedne nacionalne  ekonomije, ovaj put crnogorske, ocjena bi svakako bila pozitivna. Tako, npr.: bruto društveni proizvod je u periodu 2006. – 2016. godina (projektovani iznos) porastao za skoro 70 indeksnih poena; sa izuzetkom 2010. i 2012. godine u svim ostalim godinama su ostvarene pozitivne stope rasta društvenog proizvoda, s tim da je za 2016. godinu planirana stopa od oko 4 procenta; dostignuti nivo bruto društvenog proizvoda po glavi stanovnika koji je u 2006. godini iznosio oko 3.400 €ura porastao je na skoro 6.000 € (nominalno), ili mjereno paritetom kupovne moći na skoro sedam hiljada € u 2016. godini; zatim prosječna zarada zaposlenih je sa manje od tri stotine Eura u 2006. godini porasla na preko pet stotina u 2016. godini i sl.

U prilog navednom moglo bi se zaključiti da je u Crnoj Gori ostvaren taj polazni, bazični preduslov u reformama kada su u pitanju zemlje u tranziciji, što bi značilo da je uspostavljena prijeko porebna makroekonomska stabilnost.  Istovremeno, posebno ističem prijetnju koja se u jednom broju zemalja u tranziciji pretvorila  u realnost, a to je tzv. tranzicioni, odnosno “reformski zamor”. Činjenica da je u proteklom decenijskom periodu Crna Gora uspjela da se jako dobro pozicionira u najširem okruženju, da su procesi evropskih i evro-atlantskih integracija u poodmakloj fazi i sa već prepoznatljivim pozitivnim ishodom, nije se na odgovarajući način “primila” i na unutrašnjem planu.  Pri tome mislim na jedan broj otvorenih ekonomskih pitanja kao što su nezaposlenost, budžetski deficit, javni dug i sl., što nužno podrazumijeva kontinuitet reformi, ovaj put u formi tzv. reformi druge generacije.

CdM: Prema posljednjim podacima, javni dug Crne Gore iznosi dvije milijarde i tristo devet miliona eura. S kolikim, dakle, dugom u Novu godinu ulazi svaki građanin Crne Gore?

Lojpur: Svakako da se ovdje radi o prostoj “matematičkoj operaciji” tako da dolazimo da podatka da je svaki građanin Crne Gore zadužen  sa oko 3.700 €. To svakako nije malo, ali pošto se radi o jednom od gorućih problema sa kojim će morati da se ozbiljno pozabavi novoizabrana Vlada, ovo pitanje zaslužuje nešto širu elaboraciju. Naravno, od poređenja koja ovdje namjeravamo da navedemo naš problem neće biti ništa manji, ali pouke koje se mogu u tom smislu izvući mogu biti od koristi donosiocima odluka, posebno u dijelu koji se tiče dugoročne strategije razvoja Crne Gore i, na toj osnovi, koncipiranja ekonomske politike.  Tako, npr. ukupan svjetski dug se danas kreće blizu 50 hiljada milijardi USA dolara, dok je svaki građanin svijeta u prosjeku zadužen skoro 7.000 USA dolara. I, što je još čudnije, među najvećim dužnicima na globalnom nivou nisu tzv. zemlje “trećeg svijeta”, ni u apsolutnom niti u relativnom smislu, već najrazvijenije svjetske ekonomije. SAD duguju preko 18,5 hiljada milijardi dolara, tako da prosječan dug po jednom stanovniku u iznosu od oko 59 hiljada dolara za nekih osam hiljada dolara nadmašuje bruto-društveni proizvod po stanovniku. Na drugom mjestu po zaduženosti je Velika Britanija – oko 18,5 hiljada milijardi američkih dolara, zatim Francuska koja duguje skoro 6 hiljada milijardi USA dolara, Njemačka oko 5,5 hiljada milijardi USA dolara i sl. Od zemalja iz okruženja najzaduženija je Hrvatska koja se na rang listi najvećih dužnika nalazi oko pedesetog mjesta sa ukupnim dugom od 67 milijardi, odmah za njom je Slovenija, dok Srbija duguje skoro 4.500 USA dolara po stanovniku, s tim samo u narednoj godini Srbiji dospijeva na otplatu 6,6 milijardi dolara. Ali da podaci mogu da navedu na pogrešan zaključak pokazuju procentalno iskazan dug u odnosnu na BDP; tako javni dug Japana iznosi 230 odsto u odnosu na BDP, Italije – 120 odsto u odnosu na BDP, Portugala – 107 odsto; Irska – 105 odsto BDP; Grčka – 163 odsto BDP i sl. Dakle, navedeni podaci pokazuju da je visina duga bitna, ali suštinu tog problema u pravom smislu otkriva karakter duga, da li se radi o “produktivnom”, ekonomski opravdanom zaduživanju u funkciji privrednog rasta, ili je riječ o novim zaduženjima da bi se pokrili raniji dugovi, platile kamate i sl. Problem dugova se dodatno komplikuje dugovima  sa novim zaduženjima u slučajevima kada tzv. društvena opravdanost neke investicije ne podrazumijeva istovremeno i njenu ekonomsku opravdanost, zatim, aktiviranim olako izdatih garancija i sl. Sa sličnim problemima su suočene i druge zemlje u tranziciji i ne slučajno u jednom od svojih posljednjih izvještaja EBRD postavlja pitanje “Mogu li zemlje u tranziciji ikada sustići standard razvijenih zemalja?”; pri čemu se ističe da ta grupa zemalja ima slične probleme: visok deficit platnog bilansa, visoka spoljna zaduženost, visoka nezaposlenost, nedovoljan napredak u institucionalnim reformama i sl. Inače, može se čuti opaska da je upravljanje javnim dugom dodatno zahtijevno jer globalno finansijsko tržište nerijetko produkuje spiralu opasnih konvulzija na valutnim tržištima, pri čemu cijenu plaćaju manje razvijene i nezaštićene ekonomije. Posmatrano na dugi rok, problem može dodatno da se iskomplikuje ukoliko stopa rasta društvenog proizvoda bude niža od stope rasta javnog duga,  što bi neminovno značilo novo zaduživanje da bi se vratili stari dugovi, posebno  ako se ima u vidu da je i fiskalna izdašnost crnogorske ekonomije dovedena do  maskimuma opterećenja koje ne smije da se pretvori u svoju suprotnost.

CdM: Akcize na gorivo, smanjenje naknada i zarada javnim funkcionerima – neke su od mjera koje je preduzela Vlada povodom “spašavanja” budžeta za 2017. godinu. Da li mislite da će to ostati jedine mjere “stezanja kaiša” ili nas potencijalno čekaju nove (građani se sjećaju kriznih poreza na plate, SIM kartice i sl.)?

Lojpur: Činjenica je da se novoformirana Vlada našla u vremenskoj stisci i da nije bila u poziciji da “sasluša” mišljenje pojedinih budžetskih korisnika, te da ih u skladu sa njihovim očekivanjima, eventualno,  ugradi u budžet za 2017. godinu.  Zaokruživanje godišnjeg budžeta na nivou nešto nižem u odnosu na prethodnu godinu ne bi se moglo okarakterisati kao “stezanje kaiša”, jer ključne budžetske pozicije nisu bitno promijenjene, ali je evidentno da se radi o korekcijama nekih normi koje je, čini mi se ishitreno,  donio parlament u prethodnom sazivu i koje, zasigurno, pobuđuju interese pojedinih socijalnih grupa kojima su na ovaj način dovedena u pitanje ranija prava.  Dakle, volio bih da sam u pravu, a to je da je Vlada spoznala da je na rashodnoj strani jedan od ključnih problema prekomjerna javna potrošnja, i tu ne samo da je nužno stezanje kaiša, već rješenje treba tražiti u radikalnim rezovima. Kada je u pitanju prihodna strana, teško da je na bazi postojeće privredne strukture moguće postići više, a što je posljedica  nepostojanje aktivne industrijske politike i prepuštanje nacionalne ekonomije “nevidiljivoj ruci” tržišta, kada sve “pametne” zemlje imaju jasne industrijske politike i ciljeve. Nesumnjivo, najmanje što će Vlada morati da promijeni je redoslijed važnosti ekonomskih politika, na način što bi se priroritet dao industrijskoj politici, gdje bi centralnu poziciju trabalo da zauzme prerađivačka industrija. Tako, npr. početkom devedesetih godina prošlog vijeka učešće industrije u DP Crne Gore iznosilo je više od 35 odsto sa oko 55.000 zaposlenih, dok je  2015. godine to učešće svedeno na 11 odsto, a učešće prerađivačke industrije na svega 4,2 odsto. Poseban problem predstavljaće još dugo firme koje godinama ne izmiruju poreske obaveze prazneći time budžetsku kasu, dovodeći u pitanje likvidnost i prevaljujući teret gubitaka na firme koje dobro posluju. Postoji jedna stara izreka koja kaže: “Ovca koja nije u stanju da nosi svoje runo, nije za zimu”, tako da je krajnje vrijeme da se izvrši gradacija na firme koje su u krizi, ali imaju budućnost i one tzv. “gutače novca”, koje decenijama račun za svoje neuspjehe ispostavljaju državi, odnosno građanima. Na kraju, ne treba biti nobelovac, ali je neumitna spoznaja da se privredni rast i dugoročna stabilizacija privrednih tokova može ostvariti ne “stezanjem kaiša”, nego povećanjem potrošnje.

CdM: Kompletna država – od vlasti, preko opozicije do struke i medija godinama “bruji” da Crna Gora konačno mora da proizvodi više, a da uvozi manje. Je li i u 2016. godini to ostalo samo deklarativno zalaganje, s obzirom na činjenicu da smo od januara do oktobra uvezli  robu vrijednu milijardu i sedamsto miliona, a izvezli smo robu svega 260 miliona eura? Je li realno “preko noći” koja traje naredne godine, da se ove cifre drastično promijene u korist izvoza?

Lojpur: Nažalost ne postoji čarobna formula kako bi se ovi tokovi preokrenuli u kratkom roku. Iskustva drugih zemalja koje su uspjele da naprave radikalne zaokrete i stabilizuju privredne tokove na dugi rok kažu da se ovdje radi o brižljivo isplanirnim procesima koji bi, po meni,  u domaćim okvirima zahtijevao najmanje jednu deceniju. Konkretnije u crnogorskoj ekonomiji se radi o naslijeđenim i nagomilanim infrastrukturnim poremećajima što je dodatno podgrijano zakašnjelom tranzicijom, sankcijama i izolacijom i sl., tako da je u uslovima neslućene konkurencije i sveprisutne globalizacije  gdje su sve pozicije u okviru međunarodnih tokova zauzete, jako malo prostora ostalo za male nacionalne ekonomije koje tek treba da se izbore za mjesto “pod suncem”. Ali jako je bitno da shvatimo da je to moguće i da jedna Vlada otpočne sa tim procesom.  Tako, npr. Gana i Južna Koreja su se šezdesetih godina prošlog vijeka nalazile na istom nivou ekonomskog razvoja, da bi danas Gana ostala na istom sa nepunih 1.400 dolara po stanovniku, dok je Koreja dostigla nivo od oko 28.000 dolara po stanovniku, s tim da se u tom iskoraku koji je Koreja izvela ne radi o pretjeranoj eksploataciji prirodnih resursa, nego se dvije trećine tog razvoja dominantno zasnivaju  na znanju. Na bazi sadašnje privredna strukture ekonomije Crne Gore, gdje se fokus stvaranja nove vrijednost pomjerio ka sekundarnom i tercijarnom sektoru (uslugama isl.), teško da je moguće očekivati ozbiljniji zaokret na planu povećanja izvoza i smanjenja debalansa po tom osnovu.  Poseban problem u Crnoj Gori je što se radi o maloj ekonomiji, tako da bez obzira što imamo jedan, ne mali  broj proizvoda (npr. hrana i sl.) koji su prepoznatljivi na vanjskim tržištima, ne možemo zadovoljiti tzv. princip “ekonomije obima”, tj. da u kontinuitetu izvozimo po obimu odgovarajuće količine. Naime, pokazalo se da slično kao i Crna Gora, jedan broj zemalja ne može da se pravovremeno trasformiše u preduzetničku privredu zbog nedostatka „ekonomije obima“, neuravnoteženog regionalnog razvoja, razmrvljene domaće industrije, velike smrtnosti porodičnog biznisa i sl. Inače, ublažavanje već naglašenog problema „ekonomije obima“ moguće je donekle ili skoro dobrim dijelom ublažiti klasterizacijom. Pri tome ne mislim na neke ideje koje se uglavnom tiču nacionalnog nivoa, tu je teško postići neki značajniji iskorak. Mora se tom problemu prići ozbiljnije i na regionalnoj osnovi i to sa susjednim  zemljama koje  imaju slične probleme (Albanija, Bosna, Srbija, Kosovo). Na kraju, ne smijemo se zavaravati, tržište ne može „samo po sebi“ rješiti naše razvojne probleme, što ne isključuje i određeni vid prijeko potrebne zaštite domaće industrije i postupno otvaranje prema svijetu, uključujući i otklanjanje brojnih biznis barijera.

CdM: Ako ovim sugerišete neki vid novog razvojnog koncepta da li se sa tim zakašnjelo i šta bi to značilo konketno u domaćoj ekonomskoj stvarnosti ? 

Lojpur: Sviđalo se to nekome ili ne, ovdje se toliko ne radi o izboru, koliko o nužnosti afirmacije preduzetništva u formi novih industrijskih politika, ne naslijeđenih, nego onih  za koje se pokaže da imaju smisla. Samo tako osmišljenu temeljnu društvenu aktivnost imalo je smisla postaviti u fokus promijenjene svijesti o budućem napretku i dinamizmu zemalja u jednom broju zemalja tranziciji, što to iskustvo čini primjenjivim i u Crnoj Gori. Bez namjere da započinjem ili upadnem u neke nove ideološke rasprave, zalažem za “novi razvojni koncept” u čijoj bi se osnovi nalazio proces reindustrijalizacije. Samo da napomenem da je Vlada Crne Gore u prethodnom sazivu u okviru poglavlja 20 (Preduzetništvo i industrijska politika) u funkciji pregovora sa EU usvojila takav dokument strateškog karaktera pod nazivom “nova industrijska politika”. Naime, pokazalo se da problem nedovoljnog stvaranja novododate vrijednosti može biti riješen jedino povećanjem obima industrijske proizvodnje. Taj problem je posebno eskalirao sa globalnom ekonomskom krizom, a isti je skoro podjednako prisutan kako u manje razvijenim, tao i vodećim zemljama tržišne ekonomije. Tako je u jednom od posljednjih izvještaja Evropske komisije konstatovano da je učešće proizvodnje u stvaranju bruto dodatne vrijednosti u EU opalo sa 15,8 procenata u 2008. godini na 15,1 odsto u 2013. godini. U istom  periodu oko 3,5 miliona zaposlenih je izgubilo posao u proizvodnji, dok je od svih članica jedino Njemačka ostvarila rast zaposlenosti u toj oblasti. S toga je u kontekstu povratka industrijskim politikama ponovo „oživio“ i pojam „nove industrijalizacije“ ili kraće „reindustrijalizacije“, s tim je kao glavni cilj revitalizacije privrede EU u cjelini određen doprinos industrije BDP u 2020. godini na nivou od 20 procenata. Teško da mogu naći bolji argument za ovo moje zalaganje od stava uglednog hrvatskog ekonomiste prof. Lj.Jurčića, gdje na primjeru Hrvatske, budući da imaju iste problema kao i mi, on kaže: „Teško je naći zemlju koja je postala razvijena, a da prije toga nije razvila industriju i da danas ne ulaže velike napore da svoju industriju učini još konkurentnijom na svjetskom tržištu“.

CdM: Kako u tome vidite ulogu Vlade, odnosno “novu ulogu države”? Da li je to ponovo miješanje države u ekonomiju što se često osporava, ili je riječ o nekom novom, provjerenom konceptu?

Lojpur: Pođimo do toga da je sve više pobornika spoznaje, da ako je „završen razvoj pod dominacijom države, onda je, podjednako, završen i razvoj bez države“. Treba priznati da je totalna „deindustrijalizacija“ koja se spontano desila u većini bivših socijalističkih država sa brojnim i pogubnim negativnim posljedicama bila moguća zahvaljući pogrešnom uvjerenju o svemoći „nevidljive ruke tržišta“, pri tome realizovana uz podršku i pod plaštom famoznog tzv. Wašingtonskog konsenzusa i drugo. Otuda bi se po meni „nova uloga države“, u smislu ispravljanja grešaka iz prošlosti, u najkraćem mogla opisati kao njeno napuštanje funkcije (uloge) kao vodećeg preduzetnika i prelaz ka funkciji ispravljanja tržišnih anomalija i neuspjeha. Bolje reći, naša polazna teza glasi da „država griješi“, ali da „tržište griješi više nego država“. To su potvrdila iskustva vodećih zemalja u tranziciji koje su na vrijeme uspjele da okrenu leđa tzv. neoliberalnom konceptu. Ipak, oba stava, i „protivtržišni“  i „protivdržavni“  imaju nešto zajedničko, a to je da treba zauzdati i preuzeti kontrolu nad „poludjelim“ finansijskim kapitalizmom na globalnom nivou što, kada su u pitanju male, nedovoljno razvijene ekonomije nije nimalo lako, i temeljno modernizovati sistem poreza i transfera koji su u središtu moderne „socijalne države“. Kako to rade drugi, koji nam nerijetko drže lekcije o ulozi države u ekonomiji, i sprečavaju svaki vid „pomoći“ posrnulim preduzećima pokazaćemo na primjeru SAD. Tako, npr. danas, poslije izdašene pomoći od nekoliko stotina milijardi dolara koju je američki kongres dodijelio „Dženeral Motorsu“ već na početku velike globalne krize, istu kompaniju su godinama kasnije nazivali „Obama Motors“. Ili,  još svježiji primjer, odmah nakon njegovog izbora za predsjednika SAD, D. Tramp je okupio neke od vodećih ljudi iz američkog biznisa među kojima i S.Sandberga iz „Facebook“-a, J.Bezosa  iz „Amazona“. L.Page-a iz „Googla“, S.Nadella iz Microsofta i drugea, a od T.Cooka iz „Appla“ je zatražio da ta kompanija vrati svoju proizvodnju u SAD  i da tu plaćaju porez.

Pored toga, ništa manje važno, uloga države na način kako je ovdje zagovaramo podrazumijeva postizanje punog nacionalnog konsenzusa oko ključnih razvojnih pitanja nacionalne ekonomije. Krajnje je vrijeme da se na domaćem terenu oko tih pitanja izjasnimo i okupimo ne samo najbrojnije, nego i najuzvišenije sile (institucije) u državi, što nažalost do sada nije bio slučaj.  Ovo je razvojna frmula koju su uspješno primjenile i druge zemlje u okruženju, a ja bih odgovor na ovo pitanje zaključio još jednom sintagmom: „Treba nam mudrost Istoka i pragmatičnost Zapada“.

CdM: S druge strane, ohrabruje niz projekata. Spisak je podugačak: autoput, Luštica Bay, Porto Novi, Mamula, hotel Kraljičina plaža u Miločeru, Plavi horizonti u Tivtu, Buljarica, Kraljičina plaža, Maljevik, Velika plaža, i hercegnovski dio poluostrva Luštica, kao i investicije u turističku i saobraćajnu infrastrukturu Sjevernog regiona i time dati dodatni impuls realizaciji projekata na prostoru Bjelasice i Komova, Durmitorskog područja i Hajle. Je li se u Crnoj Gori, u jednom mandatu Vlade, ikad planiralo ovoliko “jakih” projekata? Jesu li ti projekti dio “odgovora” na podatak Zavoda za zapošljavanje s početka decembra 2016. godine da u Crnoj Gori ima više od 48 hiljada nezaposlenih?

Lojpur: Tačno je da postoji jedan poduži  spisak investicionih projekata koji su u različitim fazama dovršenosti, i kada je njihovo konačno efektuiranje u pitanju, nema sumnje da su očekivanja po tom osnovu dosta visoka. Treba kazati da su strane direktne, ili investicije uopšte, jedan od ključnih preduslova razvoja jedne nacioanlne ekonomije, brzine njenog rasta, konkurentnosti i pozicioniranja na svjetskoj sceni. U prilog isticanja i potpunijeg razumijevanja važnosti tog faktora u domaćim okvirima, vrijedi se osvrnuti na kretanja u globanim svjetskim okvirima.  Naime, mnogo toga što se dešava u svjetskim ekonomskim okvirima određeno je kretanjima u pet, šest po bogatstvu najmoćnijih zemalja, ekonomije tih zemalja stvaraju preko osamdeset procenata svjetskog outputa, učestvuju u preko sedamdeset procenata svjetske trgovine, s tim da iz njih dolazi i u njima završava izmeđi 70 i 90 procenata svih stranih direktnih investicija. S druge strane, kada su u pitanju zemlje u tranziciji, u posljednjih tri, četiri godine priliv stranih direktnih investicija je skoro prepolovljen, i jako je važno da Crna Gora zadržu poziciju koja je u tom smislu prepoznata kao dovoljno atraktivna i izdašna. Posebno kada su u pitanju investiciona ulaganja, ovdje se radi o konkretnoj prilici da premostimo tzv. proizvodni output gep; jer se pokazalo da je po svim parametrima nivo privredne aktivnosti u Crnoj Gori značajno ispod objektivno mogućeg nivoa (npr. kvalifikovana radna snaga, raspoloživo neobrađeno zemljište, broj sunčanih dana godišnje i dr.). Moguće da bi pri tome, i svaki put iznova, trebalo preispitati domaće razvojne prioritete koji moraju biti osmišljeni na dugi rok, a što bi u konačnom moralo da rezultira smanjenjem broja nezaposlenih i efektuiranjem aktiviranjem drugih umrtvljenih domaćih resursa (sjever Crne Gore i sl.).

CdM: Bivši premijer Milo Đukanović kazao je da Crna Gora može da stane rame uz rame sa Monte Karlom. Vjerujete li da imamo taj potencijal, i – kad možemo da postanemo kao Monte Karlo?

Lojpur: Čuo sam za tu izjavu, ali ne znam u kom kontekstu je data, i šta je tom prilikom g. Đukanović još kazao. A što se potencijala i prirodnih reursa tiče, mišljenja sam de je rijetko prema kome “svevišnji” bio toliko naklonjen, kao prema Crnoj Gori! Treba nam malo više mudrosti u svakoj prilici, poštovanja jednih prema drugima, istrajnosti i strpljenja. Pretpostavka svih pretpostavki je ono što sam već potencirao, a to je da na domaćem terenu, umjesto suvislih i nepotrebnih trvenja i sukoba, postignemo konsenzus,  te da se okupimo oko nacionalnih ciljeva.  I još nešto, Novak Đoković koliko mi je poznato živi u Monte Karlu, pretpostavljam da tamo a ne u Srbiji plaća porez, ali se vjenčao na Svetom Stefanu;  da li smo na pravi način shvatili tu “poruku”?

Check Also

Poreska uprava: U junu naplaćeno 90,61 milion eura

Poreska uprava (PU) je u junu naplatila bruto iznos od 90,61 milion eura, što je …

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *