Kako su svjetski diktatori i milijarderi skrivali ogroman novac u do savršenstva napravljenoj mreži ofšor firmi, vidjelo se prije nekoliko mjeseci kada je eksplodirala afera “Panamski papiri”. Koliko je sistem, napravljen sedamdesetih godina prošlog vijeka, a usavršavan do danas, bio uigran svjedoči i činjenica da bi za obradu kompletne dokumentacije koju su novinarima doturili anonimni izvori, jednoj osobi trebalo 27 godina.
Suština je jasna: “Taj ekonomski sistem funkcioniše na sljedeći način: bogati i moćni ne plaćaju porez. Ne plaćaju ga već dugo vremena. Taj teret plaćanja državi skinut je sa leđa bogatih korporacija i njihovih vlasnika i prebačen na obične ljude – rekao je Luk Harding, jedan od reportera koji je radio na rasvjetljavanju slučaja “Panamski papiri”, na seminaru u Oksfordu gdje je objašnjavao suštinu finansijskog skandala koji je pre nekoliko mjeseci potresao svijet.
“Panamski papiri” – koji su ime dobili po uzoru na skandal “Pentagonski papiri” iz 1971, koje je otkrio Danijel Elsberg – pokazali su kako je veliki broj svjetski poznatih milijardera koristio usluge kompanije “Mosak Fonseka”, kako bi sakrili svoj novac od poreskih uprava, vlada država u kojima žive i zarađuju, ili čak od bivših supružnika.
Pobuna protiv nejednakosti
Anonimni izvori uspjeli su da dobiju uvid u finansijske podatke “Mosak Fonseke” i otkriju svaku firmu koja je s njima poslovala u poslednjih 40 godina. Sve podatke predali su novinarima “Zidojče cajtunga” Bastijanu Obermajeru i Frederiku Obermejeru, koji su ih, zbog ogromnog obima, podijelili sa Konzorcijumom za istraživačko novinarstvo. U poređenju sa “Pentagonskim papirima”, tajnim dokumentima o ratu u Vijetnamu koje je Elsberg dao “Njujork tajmsu”, koji su sadržali oko sedam hiljada stranica, u “Panamskim papirima” bilo ih je oko 11,5 miliona. Harding je procijenio da bi jednoj osobi bilo potrebno 27 godina da pročita svu dokumentaciju.
U svom manifestu neienovani izvor, koji je novinarima dostavio dokumentaciju, naveo je da je motivacija za tako nešto bila “pobuna zbog nejednakosti”, kao i način na koji je “bogatška elita finansirala zločine, ratove, trgovinu drogom u velikoj mjeri”.
Njemački novinari sličnih prezimena, Obermajer i Obermejer, napisali su knjigu o svom angažmanu u istrazi ofšor rajeva.
Kako je radila firma “Mosak Fonseka”
Bogataš koji želi da sakrije novac kontaktirao bi “Mosak Fonseku” putem posrednika – banke, advokata, ili računovođe. Oni su bili klijenti panamske firme, odnosno oni koji su podnosili zahtjev za otvaranje fantomskih firmi na Djevičaskim ostrvima, Bermudama, Bahamima, ili u nekom sličnom poreskom raju. “Mosak Fonseka” bi onda pronašao direktore kojima bi vodili kompaniju. Za razliku od finansijskih direktora u pravim kompanijama, “ofšor direktori” teško da su imali ikakve kvalifikacije za takvu poziciju. Uostalom, one im i nisu bile potrebne, jer su ti ljudi samo ime na papiru.
Njemački novinari su otkrili idealan primjer jednog takvog direktora: u pitanju je bila žena po imenu Letisija Montoja, čije se ime samo u registru panamske kompanije pojavljivalo više od 25.000 puta. Uprkos tome, Montoja je živjela u siromašnoj četvrti na obodu Panama sitija koja je bila “oblast za zaobići”, a novinari su otkrili da je za svoje “direktorske usluge” dobijala svega 400 dolara mjesečno.
“Mosak Fonseka” je konstantno pronalazio nove načine zaobilaženja pravila po kojima je obavezno dstaviti informacije o krajnjem vlasniku fiktivnih kompanija. Najčešće se to radilo na način što se u prvi plan stavlja nominalni vlasnik, dok se pravi i dalje krio.
“Komerc banka” iz Frankfurta, koja je tokom finansijske krize 2008. uzela 18 milijardi eura od njemačkih poreskih obveznika, u dokumentima se navodi kao “banka koja je njemačkim klijentima obilato pomagala u izbjegavanju plaćanja poreza”, koristeći usluge “Mosak Fonseke”.
Primjera radi, njihova filijala u Luksemburgu osnivala je fantomske kompanije i na taj način pomagala klijentima da ne plaćaju obavezan porez. Naravno, uz bogatu nadoknadu.
Čistačica u vrhu firme
Fiktivna kompanija spolja deluje kao da je legalno preduzeće, ali ona zapravo služi samo za upravljanje novcem, pri čemu je njegov pravi vlasnik nepoznat. Rukovodstvo čine advokati, knjigovođe ili čak spremačica, čiji se zadatak uglavnom sastoji u tome da potpisuju dokumenta i da im se ime pojavljuje u zaglavlju memoranduma. Kada vlasti pokušaju da otkriju ko je stvarno vlasnik, odnosno ko kontroliše novac u kompaniji, obavještavaju ih da to radi rukovodstvo, ali je sve to samo paravan.
Iako postoje legitimni načini za korišćenje poreskih rajeva, u ovom slučaju je uglavnom riječ o prikrivanju pravih vlasnika novca, njegovog porijekla i izbjegavanju plaćanja poreza na ta sredstva. Metode su, manje-više, iste. Bez obzira na to da li ste bogati njemački biznismen koji je riješio da ne plati porez, međunarodni narko-diler ili šef brutalnog režima.
Političari prali milijarde dolara
Dokumenti pokazuju veze 72 sadašnjih i bivših šefova država uključujući i islandskog premijera, Sigmundura Gunlogsona, koji je sa svojom ženom kupio ofšor kompaniju “Wintris” u 2007. godini. On je skrivao milione dolara u bankama u svojoj državi tajno uz pomoć ofšor komapnije. Zbog skandala Gunlogson je podnio ostavku.
Baza sadrži i-mejlove, PDF fajlove, fotografije, kao i dijelove interne baze podataka “Mosak Fonteka” u periodu od 1970-tih do proljeća 2016. godine.
Procurjeli podaci u koje su novinari imali uvid podijeljeni su foldere za svaku firmu pojedinačno. Svaki folder sadrži i-mejlove, ugovore, transkripte i skenirana dokumenta, a u pojedinim slučajevima riječ je o nekoliko hiljada stranica podataka.
Dokumenti dokazuju povezanost sadašnjih i bivših svjetskih lidera, uključujući ruskog predsjednika Vladimira Putina, dugogodišnjeg egipatskog predsednika Hosnija Mubaraka i sirijskog predsjednika Bašara al Asada, s nezakonitim finansijskim transakcijama.
Blic
