Kraj neoliberalizma i kriza zapadne politike (I dio)

Finansijski kolaps na zapadu 2007. i 2008. godine proizveo je najveću ekonomsku krizu posle velike depresije 1931. Neobično je to što su reakcije na krizu bile veoma uzdržane. Ovaj slom je doveo u pitanje same osnove dominantne neoliberalne ideologije, ali čini se da je neoliberalna dogma to preživjela bez znatnijih oštećenja.

Banke su dobile finansijsku pomoć od države, gotovo nijedan bankar nije završio u zatvoru, a cijenu njihovih poslovnih rizika plaćaju poreski obveznici. Ekonomska politika posle izbijanja krize, naročito u anglosaksonskom svijetu, svodila se na monetarne intervencije, pre svega uvećavanje novčane mase programima monetarne relaksacije. Ali to nije donijelo željene rezultate. Zapadna ekonomija nastavlja da stagnira. Uskoro će se navršiti prva decenija izgubljenog rasta, a stagnaciji se ne nazire kraj.

Posle gotovo 9 godina vidljive su i političke posljedice finansijske krize. Kako je moguće da je neoliberalna dogma, uprkos svemu što se dogodilo, i dalje nedodiriva? Mada je pao na ispitu stvarnog života i uzrokovao najveću ekonomsku katastrofu u posljednjih 7 decenija, neoliberalizam je politički i intelektualno i dalje dominantna ekonomska doktrina. Partije desnice, centra i levice prihvataju neoliberalnu filozofiju. Novi laburisti u Velikoj Britaniji su klasičan primjer: neoliberalizam su poistovetili sa zdravim razumom, kao da drugačiji načini razmišljanja i djelovanja ne postoje. Antonio Gramsci bi takav status opisao kao hegemonijski. Ali ta hegemonija ne može i neće preživjeti ispit stvarnosti.

Prvi nagovještaji širih političkih posljedica manifestovali su se u promjeni stava javnog mnjenja prema bankama, bankarima i liderima poslovnog svijeta. Decenijama je sve što su oni radili bilo ispravno: prikazivani su kao uzori novog doba, kao ljudi sa najboljim rješenjima za probleme u obrazovanju, zdravstvu i drugim sferama života. Ali njihova slava je na silaznoj putanji. Isto važi za političku klasu. Najvažniji efekat finansijskog kolapsa bio je gubitak vjere u kompetentnost pripadnika političke elite. Time je obilježen početak šire političke krize.

reganIpak, uzroci sve izraženije političke krize na obe strane Atlantika znatno su dublji od finansijskog kolapsa i neuspjelih pokušaja oporavka u protekloj deceniji. Korijeni krize nalaze se u samoj srži neoliberalnog projekta započetog 70-ih godina 20. vijeka usponom Ronalda Reagana i Margaret Thatcher i neoliberalnim idejama o globalnom slobodnom tržištu roba, usluga i kapitala.

Zaštitna bankarska regulativa uspostavljena posle velike depresije je demontirana – u Americi 90-ih godina, a u Velikoj Britaniji 1986. Tako je otvoren put za izbijanje krize 2008. Ideja o jednakosti je zaboravljena i zamijenjena pričom o plimi koja će podići sve čamce u luci. Država je proglašena za kočnicu funkcionisanju tržišta i problem koji treba svesti na pravu mjeru, podsticana je imigracija, zakonske kontrole su svedena na minimum, a porezi smanjeni.

Treba naglasiti da istorijski posmatrano ekonomski rezultati neoliberalne ere nisu bili blistavi kao što je obećavano. Najdinamičniji period posleratnog rasta na zapadu zabilježen je između kraja Drugog svjetskog rata i ranih 70-ih godina, u doba dominacije države blagostanja i kejnsijanizma. Stope rasta su tada bile dvostruko veće nego u periodu od 1980. do danas.

Najpogubnija posljedica vladavine neoliberalizma je ogroman rast nejednakosti, problem koji je donedavno praktično ignorisan, da bi se danas nametnuo kao jedno od najvažnijih političkih pitanja, naročito u SAD. To je glavni izvor političkog nezadovoljstva koje je preplavilo zapad. Kada se pogledaju statistike, neobično je i čak šokantno što je taj probem tako dugo zanemarivan. Jedino moguće objašnjenje je apsolutna hegemonija neoliberalizma i njegovih vrijednosti.

Stvarnost se umiješala i pokvarila viziju obećane plime od koje ćemo svi imati koristi. U periodu od 1948. do 1972. svi segmenti populacije u SAD bilježili su znatan i približno sličan rast životnog standarda. Od 1972. do 2013, realni dohodak 10 odsto najsiromašnijih Amerikanaca je opao, dok je 10 odsto najbogatijih ostvarilo veći rast nego bilo koja druga grupa. Srednji realni dohodak zaposlenog muškarca sa punim radnim vremenom u SAD danas je niži nego pre 4 decenije, a dohodak 90 odsto stanovništva stagnira već 30 godina.

Nešto slično se događa i u Velikoj Britaniji, a problem je produbljen posle finansijske krize. U prosjeku, za 65 do 70 odsto domaćinstava u 25 najuspješnijih ekonomija svijeta realni dohodak je u periodu od 2005. do 2014. stagnirao ili opadao.

Razloge nije teško objasniti. Era hiperglobalizacije favorizuje kapital u odnosu na rad: međunarodni trgovinski sporazumi kao što su Transpacifičko partnerstvo (TPP) i Transatlantsko trgovinsko i investicijsko partnerstvo (TTIP) pripremaju se u tajnosti i samo velike korporacije imaju uvid u njihovu sadržinu, dok je sindikatima i građanima pristup uskraćen; sindikati su izloženi napadima političara i zakonodavaca; podstiče se imigracija u SAD i Evropu, čime se slabi pregovaračka pozicija domaće radne snage; za radnike koji su ostali bez posla nema adekvatnih programa prekvalifikacije.

Kao što je pokazao Thomas Piketty, u odsustvu aktivnih mjera kojima se održava ravnoteža, kapitalizam prirodno generiše rast nejednakosti. Od 1945. do kraja 70-ih godina ograničavajući faktor je bio hladni rat. Posle kolapsa Sovjetskog Saveza, sva ograničenja su ukinuta. Ali novouspostavljeni režim u kojem „pobjednik dobija sve“ postaje politički neodrživ zbog sve snažnijeg otpora gubitnika.

Veliki dijelovi stanovništva SAD i Britanije revoltirani su sudbinom koja im je namijenjena, što jasno pokazuje podrška Trumpu i Sandersu u SAD ili rezultat referenduma u Britaniji. Taj revolt najširih masa često se prezrivo opisuje kao populizam. Ili kao što primjećuje Francis Fukuyama u odličnom eseju nedavno objavljenom u Forreign Affairs: „Populizam je etiketa kojom pripadnici političke elite opisuju one politike koje im se ne dopadaju, a koje imaju podršku građana“. Populizam je pokret za promjenu, početak nečega novog, ali zasad je lakše uočiti čemu se protivi nego za šta se bori. Populizam može biti progresivan ili reakcionaran. Najčešće je i jedno i drugo u isto vrijeme.

Brexit je klasičan primjer takvog populizma. Rezultat referenduma je srušio jedan od nosećih elemenata politike Velike Britanije još od ranih 70-ih godina. Mada je predmet izjašnjavanja bila Evropa, glas protiv je prije svega bio glas protesta ljudi koji se osjećaju zanemarenim i zaboravljenim, onih čiji životni standard stagnira ili opada od 80-ih godina, onih koji se osjećaju ugroženima zbog imigracije nad kojom nemaju nikakvu kontrolu i suočavaju se sa sve neizvjesnijim tržištem rada. Njihov revolt je praktično paralisao političku elitu, koštao je zemlju jednog premijera i ostavio je u rukama dezorijentisane premijerke koja čeka božansko proviđenje.

Talas populizma je objava povratka klase kao centralnog aktera političkog života, i u Britaniji i u Americi. To je velika promjena, naročito u SAD. Mnogo decenija unazad ideja „radničke klase“ bila je potisnuta na margine američkog političkog diskursa. Amerikanci su sebe u velikoj većini opisivali kao pripadnike srednje klase, što je bio odraz težnji američkog društva. Prema Galupovim anketama, 2000. godine je svega 33 odsto Amerikanaca sebe opisivalo kao radničku klasu, dok je 2015. taj broj porastao na 48 odsto, što je gotovo polovina populacije.

I brexit je prije svega izraz revolta radničke klase. Prije toga, svijest o klasnoj pripadnosti je bila potisnuta nizom novih identiteta i tema, od roda i rase do seksualne orijentacije i zaštite životne sredine. Povratak klase ima najveći potencijal za redefinisanje političkog terena upravo zahvaljujući svojoj širini i brojnosti.

Ali povratak klase ne treba miješati sa radničkim pokretom. To su dve različite stvari, što je očigledno u SAD, a sve više i u Britaniji. Zapravo, tu se ta razlika uvećavala u proteklih pola vijeka. Povratak radničke klase u britansku politiku je zapravo rudimentarni izraz otpora i protesta, kao u slučaju brexita, dok je osjećaj pripadanja radničkom pokretu veoma slabo razvijen.

U oblikovanju stavova britanskih građana prema imigraciji i Evropi desničarski UKIP je imao jednako važnu ulogu kao Laburistička partija. Glas revoltu radničke klase u SAD daju i Trump i Sanders, u gotovo jednakoj mjeri. Radnička klasa ne pripada nikome: njena orijentacija je daleko od bilo kakve predodređenosti da bude lijevo, kao što zamišlja ljevica.

Neoliberalni princip je izložen napadima iz više pravaca. Prvo, ekonomski rast nikada nije bio blistav kao što je obećavano, a danas je katastrofalan. Evropa se praktično nalazi tamo gdje je bila na početku krize 2007. Situacija u SAD je bolja, ali i tamo je rast anemičan. Ekonomisti kao što je Larry Summers vjeruju da nas čeka budućnost sekularne stagnacije, to jest dug period vladavine tržišne ekonomije bez ekonomskog rasta.

Neki ekonomisti predviđaju novu finansijsku krizu. Drugim riječima, neoliberalna revolucija je vratila zapad u svijet krize bez kraja, kakav je posljednji put viđen 30-ih godina 20. vijeka. Većina ljudi na zapadu ne vjeruje da će njihova djeca živjeti bolje od njih. S druge strane, oni koji su se u eri neoliberalizma našli na gubitničkoj strani više nisu spremni da se mire sa sudbinom – njihov revolt je sve jači. Svjedoci smo kraja neoliberalne ere. Ona još nije mrtva, ali samrtni hropac je počeo, kao što se desilo sa erom socijaldemokratije početkom 70-ih godina.

Siguran znak opadanja uticaja neoliberalizma je sve brojniji hor intelektualaca koji ga napadaju. Počevši od polovine 70-ih i tokom 80-ih godina 20. vijeka u ekonomskim debatama su dominirali monetaristi i zagovornici slobodnog tržišta. Od izbijanja posljednje finansijske krize na zapadu, težište intelektualnih debata se značajno pomjerilo. To je najuočljivije u SAD, gdje glasovi ekonomista kao što su Joseph Stiglitz, Paul Krugman, Dani Rodrik i Jeffrey Sachs imaju sve veću težinu. Knjiga Kapital u 21. vijeku” Thomasa Pikettya je bila veliki bestseler. Njegova istraživanja i radovi Tony Atkinsona i Angusa Deatona lansirali su problem nejednakosti na vrh političke agende. U Velikoj Britaniji, Ha-Joon Chang, koji je dugo bio izolovan unutar ekonomske struke, danas ima više sljedbenika nego ekonomisti koji vjeruju da je ekonomija samo primijenjena matematika.

U međuvremenu, neki od najglasnijih zagovornika neoliberalnog pristupa, kao što su Larry Summers i Martin Wolf iz Financial Timesa, postali su njegovi oštri kritičari. Neoliberali i monetaristi se skoro svuda povlače. Mediji i politika u Britaniji kaskaju za događajima. Mnogi ne razumiju da prisustvujemo kraju jedne epohe. Stari stavovi i ideje i dalje dominiraju u vijestima BBC-a, desničarskoj štampi i parlamentarnoj Laburističkoj partiji.

Posle odlaska Eda Milibanda, niko nije predvideo trijumf Jeremy Corbyna na izborima za novog lidera. Svi su očekivali nekoga sličnog Blairu ili neodlučnom Milibandu, ali svakako ne Corbyna. Vremena su se promijenila. Članovi partije, naročito mladi ljudi koji su se u nezapamćenom broju priključili stranci, željeli su potpuni raskid sa nasljeđem „novih laburista“. Jedan od razloga zašto ljevica nije uspjela da se nametne kao lider razočarane radničke klase jeste to što je većina socijaldemokratskih partija prihvatila doktrinu neoliberalizma i hiperglobalizacije. Najekstremniji primjer te pojave bili su novi laburisti u Britaniji i nove demokrate u Americi koji su krajem 90-ih i početkom novog vijeka postali neoliberalna avangarda, oličena u figurama Tony Blaira i Billa Clintona.

(Nastavak sjutra…)

The Guardian, 21.08.2016.

Preveo Đorđe Tomić

Peščanik.net

 

Check Also

UNIQA grupa: Preliminarna dobit za 2020. veća od očekivane uprkos COVID-19

UNIQA je zaključila  2020. godinu, koju je obilježio COVID-19, nadmašivši očekivanja iz aprila 2020. Međutim, …

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *