Venecuela, koja ima veće naftne rezerve od Saudijske Arabije, tone u sve veće siromaštvo.
Inflacija se približila nivou od 1.000 odsto, zbog čega osiromašeni građani hodaju okolo s vrećama bezvrjednog novca, a nestašica hrane i lijekova je dovela ovu zemlju sa 30 miliona stanovnika na ivicu humanitarne krize.
Santa Elena de Uairen, grad na granici sa Brazilom, dugo je smatran nerazvijenim, jer je udaljen od obale i unutrašnjosti zemlje.
Međutim, danas se smatra poželjnim za život, jer je udaljen od haosa i kriminala koji vlada u ostatku zemlje. Zahvaljujući blizini Brazila, u njemu se manje osjećaju nestašice koje su pogodile ostatak zemlje, navodi britanski Gardijan, u reportaži iz Venecuele.
Štampanje novčanica skuplje od njihove vrijednosti
Kako je Santa Elena udaljena od ostatka zemlje, komunikacione veze su prilično loše, pa slabo funkcioniše elektronsko plaćanje i bankomati. Stoga se stanovnici oslanjaju na gotovinu.
Život bi im bio mnogo jednostavniji kada bi Vlada počela da štampa novčanice veće od 100 bolivara, jer zbog hiperinflacije one imaju vrlo malu vrijednost – samo 10 centi, pa građani moraju nositi ogromne količine novca.
“Kada idem u prodavnicu, moram nositi veliku torbu novca. Toliko veliku da me bole leđa“, kaže za “Gardijan” Karmen Ramirez, direktorka lokalnog hotela.
Njena prijateljica, advokatica Vanda Vojtovic, kaže da u kupovinu ide sa toaletnom torbom, kako bi mogla da ponese sav novac koji joj je potreban.
“U banci možete vidjeti ljude s koferima punim novčanica, kako polažu novac na račun“, kaže Vojtoviceva.
Centralna banka ne želi da otkrije troškove štampanja novca, ali procjenjuje se da su oni za oko 20 odsto veći od vrijednosti same novčanice.
“Ne vrijede koliko košta njihovo štampanje. Zvuči kao vic, ali je tako“, kaže ekonomista Hose Manuel Puente.
Zemlju je u ovakvu situaciju dovela vladina populistička politika subvencionisanja mnogih proizvoda, koji su postali jeftiniji od troškova proizvodnje.
Litar goriva u Venecueli košta samo 6 bolivara, što je manje od centa – 100 puta manje od litre mineralne vode.
Kada je Ugo Čaves došao na vlast 1999. godine, zahvaljujući novcu od nafte, program subvencija proširio se na pirinač, šećer toaletni papir, lijekove …
Bio je to potez koji je, na prvi pogled, donio korist mnogim siromašnim građanima, no takav sistem uništio je ekonomiju, a najveći problemi nastali su kada je došlo do pada cijene nafte, nakon Čavesove smrti.
Njegov nasljednik Nikolas Maduro dodatno je proširio program subvencija, uprkos padu cijena nafte od 60 odsto, u odnosu na 2014. godinu. Čak i usred krize, vlada je praktično dijelila stanove, automobile i bijelu tehniku.
Naftna industrija i poljoprivreda uništeni – ljudi gladuju
U Anzoategvi, na sjeveru zemlje, nalaze se mnoge rafinerije i fabrike aluminijuma, no većina njih više ne radi. Proizvodnja nafte državne kompanije PDVSA pala je za 450.000 barela dnevno. Na vrhuncu, 2014. godine, proizvodnja je iznosila 2,7 miliona barela dnevno. Kada se uzme u obzir da je i cijena nafte prepolovljena, jedno je da to stvara ogroman manjak u državnoj blagajni.
Ali, u poređenju sa poljoprivredom, naftna industrija je još dobro prošla. Polja su prazna, a proizvodnja žitarica je u periodu od 2012. do 2015. pala za 80 odsto, mesa za 40 odsto, a povrća za 18 odsto. Nestašice su pre pokrivane uvozom, ali vlada preostale naftne prihode koristi za vraćanje dugova.
U trgovačkim centrima je nemoguće pronaći mnoge proizvode poput pirinča, šećera, jestivog ulja, toaletnog papira i proizvoda za djecu.
Ipak, hrana se može nabaviti ako imate stranu valutu, ali četvrtina populacije ne zarađuje ni minimalnu platu od 22,500 bolivara mjesečno, što realno vrijedi oko 20 dolara. Oni se oslanjanju na vladinu pomoć koja je sve manja, tako da su mnogi, ne samo gladni, već im je ugroženo i zdravlje.
B92
