Kineski juan od 1. oktobra ulazi u ekskluzivni klub valuta Međunarodnog monetarnog fonda. Njemački stručnjaci konstatuju da to odražava pad uticaja eura u međunarodnom platnom prometu i značaja EU u trgovinskoj razmjeni.
Kina je uspjela tek u drugom pokušaju: krajem 2015. Međunarodni monetarni fond (MMF) je prihvatio zahtjev Pekinga da i njen juan, odnosno renminbi, bude uvršten među valute koje služe kao obračunske jedinice u toj međunarodnoj finansijskoj instituciji. Riječ je takozvanom SDR – Special Drawing Rights ili specijalnom pravu vučenja.
MMF je 1969. godine uveo SDR kao rezervnu obračunsku jedinicu mada je njeno značenje postalo dominantno tek 1972. kad je zlato izgubilo prestiž. Među tim valutama su na početku bili američki dolar, njemačka marka, francuski franak, britanska funta i japanski jen, a udio pojedinih valuta odslikavao je i ekonomsku važnost tih zemalja. U prvim danima, u vrijednost SDR-a je “bilo” 42% američkog dolara, 19% marke i po 13% franka, japanskog jena i funte. Odnosi su se menjali i do ove promjene je dolar činio 41,9%, euro 37,4%, japanski jen 9,4% i funta 11,3%.
Sa kineskim juanom, kojem je dodijeljeno 10,92% vrijednosti, prije svega je izgubio euro: dolar je ostao dominantan sa 41,73%, ali evro je pao na 30,93%. Jen sada ima učešće od 8,33%, a funta od 8,09%. Njemački ekonomski stručnjaci konstatuju da to odražava pad uticaja eura i u međunarodnom platnom prometu, a i značaja EU u trgovinskoj razmjeni. Ali, Vepel misli da to čak može pomoći euru: “Euro, kao druga po važnosti valuta u međunarodnoj razmjeni, je u veoma kritičnom stanju. Sad imamo treću snažnu valutu koja je smanjila pritisak na euro.”
Kontroverzna konvertibilnost
Razlog zbog kojeg MMF isprva nije želio kinesku valutu je što su SAD i ostale zemlje insistirale da Kina prestane da vještački održava nizak kurs jena – koji pogoduje kineskom izvozu. To je zapravo i dalje tako: “Ostale četiri valute, dakle dolar, evro jen i funta međusobno mijenjaju vrijednost, sve s obzirom na tržište. Tamo nema nikakvih državnih intervencija kursa“, objašnjava Rolf Langhamer iz Instituta za svjetsku ekonomiju u Kilu. Kina je možda malo “popustila uzde”, ali još uvjek pazi da kurs ostane u strogo određenim okvirima i nadzire promet kapitala iz te zemlje.
Ali, tu je drugi činilac: ekonomska važnost zemlje. Upravo taj argument je, uprkos ograničenoj konvertibilnosti, na kraju ipak doveo juan u SDR: “To odslikava sve veći značaj Kine. To je i neka vrsta ohrabrenja Kini da i dalje radi na tome da svoju valutu oslobodi državnog nadzora“, objašnjava Hening Vepel iz hamburškog ekonomskog instituta.
Kina se (ipak) otvara svijetu
Mada je Peking tradicionalno odbijao sve optužbe o državnim intervencijama kako bi održao kinesku robu povoljnom na svjetskom tržištu, zapravo je i Kinezima jasno da svojim privredom ne mogu upravljati samo štampanjem juana i gomilanjem deviznih zaliha. Prvi koraci otvaranja su odavno učinjeni: juan je već glavna valuta razmjene sa Kinom u prostoru Azije, brzo rastu i kineska ulaganja, baš kao i promet obveznica u kineskim juanima.
Ulazak juana u SDR će povećati potražnju za tom valutom. Centralne banke će mu sada dati važno mjesto u svojim deviznim rezervama, ali nisu obavezne da to odslikavaju odnos koji je uspostavljen u SDR. Dakle ne moraju da imaju 10 odsto rezervi u juanu.
Kad će kineska valuta zaista postati samostalna – i izložena svim olujama svjetskog tržišta? Vepel je siguran da Kini više nije u interesu da izvozi baš po svaku cijenu: “Kina radi na tome da promijeni strukturu svog rasta, da se okrene potrošnji svog stanovništva. Utoliko će i povećanje vrijednosti juana (i puna konvertibilnost) pomoći tom novom ekonomskom modelu“. Ali kad će to biti? Njemački ekonomisti misle da će to biti za desetak, petnaest godina.
Izvor: DW
