Majkl Nikolson je vječiti student od 75 godina. Ima jednu osnovnu, dvije strukovne, tri specijalističke, i 23 master diplome, kao i jedan doktorat. Školovao se neprekidno 55 godina i danas ima trideset diploma. Evo kako bi posavjetovao studentsku klasu 2020.
Ustajem u četiri ujutro i šetam dvije milje. To ne znači da bi svako od vas trebalo da ustaje u četiri, ali znači da vam je neophodna neka vrsta rutine. Ko prespava prvo predavanje, posle mora da juri da bi nadoknadio propušteno.
Dok sam bio na teologiji, morali smo da nosimo košulje sa kravatom i odijela. To više nije tako. Danas ako pogledam na šta liči amfiteatar, iskreno me je sramota. Svi su aljkavi, ne znaju kako da se obuku. Ja kad idem na predavanja, nosim pantalone kaki boje i košulje kratkih rukava. Ne nosim majice, ne nosim farmerke, ne nosim šorc, a ne nosim ni sandale kao što rade sve djevojke. Prije pedeset-šezdeset godina, djevojke su nosile cipele i čarape, suknje i haljine. Samo su kosu ukrašavale.
Ovim dana se često jede tokom predavanja. Ljudi ponesu užinu, flaše sa vodom, sve redom. Posluže sebi hranu ispred kompjutera. Uživaju, reklo bi se. Ja obično sjedim u posljednjim redovima pa vidim šta im je na ekranu. Jasno mi je zašto je profesorima teško. Oni se trude i predaju i dijele nastavni materijal, a studenti samo pilje u svoj kompjuter, gledaju neke desete stvari.
Obrazovao sam se 55 godina za redom. Uživao sam u tome i bio sam uspješan – nije kao da ništa nisam postigao za to vrijeme. Navikao sam se da studiram, i htio sam da nastavim to da guram koliko god budem mogao. Što sam više učio, to sam više želio da naučim. Volio bih da sam i sad na nekom kursu, da ove nedjelje imam predavanje, ali prije par godina su mi zabranili. Jedan doktor mi je otvoreno rekao „Previše si star.” Još se trudim da se to nekako prihvatim.
Kad sam upisao svoj prvi fakultet, nisam bio siguran šta sam htio da radim u životu, ali imao sam neke opšte ideje o tome šta bi trebalo da naučim. Upisao sam teologiju u Detroitu, a tamo je svake godine dekan dijelio studentima poruke pod natpisom „Nemoj prerano da odustaneš”. Htio je da svi izdržimo do diplome. To bi bila i moja poruka mladima danas: nemoj prerano da odustaješ.
Nije toliko bitno šta studiraš koliko je bitno da te baš to zanima. Ako nije tako, odustaćeš prije ili kasnije. Važno je završiti osnovni kurs. Sa diplomom možeš da biraš, da li dalje da se usavršavaš ili da počneš da radiš, makar nešto van struke. Evo moja žena: ona je završila za prosvetara i jedno vrijeme jeste nešto usput predavala, ali već 37 godina radi u obradi podataka.
Suprugu sam upoznao na teologiji. Posle sam otišao u Dalas na tri godine, a ona je ostala u Detroitu. Dopisivali smo se i ponekad čuli telefonom. Vjenčali smo se između moje treće i četvrte godine.
Najviše su mi prijale postdiplomske studije na teologiji, tu sam shvatio šta stvarno znači biti student. Bio sam van kuće, živio sam, i morao sam stvarno ozbiljno da se potrudim da bih mogao jednog dana da se vratim sa nekakvim samopoštovanjem. Znači, nisam ostavljao radove za posljednji dan, radio sam ih po tri nedjelje unaprijed. Tu sam tek postao pravi student.
Nisam se slagao sa cimerom. On je bio izražajan, emotivan tip, a ja sam uvjek bio više tih. Imao je mnogo toga da kaže o raznim stvarima, ali dosta sam i od njega naučio. Bio je dvije godine stariji od mene pa mi je ostavio neke knjige i neke stare seminarske radove. Ako se ne slažete sa cimerom, džabe je da se svađate. Bolje pokušajte nešto da naučite jedni od drugih.
Nevjerovatno je šta sve čovjek može da nauči ako samo umije da ćuti. Većina ljudi bi htjela da priča. Ja ih slušam, postavim poneko pitanje, ne pokušavam da uskočim i objasnim šta ja sve znam, jer vjerovatno da oni o nečemu znaju više od mene.
Od drugih studenata se lako uči kad ste zajedno na predavanju, možeš da čuješ kako oni gledaju na stvari, raspitaš se odakle su, kakvog su porijekla, šta donose na studije sa sobom. A i predavač bi uvjek mogao da ispriča nešto o svom iskustvu, umjesto da nam samo šalje bilješke na kompjuter.
Zato se i ide na fakultet – ne samo da bi se posle čovjek zaposlio, već i da bi proširio vidike, sagledao svijet iz nove perspektive, da bi čuo šta se gdje dešava. Kako je svijet nastao? Gdje ide? Kakvi su međusobni odnosi raznih ljudi na njemu?
Treba slušati i profesore, naravno. Ne treba im se suprotstavljati dok predaju, ali ako se o nečemu baš ne slažete, treba popričati sa njima. Na primjer, kad sam pisao diplomski iz krivičnog prava – moja trideseta diploma – trebalo je da bude u pitanju projekat od 75 strana ili više. Pošto sam imao religijskog iskustva, izabrao sam kao temu zatvorske ispovijesti. Tokom istraživanja, naišao sam na priču o čovjeku koji je u zatvoru otkrio Isusa. Ja sam ubijeđen da je u pitanju čovjjek koji je ispalio onaj fatalni metak tokom atentata na Kenedija. Dva puta sam ga posjetio u zatvoru prethodnih godina, a razmijenili smo 27 pisama.
O njemu sam više puta pričao sa mentorom. Kad bismo se dotakli atentata na Kenedija, morao sam da kažem „Ja ipak mislim da se to ovako odigralo.” Ali da sam mu rekao „Nemate vi pojma, evo šta se u stvari desilo”… bilo bi problema. Ovako, kad učtivo objasniš profesoru koji je tvoj stav i koje dokaze imaš za to – a ja sam uvjek imao dokaze – možete o tome da prodiskutujete.
Prezentaciju mog stava povodim ubistva Kenedija ostavio sam za kraj rada, uz napomenu da se ubica baš u zatvoru okrenuo vjeri. I moj profesor ga je odobrio. Jedan je od četvorice doktora pravnih nauka koji mi se potpisao, iako se nijedan od njih nije slagao sa mojim tumačenjem samog događaja. Ali nisu mogli da ospore moje tumačenje jer sam ubjedljivo predstavio argumente. Eto, tako se treba ophoditi sa katedrom.
Nisam uzimao zajam. U Detroitu sam radio kao raznosač novina od 11. godine, i tokom studija sam zadržao isti posao. Tako sam otplatio prve četiri godine studija: raznoseći novine sedam dana u nedjelji. Ali naravno, u ono vrijeme studije nisu bile skupe kao danas. Školarina mi nikad nije bila problem. Paralelno sa studiranjem sam i predavao na razne teme, čak sam na jednom univerzitetu bio čuvar parkinga 11 godina. Sve vrijeme sam bio zaposlen i u isto vrijeme studirao.
Znam da danas prosječan diplomac ima da otplati 30,000 dolara zajma. Da li toliko vrijedi? Ne znam. Mene dugovanja plaše. Nikad nisam trpio da nekom ostanem dužan. Kad duguješ nekom, on te ima u džepu. Ali ne znam šta drugo mogu mladi da rade, danas više ne mogu od posla da plaćaju studije. Ja sam na primjer radio u fabrici preko ljeta nekoliko godina, ali danas tih poslova više nema. Šezdesetih je to bilo, u „Krajsleru”. Samo sam ušao i prijavio se. Ako bi danas neko htio taj posao na traci, morao bi valjda da ode u Kinu ili tako negdje.
Još bih ja jurio diplome da me je zdravlje poslužilo. Eto, to je moj savjet: ne napuštajte školu. Držite je se što duže možete.
Izvor: VICE
Zanimljiv tekst sa bitnim porukama. I slazem se da covjek treba da uci dok je ziv. Ali ne shvatam ovu njegovu poentu – 50 godina se skolovao, ima 30 visokoskolskih diploma iz raznih oblasti, a radio je na traci u fabrici automobila, prao tanjire i cuvao parkinge…?! To nije ni za NKV radnika… Cemu svo znanje ako se ne koristi? Ucim da bih bio bolji, da bi mogao vise, da bih vise postigao, inace, parking se i bez skole moze cuvati…