Reći da eurozona ne funkcioniše dobro od krize 2008. godine bio bi eufemizam. Njene zemlje članice funkcionisale su mnogo lošije nego zemlje Evropske unije koje su izvan eurozone, a mnogo slabije nego Sjedinjene Američke Države, u kojima je bio epicentar krize.
Zemlje eurozone sa najlošijim performansama našle su se u depresiji ili dubokoj recesiji; njihovo stanje, misleći na Grčku, pogoršano je na više načina od onog kroz šta su ekonomije prošle tokom Velike depresije 1930-ih godina.
Članice eurozone s najboljim performansama, poput Njemačke, djeluju dobro, no to jedino kada se porede s drugima, a njihov model rasta djelimično je baziran na politici traženja koristi na štetu drugih, pri čemu uspjeh dolazi na račun bivših “partnera”.
Četiri vrste objašnjenja razrađena su kako bi razložila ovakvo stanje stvari. Njemačka voli da krivi žrtve, ukazujući na grčku raskalašnost, kao i deficit i dug svuda. Ali ovo stavlja kola ispred konja: Španija i Irska imale su viškove i nizak racio duga u odnosu na BDP prije evropske krize. Tako da je kriza izazvala deficit i dugovanja, a ne obratno.
Deficit je, bez sumnje, dio evropskog problema. Finska je takođe imala problema u podešavanju brojnim šokovlma sa kojima se suočavala, sa BDP-om oko 5,5 odsto nižim u odnosu na vrhunac iz 2008. godine.
Drugi “krivimo žrtve” kritičari navode da su država blagostanja i prekomjerna zaštita na tržištu rada uzroci poteškoća u eurozoni. Ipak, neke od evropskih zemalja sa najboljim performansama, poput Švedske i Norveške, imaju najjace države blagostanja i zaštitu na tržištu rada.
Mnoge od zemalja koje sada imaju slabe performanse su nekad postizale više – iznad evropskog prosjeka – prije nego što je euro uveden. Njihovo slabljenje nije rezultat neke iznenadne promjene u njihovim zakonima o radu ili iz neke epidemije lijenosti u zemljama pogođenim krizom.
Ono što se promijenilo je uređivanje valute.
Drugi tip objašnjenja dovodi do želje da Evropa ima bolje lidere, muškarce ekonomiju i implementirali bolju politiku. Pogrešna politika, ne samo štednje, vec i zablude u strukturnim reformama, koje su proširile nejednakost i time dodatno oslabile ukupnu tražnju i potencijalni rast – nesumnjivo su stvar ucinile lošijom.
No, eurozona je politicko uređenje, u kojem je bilo neizbježno da će glas Njemačke biti jak. Svako ko se suočio sa njemačkim donosiocima odluka tokom posljednje trečine vijeka trebalo je da unaprijed zna moguči rezultat. Najvažnije je što ni s obzirom na raspoloživa oruđa ni najpametniji ekonomski car nije mogao napredovati u eurozoni.
Treći set razloga slabih performansi eurozone je šira desnicarska kritika EU, usmjerena na sklonost eurokrata gušenju
inovacija propisima. Ova kritika takođe je promašena. Eurokrate, poput onih koji se zalažu za zakone o radu ili državu blagostanja, nijesu se odjednom promijenile 2000. godine sa kreiranjem fiksnog sistema razmjene, niti 2008. kada je pocela kriza.
Još važnije, ono što je bitno za životni standard je kvalitet života. Svako ko poriče koliko bolje živimo na zapadu uz naš zagušljivi vazduh i vodu treba da posjeti Peking.
To dovodi do četvrtog objašnjenja: treba više kriviti euro nego politike i strukture pojedinačnih zemalja. Euro j e bio greška od nastanka. Čak i najbolji kreatori politika koje je svijet ikada vidio nijesu mogli da ga učine funkcionalnim.
Struktura eurozone nametnula je tu vrstu krutosti koja se vezuje sa zlatnim standardom. Jedinstvena valuta uzela je najznačajniji mehanizam svojih članica za prilagođavanje kursnu razmjenu i eurozona ima ograničenu monetarnu i fiskalnu politiku.
Kao odgovor na asimetrične šokove i odstupanja u produktivnosti trebalo bi da bude podešavanja u realnim, inflacijom podešenim, kursevima, što znači da bi se cijene na periferiji eurozone snižavale u poređenju sa Njemačkom i sjevernom Evropom. Ali sa nepopustljivošću Njemačke po pitanju inflacije njene cijene stagniraju podešavanje bi moglo biti uspostavljeno jedino kroz iskrivljenje inflacije na nekom drugom mjestu.
Tipično, to bi značilo bolnu nezaposlenost i slablj enj e sindikata; najsiromašnije zemje eurozone, naročito one u kojima je mnogo radne snage, bile bi na udaru tereta prilagođavanja. Stoga je plan da se približe zemlje u eurozoni očajnički propao, dok su razlike među zemljama i unutar njih rasle.
Iz ekonomske perspektive ove promjene su male, ali današnje rukovodstvo u eurozoni može imati nedostatak političke volje da ih iznese. To ne mijenja osnovnu činjenicu da je sadašnje stanje na pola puta neodrživo.
Sistem koji je imao za cilj da promoviše prosperitet i dalje integracije samo je dao suprotan efekat. Sporazumno razilaženje bilo bi bolje od sadašnjeg zastoja.
Naravno, svaki razlaz je skup; ali zapletenost u njemu košta još više. Kao što smo već vidjeli ovoga ljeta u Velikoj Britaniji, ukoliko evropski lideri ne mogu ili ne žele da donesu teške odluke, evropski birači donijeće odluke umjesto njih, a lideri bi mogli i da ne budu srećni zbog tih rezultata.
Sedam potrebnih koraka
Ovaj sistem ne može i neće funkcionisati na duge staze: demokratska politika obezbjeđuje njegov neuspjeh. Samo promjena pravila u eurozoni i njenih institucija učinila bi euro funkcionalnim. Ovo bi zahtijevalo sedam promjena:
-napuštanje kriterijuma konvergencije, koji zahtijevaju da deficit bude manji od tri odsto BDP-a;
-zamjena stroge štednje strategijom rasta, podržanom solidarnim fondovima za stabilizaciju;
-demontaža sistema sklonog krizi u kojem zemlje moraju da se zadužuju u valuti koja nije pod njihovom kontrolom i oslanjanje umjesto toga na euroobveznice i neki sličan mehanizam;
-bolja podjela tereta tokom prilagođavanja, gdje se zemlje koje imaju viškove obavezuju da će povećati zarade i podići fiskalnu potrošnju, osiguravajući time da cijene rastu brže nego u onim zemljima u čijim javnim finansijama se javlja deficit;
-promjenu nadležnosti Evropske centralne banke, koja se fokusira samo na inflaciju, za razliku od američkih Federalnih rezervi, koje uzimaju u obzir stopu zaposlenosti, rast, kao i stabilnost;
-uspostavljanje zajednički obezbijeđenog depozita, koji bi spriječio odliv novca iz zemalja sa siromašnijim performansama, a još jedan element tu je i “bankarska unija”,
-ohrabrivanje, umjesto zabrana, industrijske politike osmišljene kako bi se obezbijedilo da im se odobri kašnjenje na kojem im se zamjera, kako bi se održao korak sa vodećima.
Džozef Štiglic,
Autor je dobitnik Nobelove nagrade za ekonomiju 2001. godine i profesor na Univerzitetu Kolumbija, a najnovija knjiga mu je posvećenja problemu cjenovne nejednakosti. Članak u Guardianu pripada publikaciji Project Syndicate.
