Sjedite za stolom sa prijateljima i igrate karte. Automatski ćete po potrebi karte predati osobi sa lijeve strane, kako kazaljke na satu nalažu. Zašto se kazaljke kreću baš u tom smjeru? Ko je zapravo izmislio pravac u engleskom poznat kao “clockwise”?
Zamislite da ste u svemiru i da posmatrate Zemlju odozgo. Pimijetićete da se kreće suprotno od smjera kazaljki na satu. Zatim otputujte do pijeska Egipta i zabodite štap u njega, paralelno sa Zemljinom osom. Kako Sunce putuje s istoka na zapad, sjenka ovog štapa će se tokom dana kretati u smjeru kazaljke na satu. Ako istu radnju ponovimo na drugom kraju svijeta – na primjer, u Australiji – sjenka će se kretati u suprotnom smjeru. Istorija je, međutim, podesila to da su se prve civilizacije razvijale na sjevernoj Zemljinoj hemisferi.
Prije pet i po hiljada godina, djelovalo je da vreme prosto teče u tom smjeru. Drevni Egipćani i Vavilonci trudili su se da ga ukrote tako što će ga izmjeriti metodom “satova sjenki”. Iako je ovaj poduhvat bio uspješan i postavio temelj za buduće naraštaje satova, bio je pogodan samo za datu geografsku lokaciju i mogao je da mjeri vrijeme tokom određenog dijela dana. Dvije hiljade godina kasnije nastaju i prve verzije sunčanih satova, sve do jednog i po vijeka prije nove ere, kada živi Teodosije iz Bitinije, matematičar i astronom antičke Grčke. Svoj život naučnika posvetio je izučavanju trigonometrije sfera što mu je pomoglo da izume prvi sat koji je mogao da se koristi bilo gdje na svijetu. Narednih vjekova ovaj patent je usavršavan na raznim krajevima svijeta, ali se uvjek zadržavao na sjevernoj polulopti. Da budemo poetični – sa vremenom, gradilo se vrijeme.
Sunčani satovi živjeli su i tokom srednjeg vijeka. Sada su već bili jednostavni za izradu i prilično tačni. Kada se u desetom vijeku pojavio prvi mehanički časovnik, njegov stvoritelj, nejmački monah Gerbet se služio već postojećim “tokom vremena” koji su zacrtali sunčani satovi. Iako je bio precizniji utoliko što se Gerbert služio i svojim znanjem iz astronomije i posmatranjem zvijezda nalik na mornare tog vremena, prvi mehanički sat je zahtijevao podešavanje nekoliko puta dnevno. Zato sunčeva svjetlost ostaje autoritet za sate sve do kasnog četrnaestog vijeka kada se tehnologija razvila toliko da je mehanički sat krasio mnoge katedrale i bio podešavan dva do tri puta nedjeljno. Posmatranje zvijezda zarad vremena dobija ozbiljnije razmjere kada se pojavljuju prvi astronomski satovi, od kojih neki i dalje žive. Štaviše, u gradu Velsu u Engleskoj postoji ovakav sat čiji je mehanizam radio (i bio podešavan tri puta nedjeljno) od svog nastanka u četrnaestom vijeku do 2010. godine kada ga je neko zamijenio električnim motorom.
Nakon toga priča nije preterano zanimljiva. Digitalna tenologija zamijeniće analognu, a brojke će zamijeniti uglove. Potreba čovjeka da mjeri vrijeme, i uopšte situacije u kojima osjeća istu potrebu se množe. Ono što je zadivljujuće je da smo socijalno i tehnološki toliko daleko od srednjeg vijeka, a još čvrsto vezani za pojedine šablone koje je ovo doba postavilo. Iako su mnoge vremenske odrednice utvrđene kosmičkim dešavanjima, ne postoji ono koje određuje podjelu dana na 24 sata. Koliko često izgovorimo da nam “treba dan od 30 sati” da bismo sve postigli? Pa, svi ti sati postoje, vjerovali ili ne. Ljudi su ih kompresovali na 24 podioka onda kada im je to bilo dovoljno.
Kazaljka na satu se kreće se kreće u pravcu pitanje sjenke štapa zabodenog u zemlju tokom dana i to je jedina apsolutna istina koju je postavilo vrijeme.
Vanja Mlađenović MojaFirma
