Ako biste htjeli znati kako se osjećao Cezar kada je prešao Rubikon, trebali biste istrčati maraton. Tako je barem u svojim memoarima zapisala Bobbi Gibb, prva žena koja je 1966. učestvovala na čuvenom bostonskom maratonu.
Ako ste i sami trkač, amater ili profesionalac, ili ste učestvovali u razgovorima fanova te rekreacije zasigurno ste izgovorili ili čuli ako ne iste, onda barem vrlo slične i ništa manje dramatična poređenja trčanja s nekom vrstom ličnog trijumfa. Emocije koje preplave svakog smrtnika koji istrči zadani cilj, bilo da je riječ o maratonu ili trčanju od svega pet minuta u komadu, svakako su jedan od razloga zbog kojih je trčanje (i jogging) postalo toliko popularna rekreacija modernog doba. Zapravo, trčanje je najbrže rastuća rekreacija na svijetu, zbog čega je ispravnije reći da je riječ o društvenom fenomenu, a ne trendu s ograničenim rokom trajanja.
Prema podacima koji su izneseni na konferenciji MOVE 2015., na svijetu je 50 miliona registriranih rekreativnih trkača, koji kreiraju nevjerovatnih deset milijardi eura ekonomske vrijednosti. Danci su, recimo, jedna od najvećih trkačkih nacija, gdje trči njih 31 posto. Analitičari koji su te podatke iznosili na konferenciji uvjereni su da trčanje neće biti jedan od onih pomodnih trendova u rekreaciji kao što je to bila, na primjer, zumba jer nove tehnologije od društvenih mreža pa do aplikacija podstiču rekreativce da ustraju u svojoj aktivnosti jer uz pomoć njih lako se umrežavaju, motivišu i s publikom dijele svoj napredak i uspjehe.
Trening uma
Tajna tolike popularnosti trčanja leži upravo u zavisosti više od psiholoških nego od fizičkih benefita, koji su svakako nesumnjivi. Za početak, uz malo discipline i volje potpuni se amater (onaj kome je najveća distanca hodanje s vrećicom čipsa od stola do kauča) može u vrlo kratkom roku (otprilike dva mjeseca) pretvoriti u trkača koji lako savladava dionicu od pet kilometara. Taj cezarovski moment sjajan je motivator da amater nastavi sa savladavanjem sve duže dionice i pretvori se u nešto o čemu je donedavno samo sanjao i za što je mislio da je nemoguće.
Takođe, amatersko, rekreativno trčanje i ultramaraton imaju jednu zajedničku, vrlo važnu funkciju, a to je da trkač ima samo jednog rivala, samoga sebe. Zapravo, jedina stvar (kod zdravog čovjeka, naravno) koju valja svladati na putu do cilja vlastita je lijenost, nedostatak volje ili nestrpljivost. Iz tog rakursa trčanje nije disciplina u kojoj uspjeh zavisi od fizičkih predispozicija već isključivo od uma. Jednom kad savlada zadani izazov trkač se osjeća nepobjedivim, što blagotvorno utiče na sve aspekte života. U tom smislu, trčanje povećava samopouzdanje, mentalnu snagu, samodisciplinu; stvari koje su dotad bile nemoguće postaju izvodive.
Running friendly svijet
Prema magazinu Daily News još je nekoliko činilaca utjecalo na to da trčanje preraste u moderni društveni fenomen. Prvo, riječ je o svima dostupnoj rekreaciji. Za upuštanje u tu avanturu ne treba vam ništa više od para patika. Čak ni vrijeme ili mjesto nisu presudni faktori jer trčati se može bilo gdje i u bilo kojem vremenu koje rekreativcu odgovara.
Nadalje, teško da ćete ostati bez inspiracije, jer se o trčanju piše i priča na sve strane. Mediji prate priče o trkačkim navikama uspješnih ljudi od Davida Camerona do Richarda Bransona ili Gordona Ramseyja i donose izvještaje s humanitarnih i gradskih trka, a društvene mreže gore od trkačkih uspjeha vaših virtualnih prijatelja. S obzirom na to da brendovi, posebno sportski, idu kud i mali Mujo, njihove kampanje služe kako bi motivisali potrošače da se uhvate ukoštac s trčanjem i, prema mogućnosti, kod njih kupe prave patike ili trkačke trenerke.
Kako navodi Daily News, stvarni i virtualni svijet postaju sve više ‘runner friendly’. Na primjer, u Istanbulu gradske su vlasti duž obale (cesta ‘sahil yolu’) proširili trotoare i stavili oznake za kilometre. U Tokiju su na nekim trkačkim rutama postavili tuševe i ormariće u kojima trkač može do kraja treninga sačuvati svoje dragocjenosti.
Digitalni svijet trkačku maniju pomaže specijaliziranim portalima, forumima, virtualnim programima itd., a dvocifrenim stopama raste broj lansiranih GPS trkačkih gadgeta uz pomoć kojih trkač može pratiti rutu, brzinu, otkucaje srca, broj koraka i ostala čudesa.
Svi su cezari
I na kraju, posljednji, a ništa manje važan činilac koji je zaslužan za popularnost trčanja činjenica je da forma nije važna. Naravno, talent, pol, dob i ranije iskustvo utiču na brzinu svladavanja određene kilometraže, ali nisu presudan faktor. Svako prema svojim mogućnostima sebi zadaje ciljeve i ushićenje njihovim ostvarenjem potpuno je isti bez obzira na to je li riječ o pet ili 42 kilometra. U tome i jest najveća ljepota te toliko popularne rekreacije. Ni u jednom drugom sportu uspjeh nije toliko individualan. Tačnije, od toga koliko je brzo neko istrčao trku ili zadatu dionicu važnije je da je uopšte završio. U tom smislu, trkačka medalja ima jednaku vrijednost onome ko je došao prvi ili onome ko je došao zadnji, ako je zadnjem cilj bio da se uopšte usudi da se upusti u tu avanturu. Ili, rječnikom s početka priče, svi su oni cezari. Baš kao što su tom rimskom caru savremenici tvrdili da je nemoguće preći Rubikon tako vjerovatno i u svakom trkaču čuči nevjerni Toma koji ga uvjerava da je ‘xy’ dionica za njega nemoguća. Ili, kako je u svojoj knjizi “O čemu govorim kad govorim o trčanju” zapisao Haruki Murakami, ‘većina trkača voli da trči ne zato da bi živjeli duže nego da bi živjeli život u punini… Izvlačenje maksimuma iz vlastitih ograničenja suština je trčanja, a ujedno i metafora za život’.
