…Ali ovo što ćete pročitati neće vas ostaviti ravnodušnim. Mislili ste da je u pitanju običan tekst, ali niste mogli ni da zamislite o čemu je zapravo riječ. I nakon što ste ga pročitali, shvatili ste da je u pitanju – clickbait.
Upotreba tzv. marketinških udica gotovo da predstavlja pravilo prilikom plasiranja sadržaja u online i offline medijima ili promovisanja određenih proizvoda. Njihov cilj je u tome da navedu kupce da sa nestrpljenjem iščekuju pojavu proizvoda na tržištu, ili, u slučaju click-bait naslova, da natjeraju što veći broj čitaoca da kliknu na link sa kakvom „senzacionalnom viješću“.
Tekstovi krunisani sugestivnim naslovima svakodnevno u nevjerovatnim količinama preplavljuju internet. Ako se u objavu ubaci i pažljivo odabrana fotka koja će čitaoca dodatno zaintrigirati, slijedi bjesomučno kliktanje na sadržaje ovakvog tipa…
Bar neko vrijeme.
Pri tome, pompezni naslovi predstavljaju najmanji problem – naime, sadržaji koji se iza njih kriju često ne opravdavaju primamljive natpise kreirane u cilju povećanja pregleda, klikova, lajkova i šerova. Tako na kraju imamo „svako čudo za 3 dana“ efekat – ljudi vrlo brzo provale foru, a „nećete vjerovati“ forme naslova gube svoju svrhu.
Dakle, ako prosječnoj (ili još češće, ispodprosječnoj) objavi nakačite click-bait naslov da biste privukli čitaoce ili korisnike vaših proizvoda, nećete mnogo postići – bar ne dugoročno. Ipak, to ne znači da svaki efektan slogan ili naslov krije praznu priču. Naprotiv, u zavisnosti od konteksta, „bacanje udica“ se može vrlo dobro osmisliti i primijeniti – a evo i kako.
Psiho(loški) trikovi Alfreda Hičkoka
Kada je davne 1960. godine prvi put prikazano, kultno filmsko ostvarenje „Psiho“ reditelja Alfreda Hičkoka izazvalo je brojne polemike, najprije zbog brojnih eksplicitnih scena koje su se u njemu mogle vidjeti. S druge strane, okružujući nastanak i prikazivanje ovog filma velom misterije, Hičkok je majstorski sproveo ono što bismo danas nazvali marketinškom kampanjom.
Naime, da bi publika što spontanije reagovala na šokantne scene, Hičkok se poslužio pomalo nekonvencionalnim trikovima kako bi zaplet filma ostao strogo čuvana tajna. U tom procesu:
- Najprije se dokopao svih mogućih izdanja istoimene knjige Roberta Bloha na osnovu koje je film zasnovan,
- Natjerao je, zatim, sve članove glumačke i filmske ekipe da pred njim obećaju da nikome, ni u kom slučaju, neće otkrivati detalje o radnji filma,
- Želeći da potpuno samostalno promoviše svoje ostvarenje, zabranio je glavnim glumcima da daju intervjue čak i nakon njegovog prikazivanja,
- U tajnovitu kampanju „uvukao“ je i filmske kritičare – insistirao da i oni, poput „obične“ publike, pogledaju film prilikom premijere, sprječavajući na taj način curenje u javnost bilo kakvih informacija vezanih za scenario.
Kritičari mu, naravno, nisu ostali dužni jer su pojedine detalje o eksplicitnim scenama ipak otkrili.
Dalji pokušaji zataškavanja prenijeli su se na izgled plakata koji su najavljivali ekranizaciju „Psiha“. Poster na kome reditelj pokazuje na svoj sat poručivao je gledaocima da ne kasne na projekciju, inače im neće biti dozvoljeno da pogledaju film. Pored toga, završnim scenama dodati su kratki klipovi koji su publici sugerisali da ne odaju njegov rasplet ili da izbjegavaju razgovor sa ljudima ukoliko nisu u stanju da sačuvaju tajnu.
Koliko daleko je Hičkokova „kampanja“ išla, pokazuje i podatak da su bioskopske dvorane dobijale instrukcije kako da postupe ukoliko se desi da neko doživi srčani napad tokom projekcije. Uz to, u terminima prikazivanja „Psiha“, Hičkok je angažovao i „medicinske sestre“ koje su dežurale u predvorjima bioskopa…
A rezultati su svakako bili impresivni. „Psiho“ je doživeo ogroman uspjeh i, kao što znamo, danas važi za kultno ostvarenje. Nominovan je za Oskara, a čak i kritičari, koji se na njega najprije okomili, sada su promijenili „ploču“ i film proglasili remek djelom.
Sem toga, nije samo reditelj profitirao od precizno osmišljene metode stvaranja mita koji je pratio čuveno kinematografsko ostvarenje. Robert Bloh, čija je literarna izdanja Hičkok doslovno „počistio“ sa polica knjižara, dobio je svoj dio kolača u vidu solidnog finansijskog priliva na račun.
Doduše, dugo nakon prve ekranizacije „Psiha“, glumica koja je tumačila glavnu ulogu u jednom intervjuu priznala je da je praktično razvila fobiju od tuširanja – do te mjere je bila potresena gledajući scenu ubistva koju je snimila. U tom smislu, ujvek postoji i druga strana medalje – što samo pokazuje raznolikost efekata koje ovakva jedna kampanja može izazvati.
Baci udicu, ali ne zaboravi ukusan mamac
Kada se sve sabere, dolazimo do zaključka da su nekonvencionalni postupci kojima je Hičkok od svog „Psiha“ načinio senzaciju, udruženi sa kontroverznom idejom samog filma, bili pun pogodak. Ono što njegovu „reklamnu kampanju“ čini opravdanom jeste činjenica da se iza nje krio film koji će postati (i ostati) upamćen kao jedno od najvećih dostignuća svjetske kinematografije.
Ukoliko bismo pomenuto ostvarenje uporedili sa kakvim proizvodom koji treba plasirati na tržište, ili onlajn objavom čiji je cilj da sakupi što više pregleda, uz primamljive slogane i odgovarajuće psihološke trikove koji bi kod ljudi pobudili pažnju, rezultat svakako ne bi izostao.
Međutim, da bi do očekivanog rezultata zaista i došlo, potrebno je najprije:
- Imati sadržaj ili proizvod čija suština i originalnost opravdavaju upotrebu intrigantnih psiholoških trikova, i
- Posjedovati talenat, kreativnost i znanje potrebno za njihovo osmišljavanje i primjenu.
Naravno, da biste postigli željeni efekat, ne morate, poput Hičkoka, ići u ekstreme i zabiberiti kampanju vozilima hitne medicinske pomoći (na primjer). Za početak, dovoljno je da procijenite šta je to što vaš proizvod čini jedinstvenim, a potom osmislite i kako da od toga napravite dobar trik.
Autor: Ivan Minić, MojaFirma
