Mislim da su socijalne mreže – u prvom redu Fejsbuk – društveno zlo. Ljudi su uvijek raspoloženi da plasiraju veliki broj informacija na njima, i tome pristupaju krajnje nonšalantno. To su upravo one vrste informacija koje bih devedesetih kao obavještajac pokušavala da prikupim o nekoj osobi: ko su vam prijatelji, s kim ste u vezi, gdje radite, koliko imate godine, koja je vaša politička opcija, da li ste bili član neke nezadovoljne grupe koja protestuje ili nešto slično tome. A sve se to radi na Fejsbuku, i tamo je sve dostupno kao otvorena knjiga špijunima i policiji.Eni Mašon je bivši agent britanske kontraobavještajne i bezbjednosne agencije MI5.
Službu je napustila 1997. godine, nakon što je tadašnjem partneru i saradniku Dejvidu Šajleru pomogla u razotkrivanju kriminalnih radnji britanskih tajnih službi, te umiješanost njihovih obavještajaca u Al Kaidin neuspjeli atentat na tadašnjeg libijskog lidera Moamera el Gadafija.
Mašon je danas komentatorka za medije, politička aktivistkinja, specijalista za bezbjednost, zaštitu privatnosti, slobodu medija, borbu protiv terorizma…
Povod za razgovor bilo je njeno gostovanje na Spark.me konferenciji, koja je održana krajem prošlog mjeseca u Budvi, a na kojoj je govorila o načinima na koji tajne službe, vlade i velike korporacije zadiru u našu privatnost.
ANALITIKA: Krajem 2013. pokrenuli ste fondaciju za podršku zviždačima. Možemo li, nakon svega onoga što su uradili Edvard Snouden i Džulijan Asanž, reći da su zviždači, na neki način, heroji našeg doba?
MAŠON: To zavisi od ugla posmatranja. Rekla bih da su oni prije svega regulatori krajnje nužde. Kada bi postojala odgovornost i kada bi funkcionisao sistem provjere i ravnoteže, onda nam zviždači ne bi bili potrebni. Biti zviždač je veoma teško. Čak i ako ste odali neku tajnu iz bankarskog sektora, zdravstva ili uopšte javnog sektora, vjerovatno ćete izgubiti posao i mogućnost da zarađujete za život. Ako, pak, dolazite iz obavještajnih službi, u većini država biste otišli i u zatvor, tako da to nije ona vrsta izbora: „Kad porastem biću zviždač.“ Zbog nedostataka demokratskog sistema i nepoštovanja zakona prema kojima bi trebalo da se upravljamo, svjedoci smo da je sve više zviždača u svim sferama. Jedna od organizacija sa kojom sarađujem je Sam Adams Associates – neka vrsta širokog udruženja zviždača iz obavještajnih službi, kao i diplomatskih i vojnih zviždača sa svih krajeva svijeta, među njima je i većina onih iz Agencije za nacionalnu bezbjednost (NSA), poput Vilijama Binija i Toma Drejka, prethodnika Edvarda Snoudena. Svake godine dodijeljujemo nagradu onima koji pokažu integritet u obavještajnom sektoru, a ovogodišnji dobitnik je bivši oficir CIA-e Džon Kirjaku. On je objelodanio CIA-in program torture zbog čega je osuđen na zatvorsku kaznu, dok su mučitelji – pogađate – ostali na slobodi. Dakle, svi smo u tome, a oni koji su to i preživjeli žele da pruže neku vrstu podrške, priznanja i ohrabrenja budućim zviždačima.
ANALITIKA: Da li je zviždačima bilo teže devedesetih, kada ste sa tadašnjim partnerom razotkrili planove MI5, ili danas, kada je sve više kontrolnih mehanizama unutar obavještajnih službi?
MAŠON: Tehnički, zviždačima je danas mnogo teže. Da budem preciznija: mnogo je teže izvući se bez posljedica. Devedesetih, u analognoj eri, takođe je bilo teško, ali ako ste u bjekstvu, nije bilo video nadzora na svakom ćošku koji bi im mogao da pomogne u vašem lociraju. Pored toga, danas su kazne neuporedivo više: postoji veliki broj zviždača, naročito u SAD-u, kojima prijeti kazna zatvora od čak 35 godina. Dejvidu i meni je tada prijetila dvogodišnja robija, što je već samo po sebi loše, a zamislite tek 35 godina…
ANALITIKA: Posljednja Asanžova knjiga govori o bliskoj povezanosti Gugla i Stejt departmenta. On tvrdi da Gugl danas zapravo funkcioniše kao privatna NSA. Kolika je moć te korporacije?
MAŠON: Jedna od mojih glavnih briga po pitanju Gugla je to što ta kompanija, na neki način, drži monopol nad pretraživačima. Svi znamo da postoje i drugi pretraživači, ali uvijek ćete koristiti Gugl. A oni prate sve što pretražujete… Ali, ono što me trenutno najviše brine jeste njihov program Knowledge Vault. Ako nastavi da se razvija, povećaće se broj rezultata koji se dobijaju za pretrage za koje Gugl procijeni da su prihvatljive, a smanjiti broj rezultata za stvari koje se karakterišu kao neprihvatljive. Na primjer, ako sada ukucate moje ime u Gugl, mislim da je moj veb sajt jedna od prvih stvari koja se pojavi u pretraživaču. Međutim, ako oni procijene da sam protivnik sistema i stvori se, recimo, pritisak vlasti na Gugl, ti rezultati će biti potisnuti, a ja ću, u suštini, nestati sa interneta. To su jednostavno staljinističke metode.
ANALITIKA: Na konferenciji ste govorili i o pitanju zaštite privatnosti na internetu, sa posebnim osvrtom na društvene mreže. Zašto su, po Vama, ljudi potcijenili moć Tvitera, Fejsbuka…?
MAŠON: Mislim da su socijalne mreže – u prvom redu Fejsbuk – društveno zlo. Ljudi su uvijek raspoloženi da plasiraju veliki broj informacija na njima, jer tome pristupaju krajnje nonšalantno. To su upravo one vrste informacija koje bih devedesetih kao obavještajac pokušavala da prikupim o nekoj osobi: ko su vam prijatelji, s kim ste u vezi, gdje radite, koliko imate godine, koja je vaša politička opcija, da li ste bili član neke nezadovoljne grupe koja protestuje ili nešto slično tome. A sve se to radi na Fejsbuku i tamo je sve dostupno – kao otvorena knjiga špijunima i policiji, ukoliko to žele. Mislim da ljudi potcjenjuju socijalne mreže, vide ih kao neizostavni dio života, a zapravo sebi pripremaju budući problem. Svjedoci smo da je bilo slučajeva da ljudi naFejsbuk okače fotografije na kojima su pijani, odu kasnije na intervju za posao i ne dobiju ga upravo zbog takvih stvari. Zamislite samo koliko gore može biti ako ste sada član neke grupe demonstranata, pa kasnije budu doneseni novi zakoni i neko vas najednom smatra teroristom. Takve stvari ne možete ukloniti. Mislim da ljudi moraju da budu svjesni mogućih rizika podjednako kao praktičnosti i zabave koje društvene mreže nose sa sobom.
ANALITIKA: Na koji način socijalne mreže mijenjaju (geo)političku sliku svijeta?
MAŠON: Za vrijeme Arapskog proljeća diktatori su vidjeli društvene mreže kao prijetnju, a pojedini su čak pokušali da „ugase“ neke od njih – Turska je pokušavala da obori Tviter. U cijeloj priči postoji više aspekata, a meni je svakako najzanimljivije pitanje astrosurfinga (botovanje – prim. aut) kada lažni aktivisti otvaraju naloge koje koriste da bi formirali i oblikovali mišljenje javnog mnjenja. Rusiju stalno optužuju da to radi: da ima ljude koji „troluju“ na internet portalima i tako mijenjaju tok konverzacije. Svakako, bilo bi naivno misliti da zapadne zemlje ne rade nešto slično. Svi to rade! Na taj način kontrolišu formiranje stavova na društvenim mrežama i portalima. Nekada je špijunima bilo lako da kontrolišu mejnstrim medije. U međuvremenu, internet se demokratizovao i došlo je do slobodnog protoka informacija, što je, u suštini, dobra stvar. Međutim, špijuni su i to „provalili“. Čak i Komunikacioni štab britanske vlade (GCHQ) ima „trolove“ koje rade za „njihovu stvar“.
ANALITIKA: Često ponavljate da ćemo izgubiti demokratiju ako se ne budemo borili za zaštitu privatnosti. Koliko nadzora demokratija može da podnese?
MAŠON: Ja sam Britanka koja je odrasla ‘80-ih. Radila sam za MI5 ‘90-ih, u vrijeme najintenzivnijih bombaških napada Privremene IRA-e. Bombe su redovno eksplodirale, čuli smo ih i u Londonu, dok smo sjedjeli za radnim stolom. Zato smo kroz sve debate već tada prošli. Govorili smo o ravnoteži između bezbjednosti i demokratije, i bezbjednosti i slobode. Tada je donesen Zakon o presretanju poruka: ako je neko umiješan u nedozvoljene radnje – bio to kriminal ili terorizam – obavještajne službe ili policija mogu da nabave nalog s političkim ovlašćenjem kako bi ga temeljno istražili. Bio je to kompromis: demokratski nadzor postoji, ali političari moraju da potpišu nalog koji obavještajcima i policiji omogućava da istraže nekoga i uzurpiraju njegovu privatnost. Ono što je promijenilo pravila igre jeste pojava interneta, pa mete nadzora umjesto pojedinaca mogu da budu i čitave države, a tu se već demokratija ruši. Demokratija, dakle, može podnijeti određenu dozu „njuškanja“, ali mislim da smo se danas prilično udaljili od te potpuno funkcionalne demokratije, pa bi trebalo razmotriti što je novi odnos snaga.
ANALITIKA: Da li je danas uopšte moguće zaštititi privatnost na internetu?
MAŠON: Zaštititi privatnost na internetu je praktično nemoguće, mada postoje neki modaliteti. Prije svega, potrebno je da koristite adekvatan operativni sistem: ne koristite Mikrosoftov i Eplovoperativni sistem – pređite na Linuks. Takođe, bilo bi dobro da koristite open source programe, program za enkripciju PGP, Tor za anonimnu pretragu interneta, operativni sistem Tails i OTRkoji vam omogućava anonimno slanje poruka. Ukoliko primijenite sve ovo, onda imate neku šansu da se borite. Međutim, da bi sve funkcionisalo morate ohrabriti i prijatelje da koriste iste programe.
ANALITIKA: Govorili ste ranije o Sporazumu o transatlantskom trgovinskom i investicionom partnerstvu (TTIP) između SAD i EU, i opasnom približavanju Musolinijevoj definiciji fašizma „spajanje država i korporacija“. Zašto je TTIP toliko opasan?
MAŠON: Pomenuto partnerstvo znači da korporacije preuzimaju naše države. Dakle, imate situaciju da korporacije mogu da tuže državu ukoliko smatraju da njeni zakoni nijesu „demokratski“ i da negativno utiču na profit kompanije u toj državi. To znači definitivni kraj demokratije. Činjenica je da TTIP pokušava da se progura u tajnosti i da cijela priča prolazi ispod radara javnosti… No, Sporazum o transpacifičkom partnerstvu (TTP) je već potpisan. Zato se iskreno nadam da će se Evropa oduprijeti najavljenom TTIP-u. Ali, čak i ako se desi da sporazum ne prođe, on će se „vratiti“ pod nekim drugim imenom. Zapamtite: korporacije nikad ne odustaju!
ANALITIKA: Živimo li već Orvelovu „1984“?
MAŠON: Manje-više smo tu. Već postoje tehnologije o kojima je Orvel samo mogao da sanja kada je pisao „1984“. Realnost je postao čak i koncept da nas televizori posmatraju: tehnologija je stvorila probleme. A onda dolazi tenzija između Amerike i Rusije… Tu je i Kina, što može dovesti do neke vrste neprijatnog sučeljavanja. Imamo, naravno, i haos na Bliskom Istoku koji su stvorile Amerika i Britanija, kao i izbjegličku krizu. Ljudi bježe od strahota koje smo izazvali u Libiji, Siriji, Iraku… Svuda! Tu su i klimatske promjene. Sve se to spaja u globalnu oluju i vjerovatno je na pomolu još jedna velika svjetska ekonomska kriza. Žao mi je što sam negativna, ali… Samo ako uspijemo da sačuvamo privatnost, imamo šansu da se izborimo sa svim nedaćama.
Izvor: Portal Analitika
