Venecuela nikada nije bila ekonomski uzor drugim državama, međutim, kada je Hugo Čavez preuzeo dužnost predsednika 1999., bogatstvo od nafte je nestalo brzo.
Inflacija je postala stalni problem, a 1996. dostigla je čak 100%. Ekonomija nije puno rasla, a gotovo polovina stanovništva je živjela ispod granice siromaštva. Jedan politolog je čak izjavio da se zemlja raspada, piše u svojoj analizi Blumberg.
Ipak, prije njega, Venecuela je zahvaljujući nafti bila jedna od bogatijih država u Latinskoj Americi, a i finansije vlade su bile u podnošljivo dobrom stanju.
Takva je otprilike bila situacija za Čaveza u prvih šest ili sedam godina na vlasti. Davao je gomilu novca siromašnima i učinio mnogo stvari koje su izluđivale sindikate i poslovne lidere matice. Čak ga je 2002. godine šef trgovinske komore zamijenio kao predsjednika, no ovaj pokušaj je propao nakon svega dva dana. U 2005. godini stanovništvo je imalo najveći bruto doprinos po glavi u Latinskoj Americi i bez problema su plaćali svoje račune. Čavezove pristalice su čak uspijevale da pronađu neke pokazatelje da siromaštvo i pothranjenost opadaju.
Danas, nakon njega, ekonomija Venecuele je u katastrofalnom stanju. Vlada je već u decembru prestala objavljivati redovnu ekonomsku statistike, ali je jedan zvaničnik izjavio za Blumberg da je godišnja stopa inflacije dostigla nevjerovatnih 150%. No, najnovija procjena, projekta koji vodi Stev Hanke govori da je inflacija zapravo 808%. Nestašica hrane je postala ogroman problem, bankrot se čini neizbježnim, a ni potpuni ekonomski kolaps nije nemoguć.
Do 2014. godine Venecuela je skliznula na peto mjesto po BDP-u po glavi stanovnika u Latinskoj Americi, iza Čilea, Kube, Urugvaja i Paname, dok bi Meksiko i Brazil ove godine mogli bolje proći, bez obzira na svoje ekonomske probleme, a čak i susjedna Kolumbija vidljivo napreduje.
Šta se zapravo dogodilo u Venecueli između 2005. i danas?
Ovo:
Imajte na umu da je razilaženje između prihoda i rashoda u Venecueli počelo još mnogo prije kolapsa cijene nafte prošlog ljeta. Kada je cijena nafte dostigla svoj vrhunac u julu 2008. godine, prihodi vlade, od kojih 40 odsto dolazi direktno od nafte – već su opadali, piše Blumberg. Glavni problem je bila venecuelska proizvodnja nafte, koja je pala sa 3,3 milona barela dnevno u 2006. godini na 2,7 miliona u 2011, a u 2014. je i dalje bila na 2,7 miliona.
Venecueli ne ponestaje nafte, to dokazuju rezerve koje su naglo skočile od 2000. godine, kada su geolozi doznali više o teškoj sirovini u Orinoko pojasu. Ali, da se ta nafta upotrebi, potrebno je mnogo resursa i stručnosti, a obije ove komponente nedostaju kompanijama koje su u državnom vlasništvu. Petroleos de Venecuela, kaska sa proizvodnjom otkako je Čavez pokrenuo neku vrstu neprijateljskog preuzimanja u 2000. godini. Nakon štrajka izbačeno je 18.000 radnika i direktora, što je 40% radne snage kompanije. Onda su počele zahtjevne kontrole zajedničkog ulaganja PDVSA sa stranim naftnim kompanijama, a po svemu se čini da je ciljao na alokaciju resursa njegove nacije, te se može zaključiti da je on otežao plaćanje poreza PDVSA-u.
Državna potrošnja je jedno vrijeme bila pod kontrolom zahvaljujući poreskim prihodima, no od 2010. godine potrošnja počinje rasti. Tokom svojih posljednjih godina, Čavez, koji je umro od raka u 2013. godine, je zajedno sa svojim novoizabranim nasljednikom Nicolasom Madurom, živio u rasipništvu.
Procjenjuje se da je ovogodišnji deficit budžeta 24%, što naravno nije nečuveno za zemlje izvoznice nafte tokom pada cijena – deficit Saudijske Arabije je ove godine 20%. Ali razlika između Saudijske Arabije i Venecuele je što ona štedi tokom vrhunca, dok Venecuela ima hronični deficit od više od 10%, piše Blumberg.
2005. godine, Čaves je svoj pristup vođenju države nazvao “Socijalizam 21. vijeka”. Ali, za ostatak svijeta to je više ličilo na ono što je politolog Teri Lin Karl nazvao “petrolizam” – stanje kada je potrošnja novca od nafte glavna svrha i cilj vlade, pa čak i onda kada novac polako nestaje. Ovaj pristup rezultirao je nemogućom situacijom u zemlji. Da bi mogli da plate svoje račune, vlada je pozajmila 45 milijardi dolara od Kine.
Čavez više nije tu, ali je očigledno da je ovo njegova kriza. Preuzeo je zemlju koja se nekako držala i pretvorio je u državu koja je na dobrom putu da postane izgubljen slučaj. Naravno, ima i gorih vrsta vladara od njega, a to su oni koji su masakrirali svoje ljude ili doveli svoje nacije u bezizlazne ratove. Ali što se tiče osnovnih makroekonomskih upravljanja, Hugo Čavez je zasigurno jedan od najgorih vođa koje je sve ikada vidio, zaključuje se u tekstu Blmberga.
B92
