Priča o uspješnom Podgoričaninu: Iz pidžame do svjetskog programera

Uspješan čovjek nije uvijek onaj koji svoju sudbinu duguje srećnoj zvijezdi pratilji, već je onaj koji svoje snove potkrepljuje dugogodišnjim radom i praćenjem snova. Podgoričanin Andrija Vučinić (29) je jedna od tri osobe sa Balkana, a jedina osoba sa zapadnog dijela Balkana, koja radi za jednu od najvećih svjetskih programerskih kuća, Automattic, firmu koja je prošle godine procijenjena na 1,16 milijardi dolara.

Andrijina priča nije odštampana preko noći, već je plod dugogodišnjeg aktivnog rada u raznim profesijama i razbijanja predrasuda našeg podneblja.

Igrice sam igrao sa rječnikom na koljenu: Njegova ljubav prema računarima se javila više od dvije decenije ranije, kada je prvi put sjeo za očev računar.

Ta kockasta mješavina plastike i aluminijuma je odmah zauzela vrhunac njegovog interesovanja, naročito kada je shvatio da na njoj može igrati igrice. Istraživanje u tom ranom stadijumu njegovog života i aktivno igranje video igara mu je donijelo brojne prednosti koje će uvijek moći da koristi, ali i neke nerade trenutke.

”Sa video igrama sam počeo još kao dijete, moj otac je imao prijatelja koji je stalno igrao igrice i onda sam ja tako kao dijete stalno njega smarao da instalira i meni. Tako vremenom i vi kao dijete naučite to da radite, međutim meni tada nije bilo jasno kako jedan Word dokument može da zauzima dosta memorije, pa sam ga ja obrisao jer mi je trebalo prostora za igricu. To nije bila pametna ideja”, kazao je Andrija.

Međutim, srećom po našeg sagovornika, taj incident je prošao bez veće kazne te je uživanje i edukacija mogla da se nastavi.

”Svakako da čujemo razne priče zabrinutih roditelja, treba uskratiti igrice, oduzimaju previše pažnje i slične stvari, ali ja svoje djetinstvo ne bih mijenjao. Igre sam igrao sa rječnikom na koljenu, pa sam naučio engleski jezik koji mi je u životu neizostavan, a i preko igrica sam upoznao brojne prijatelje sa kojima sam i dan danas nerazdvojan”.

Rock and roll i 180 neopravdanih izostanaka: Andrija je u osnovoj školi imao sve petice i odličan uspjeh, međutim izlaskom iz te vaspitno obrazovne ustanove, nailazi na mali preokret.

‘‘Kao i većina tinejdžera tog doba, sreo sam se sa rock and rollom i bio sam previše kul za školu i sve mi je to bilo dosadno, tako da neko vrijeme nisam baš previše posjećivao gimnaziju, malo nešto, sitno… Recimo da sam, nakon 180 neopravdanih izostanaka, bio izbačen iz škole ali na svu moju sreću, roditelji su uspjeli da me prebace u gimnaziju u Tuzima i tu sam završio srednju školu uz četiri nezaboravne godine”, kazao je Vučinić.

On dalje navodi da nije bitno uvijek biti primjeran đak, “svi smo mi ljudi i svi imamo svoje mane i ekscese, to nas zapravo u biti čini ljudima, bitno je ne odustajati, odazvati se pameti kada je potrebno i krenuti ka onome šta zapravo volite”.

”Sjećam se da su komšije i rodbina uvijek govorili da ću jednog dana da dignem kuću u vazduh, iako je programiranje u tom kontekstu bezazleno. Oduvjek sam želio da se bavim ovim pozivom, isprva da pravim video igre, ali kada sam upisao PMF shvatio sam da od toga na fakultetu nema ni govora. Uprkos tome nije mi bilo dosadno i ubrzo sam zavolio gradivo koje taj fakultet nudi jer mi je bilo interesantno da programiram razne stvari, jer čak i najmanji program koji vi napišete, daje vam osjećaj pobjede i izuzetnog zadovoljstva”, ističe Andrija.

Put do posla iz pidžame: Sebe smatra čovjekom koji ne radi puno, međutim, Andrija, se sa svojom radnom knjižicom sreo još u drugom razredu srednje škole.

”Ah, nikad dosta para za igrice pogotovo u tom periodu tako da sam kao, jako mlad, počeo da radim kod oca u televiziji Montena. Tu sam naučio dosta o dizajnu i montaži ali najbitnije naučio sam kako da funkcionišem u okruženju koje i nije uvijek najsrećnije da vam pomogne kao i da ostanem smiren i staložen u svakoj situaciji”, ističe Andrija, koji je nakon televizije radio kao nastavnik informatike u Osnovnoj školi Sutjeska.

”E tu sam htio da radim što manje i imam raspust. Kako samo nisam bio u pravu”, kazao jeVučinić, dodavši kroz osmjeh da prosvjetni radnici zaslužuju beneficirani radni staž.

”U periodu kad sam dobio ponudu da radim od kuće, već sam aktivno tražio nešto slično. Tad sam bio u periodu napuštanja škole u kojoj sam jedva izdržao devet mjeseci, i posao je došao kao naručen. SugarCRM je htjeo da napravi razvojni hub na Balkanu i počeli su od Crne Gore zbog lokalnog poznanstva. Za tri godine koliko sam radio u Sugar-u, imao sam tri manja projekta sa strane, od kojih sam jedan dobio zbog preporuke menadžera iz Sugara. A onda umislite da možete još više od toga, pa se razočarate kad vas odbiju na 2-3 mjesta za koja ste aplicirali”, ističe Andrija.

Koliko god odbijanje aplikacije može biti velik udar, bitno je nastaviti sa radom i traženjem, te je nakon nekog vremena zbog nesuglasica sa tadašnjim vođama Sugar-a odlučio da sprovede u djelo misao koja mu se već mjesecima vrzmala po glavi, prijavio se za firmu Automattic. Ono što je uslijedilo je sijaset intervjua od po tri sata, koji se sprovode isključivo preko Skajpa ili Slacka i fokusiraju se, ne toliko na progamersko umijeće, koliko na procjenu ličnosti.

”Nakon toga predamnom je bio samostalni projekat koji je trajao nekoliko mjeseci. Dali su mi minimalna upustva i od mene se očekivalo da ga sprovedem sam od početka do kraja, jer prema njihovom mišljenju jedino tako osoba može da pokaže šta zapravo zna”, kaže Andrija koji je na kraju uspio da savlada i ovu prepreku nakon koje je dobio poziciju ”Code Manglera” koju i dan danas drži.

Ideja je samo ključ, al’ je mehanizam brave bitniji: Trend laganog ćakulanja ispijanja jutarnje kafe i upijanja proljećnjeg sunca po gradskim kafanama obično krene ka lošoj ekonomskoj situaciji, propuštenim vozovima i nedostatkom inovativnih ideja ka uspjehu preko noći.

Međutim, prema mišljenju našeg sagovornika stvari malo drugačije stoje.

”Dobra ideja je po meni samo 10 odsto. Implementacija ideje je sve. Ima potpuno beskorisnih softverskih prozvoda koji su uspjeli da zarade i proslave se. Pitanje je šta hoćete. Ako hoćete stabilnu kompaniju, trebaće vam puno vremena. Ako hoćete da zaradite više, morate izaći sa domaćeg tržišta. Ako hoćete brzu zaradu, ne može. Start up scena se polako razvija kod nas, kao i priče o zajedničkom prostoru za rad (shared workspace). Vjerujem da su to mjesta na kojima ljudi mogu da se povežu i probaju da urade nešto veliko”, kaže naš akter priče. Andrija,takođe, učestvuje u brojnim radionicama mladih inovatora koji prema njegovim riječima znaju da vas ”oduvaju” svojom kreativnošću.

”Djeca su fenomenalna. Svaki put kad ih ostaviš same i vratiš se, oni naprosto oduvaju kreativnošću i idejama. Djeca kojoj sam ja bio mentor su već bila motivisana i radili su uprkos preprekama društva i sredine. Bitno je biti hrabar i pratiti njihove stope, jer bojim se da nema puno ljudi koji mogu bez podrške da se izbore sa svakodnevnicom i probaju nešto novo”, kažeVučinić.

Kendo kao ventil: Kada nešto jako želite onda za to morate i da se borite, međutim svakodnevni konstantni rad nije zvijezda vodilja kada je ova sfera u pitanju.

”Svaki posao ima svoju dozu tenzije i jednostavno se mora naći balans kako bi hladne glave razmišljali o savladavanju novih prepreka. Moj ventil je definitivno kendo, sport kojim sam sasvim slučajno počeo da se bavim jer na aikidu nije bilo mjesta, a ideja vrištanja na druge ljude držeći motku mi nije bila baš najprivlačnija. Ipak odlučio sam da probam i 10 godina kasnije i dalje sam tu i to je jedna od najboljih odluka u mom životu jer vas kendo uči da ne odustajete, koliko god teško bilo. I da poštujete jedni druge, bez obzira pobjeđujete li ili gubite’‘, zaključio je AndrijaVučinić.

Izvor: Portal Analitika