Takmičenje u bacanju novca

Pitao me kolega, urednik novina opšteg smjera, imam li objašnjenje zašto se naši ljudi ne interesuju za ekonomiju. Nisam političar da bih imao na sve decidirani odgovor, ali mi se čini da je u pitanju, bar kod nas, to što smo siromašni. Sirotinja prepoznaje samo neposredne, kratkoročne interese. Slično je i sa ekologijom ili kulturom – sa svim onim “što se ne jede” a što na dugi rok vraški košta ako se ne uvažava.

Onoga ko ne zna najlakše je napraviti budalom. U bogatijim društvima, gdje skoro svi građani imaju neku ušteđevinu ili akcije, masovno se čitaju komentari ekonomista, pa i one stranice novina sa sitno štampanim berzanskim izvještajima. Građani imaju opipljiv interes da to prate.

Ovih dana naslovne strane dnevnih novina u EU vrve od nagađanja hoće li najnovije mere Evropske centralne banke (ECB) konačno pokrenuti ekonomiju, ili će nade još jednom ostati pokopane. Uspije li hrabar i očajnički potez “guvernera” ECB Marija Dragija – svođenje referentnih kamata na nulu, depozitnih na minus 0,40 odsto, uz povećanje otkupa dugova za 20 milijardi eura mjesečno – da pokrene ekonomiju, svima je jasno da će se smanjiti strah od gubitka posla, da plate mogu biti veće, dividende na akcije upečatljive, krediti lakše otplativi… jednostavno da im se ponovo, nakon osam godina stagnacije, možda otvara perspektiva. Da se svjetlost na kraju tunela nalazi ispred, a ne iza njih. Ako ovo ne uspije, sem što sve nade padaju u vodu, slijede nova stezanja kaiša, otpuštanja sa posla, topljenje ušteđevina, bijeda… Kod nas vlada uvjerenje da država snosi rizik svjetskih kretanja, a građani fatalistički čekaju da vide šta će ih snaći. Utoliko su interesovanje i reakcije znatno manji, a to se plaća, jer svijet je globalizovan, pa se ne može izbjeći ni dobro ni loše.

Situaciju u kojoj se svijet nalazi ne bih ja da oslikavam – merodavnija je, na primjer, Banka za međunarodna poravnanja, koja metaforično i skoro poetski obavještava: “Ovo što vidimo nisu izolovane munje, nego naznake oluje koja se približava i koja se sprema već duže vremena, a zove se – svjetska kriza dugova”. Sve do sada preduzimane mjere u borbi protiv krize davale su beznačajne rezultate, tako da čak i Kongresni budžetski odbor SAD konstatuje da bi danas njihov BDP morao biti veći za 1.300 milijardi, da su preduzete mjere dale obećavane efekte. Pritom je Amerika najuspješnija u borbi sa krizom. Šest godina su kamate u toj zemlji oscilirale nedaleko od nule.

Kratko pamćenje nije samo naš specijalitet. Lari Samers (Larry Summers), Klintonov ministar finansija, podsjeća da je ekonomista Alvin Hansen još 1930. godine u doba tadašnje svjetske krize dokazivao kako je uzrok debalansa nastao porastom sklonosti da se novac ekscesno štedi i shodno tome smanjenjem sklonosti da se investira. Tako je stvoren debalans štednje i investiranja. Inflacija, sa svim pozitivnim impulsima na ekonomiju, svedena je na minimum, što je povuklo realne kamate naniže. To su objašnjenja koja i danas važe za pojavu teorije “vekovne (secular) stagnacije”. Prisjetimo se da je iz tadašnje ekonomske paralize ekonomija izašla tek obilnim investiranjem u vojnu industriju koja se pripremala za ulazak u svjetski rat!

Današnja ekspanzivna “Nova ekonomija” ima tendencije da očuvava kapital u svom delokrugu izbjegavajući finansijsko tržište. Njen prevashodni cilj je proširenje sopstvenih tehnoloških granica, uz isplate visokih dividendi svojim akcionarima. Time ona privlači dodatna sredstva sa ionako frustriranog finansijskog tržišta. Otpor prema toj ekonomiji ne postoji zbog straha od novoga, nego zbog njene tendencije da uništava tradicionalne igrače i pravila igre u ekonomskim granama u koje se infiltrira. Na primjer, Airbnb ulazi u hotelijerski sektor lansirajući jeftin smještaj u privatnim stanovima, čime žestoko ugrožava hotelsku industriju i zaposlene u njoj. Uber takođe, angažovanjem vlasnika privatnih automobila atakuje na taksi službe, ali i na smanjenje kupovine automobila. Amazon visokom mehanizacijom poslovanja urniše tradicionalni knjižarski sektor i poštanske usluge. Osnovni parametar nove ekonomije je izbacivanje ljudskog rada. Sa apstraktnog stanovišta to je izvanredno, sa konkretnog – tragedija, i to ne samo zbog nezaposlenosti.

Svjedoci smo revolucionarnih tehnoloških promjena. Nekada su se gradili objekti ili pravile mašine koje će da traju što duže. Danas se proizvodi elektronike mijenjaju takvom brzinom da tek što ste počeli sa korišćenjem, već je izašao novi model koji nudi još veće mogućnosti, što proizvod koji ste kupili čini psihološki amortizovanim. Porazna strana te ekspanzije je da uprkos inovacijama ostaje nizak stepen porasta tehnološke produktivnosti – tako tvrde ozbiljni ekonomisti. Ogroman broj najsavršenijih proizvoda služi za razonodu i trošenje, a ne kao alatka za povećanje proizvodnje, zarade i boljeg življenja.

Budući da je mnogo lakše i pompeznije konstruisati teoriju, nego naći rješenje za probleme, zbivanja su inspirisala ekonomiste da pokažu šta znaju. Robert Gordon je prepakovao reganovsku teoriju “ekonomije ponude” (supply side), Ben Bernanki je smislio teoriju “prezasićene štednje” (savings glut), kenzijanac Pol Krugman je reanimirao teoriju “zamke nelikvidnosti” (aliquiditi trap). Na žalost izgleda da će Lari Samers u tom nadmetanju odnijeti pobjedu svojim protežiranjem teorije “vjekovne stagnacije” (secular stagnation). U ovoj krizi ekonomska nauka se nije baš proslavila. Možda će joj to bolje poći za rukom u sljedećoj, međutim skepsu rađa zapažanje da ekonomija sve više liči na istoriju koja nudi lucidna objašnjenja onoga što se već dogodilo.

Dakle, po svemu sudeći živimo u vijeku stagnacije, što će reći kada se sve vrti oko nule. Lester Tjurou (Thurow) sa MIT-a je 1980. objavio izvrsnu knjigu Zero-sum Society (uslovno: Društvo nulte ravnoteže) u kojoj kaže da dođe trenutak kada “svako želi da na nekog drugog prevali ekonomske gubitke, pa je konsekvenca toga da se nijedno rješenje ne može primijeniti… Politika i ekonomske strukture jednostavno nisu u stanju da ovladaju ekonomijom koja posjeduje nulte elemente”. Aktuelnu nemoć politike i ekonomije najbolje demonstrira činjenica da su od 2009. najrazvijenije države (G7) ubacile u igru 5.000 milijardi dolara gotovo bez ikakvog efekta. Taj metod finansijskog dopingovanja dobio je finale najnovijim mjerama ECB kojima se iscrpljuje i poslednja “monetarna municija”. Takozvani Cilj 2 – neka vrsta snimka banaka – pokazuje da kreditne pozicije banaka rastu vrtoglavo, ali da istim tempom pada povjerenje u njih.

Evropska centralna banka je preko tzv. kvantitativnog olakšanja (QE) emitovala od početka 2015. do sada peko 800 milijardi eura, uz obećanje da će do ovog septembra plasirati ukupno 1.100 milijardi (ako zatreba i više) eura “štampanog” novca. U tom cilju štamparija ECB je izdala najnoviji nalog da se mjesečni tiraž eura poveća sa 60 na 80 milijardi. Namjera je da se tim novcem otkupljuju dugovi prezaduženih zemalja te da im se tako olakša oporavak i pokrene inflacija, što bi teoretski trebalo da pogoduje privrednim aktivnostima. Do sada su rezultati nikakvi. Naime nisu baš nikakvi: najveći dio – 23,4 odsto (128 milijardi do 1. februara) povukla je prebogata Njemačka, dok je najzaduženija Grčka iz formalnih razloga isključena iz tog programa! Pomodnim gastronomskim rječnikom moglo bi se reći da debelu gusku i dalje kljukaju, ali će se “foie gras” praviti od grčke džigerice.

Postoji izreka da je kapital najveća kukavica, pa možda jedino zato bankari ne moraju biti u pravu kada potajno prognoziraju neki težak krah realne ekonomije, jer zašto inače ne bi investirali u nju. U svakom slučaju, ona učenja na koja su monetaristi, na čelu sa Miltonom Fridmanom, bili ponosni – više ne važe. Pa ipak se centralne banke, na čelu sa ECB, kao pijan plota drže poklanjanja novca bankama, kao da je to jedini način upumpavanja emisije, odnosno zakamufliranih mega subvencija najbogatijem sektoru. Pritom banke sebično (može im se) taj novac koriste (indirektnim kanalima) za otkup sopstvenih dugova, povećanje rezervi i deponovanje u druge banke. Ja dakako ne mislim da, recimo, Mario Dragi ne zna ono što ja znam, jer bismo onda nas dvojica vjerovatno zamijenili mjesta. Problem je u ukorijenjenim interesima i odbrani sistema. Kapital jednostavno ne smije izaći iz ruku kapitalista. Kada bi se isti besplatni krediti dali direktno privredi i ako bi se taj postupak pokazao uspješnijim – bile bi dovedene u sumnju ne samo banke nego i sistem u cjelini.

Kod nas čovjek uvjek mora da se politički deklariše, kako bi makar umanjio tendenciozna tumačenja ili iskrena nerazumijevanja onoga što je napisao. Naime, slutim da je neophodno reći da nisam protivnik banaka. One su (što bi rekao Mendela) neizbježne kao smjena godišnjih doba, ali ne trpim bezočnost i sistem koji je nepošten. Evropa danas bukvalno poklanja bankama novac, ne bi li ih prezasitila emisionim novcem i natjerala da bar dio proslijede u realnu ekonomiju (trickle down efekat), koja grca u krizi nelikvidnosti, nezaposlenosti, nedostatka kredita. Dopao mi se naslov jednog teksta iz Haffington Posta: “Neka neko obavesti Dragija da potrošnja zavisi od građana”. Ponoviću po ko zna koji put da je svojevremeno najoriginalniji dio “Deda Avramove” reforme bilo dominatno puštanje emisije “jakog dinara” preko platnih spiskova preduzeća, upravo da bi se izbjegle bankarske spekulacije.

Teško da će ikada neki bankar biti proglašen za heroja – heroj postaje onaj ko se žrtvuju za druge, a bankari žrtvuju druge zbog svog profita.

Milutin Mitrović, Peščanik.net

Check Also

Prosječna zarada u junu 530 eura

Prosječna zarada (bruto) u junu u Crnoj Gori iznosila je 792 eura, dok je prosječna …

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *