„Ako je nešto obilježilo 2015. godinu, to je činjenica da monetarne politike centralnih banaka, od ECB do Banke Japana, imaju sve manje i manje efekta. U isto vrijeme, cijena kapitala na globalnom nivou raste, a sposobnost da se dostupan kapital upotrebi nikada nije bila manja“, kaže za Biznis&Finansije Stin Jakobsen, glavni ekonomista danske Saxo banke. Upravo je ograničen domet monetarnih politika početna tačka njegove analize ekonomskih događaja za koje očekuje da će obilježiti 2016. godinu.
U doslovno prvih pet rečenica intervjua, Stin Jakobsen žudi da objasni zašto monetarne politike najmoćnijih centralnih banaka na globalnom nivou daju tako slabe rezultate. „Zašto je, dakle, došlo do paradoksalne situacije da nikada nije bilo „upumpano“ više likvidnosti u globalne tokove od strane centralnih banaka, a da je u isto vrijeme cijena kapitala ostala visoka, i to toliko da su, uprkos referentnim kamatnim stopama koje teže nuli, kamate na rizične i „smeće“ obveznice duplirane, a cijena onih sa investicionim rejtingom porasla za 100 bazičnih poena?“, pita Jakobsen i odmah nudi odgovor: monetarna politika kakvu danas vode najvažnije globalne institucije više ne može da pomogne ni tržištu, ni kompanijama, ni državama da izađu iz začaranog kruga niskog ili nultog rasta.
B&F: Ako je neefikasnost monetarnih politika, prema Vašem mišljenju, tako duboko obilježila 2015. godinu, sigurno će se posljedice osjetiti i u 2016.godini?
Stin Jakobsen: Tako je, a prva među njima je da će cijena kapitala nastaviti da raste, što će, vjerujem, dovesti do toga da će dosta korporativnog duga biti prekategorisano na „smeće“ rejting, što znači da treba očekivati povećan broj neispunjenja obaveza (defolta) kod korporacija.
B&F: Koja su to ostala dešavanja kojima se treba radovati ili ih očekivati sa strepnjom u narednih godinu dana?
S. Jakobsen: Svjedoci smo izbjegličke krize koja ne jenjava, niti se nazire njeno konačno rješenje. Teško je a vjerovatno i nemoguće procijeniti dugoročne ekonomske i političke posljedice ove krize, i jedino što razuman čovjek može reći je da u potrazi za kvalitetnim rješenjem postupak treba da bude što transparentniji, a saradnja između zemalja pogođenih krizom što direktnija.
Takođe, novoj godini je izgleda suđeno da bude ona u kojoj će FED početi da podiže referentnu stopu, iako bi to predstavljalo dodatni pritisak na ukupnu svjetsku ekonomiju, a ni sama američka privreda nije u zavidnoj formi. Sa sporijim rastom ne bore se samo Sjedinjene Države, već i privrede u razvoju, kao i sama Evropa.
S druge strane, u 2016. očekujem da će glavna ekonomska vijest biti Kina, koja agresivno snižava referentnu kamatnu stopu, i to čak šest puta od novembra prošle godine, pripremajući se za sprovođenje projekta „Put svile“. Sam „Put svile“ je priča i događaj za sebe, od ogromnog značaja i za vaš region i za svijet. I na kraju, da nekako zaokružim očekivanja za sljedeću godinu, vjerujem da ćemo se na globalnom nivou suočiti sa volatilnošću, upravo zbog pritiska pod kojim će se, kako sam ranije naveo, naći vlasnici kredita, i zbog defolta koji će neminovno uslijediti.
B&F: Uporno upozoravate na manjkavosti monetarnih politika, dok se u isto vrijeme spekuliše da će ECB nastaviti svoj program kvantitativnih olakšica. Mislite li da, uprkos svemu, treba nastaviti sa upumpavanjem likvidnosti?
S. Jakobsen: Ne mislim da treba nastaviti sa tim programom. Rekao bih da je sada cijelom svijetu jasno da program ECB ne daje rezultata. Evropska centralna banka postala je jedini kupac problematičnih dužničkih hartija, što umije da obraduje berze koje se uvjek raduju pomoći u rešavanju nelikvidnih pozicija. Šta je, međutim, sa kreiranjem rasta, novih poslova, ubrzanjem reformi? Nažalost, program kvantitativnih olakšica ECB sveo se na kupovinu vremena i trošenje resursa, a isto će se desiti i sa programima Banke Japana, pa i FED-a. To su institucije koje nemaju apetit za rizik i koje nisu spremne da „presijeku“ stvari i urade ono što je zaista potrebno – da obezbijede investicije za razvoj infrastrukture umjesto da stvaraju nove nejednakosti na tržištu, nadajući se da će vrijednost imovine moći da pokrije rast cijene duga.
B&F: Kako gledate na dalje odnose između EU i Rusije?
S. Jakobsen: Veličinu tog problema možda najbolje opisuje mali primjer: pre par nedelja letio sam za Moskvu avionom u kome nije bilo više od 20 putnika, a kada sam se vraćao nije nas bilo ni 12 u kabini. Vidi se da je komunikacija u prekidu, da je privredna aktivnost niska, da se ruska privreda kreće spiralnom putanjom nadolje, zbog sankcija ali i zbog sopstvenih lidera koji ostaju bez ideja i inicijative. Ruske banke su u velikoj opasnosti od defolta. Ipak, ne očekujem da će se u toku sljedeće godine situacija u odnosima EU i Rusije drastično promijeniti, ni nabolje, ali ni na gore.
B&F: Osim Kine, očekujete li da će još neka država ili region biti potencijalne dobre vijesti u narednih godinu dana?
S. Jakobsen: Vaš region je napravio značajan zaokret ka privrednom rastu. Očekujem da će vaš dio svijeta nastaviti da napreduje, i da će mu u tome pomagati tražnja iz Evropske unije. To, inače, važi za cijelu Istočnu Evropu – postali ste proizvodni centar za cijelu Evropu, koji omogućava kvalitetnu i cjenovno konkurentnu proizvodnju „kod kuće“ umjesto da se ona, kao nekada, izmješta u Kinu ili Vijetnam.
B&F: Da li je taj imidž „proizvodnog centra Evrope“ zacementiran, ili još treba raditi na takvom brendu za region?
S. Jakobsen: Ne, još niste apsolutno prepoznatljivi u tom smislu, dijelom i zbog toga što se još ne putuje i ne posluje dovoljno sa vašim regionom. Lično sam, međutim, imao priliku da posjetim Srbiju i nosim pozitivne utiske. Iako politička situacija nije uvjek idealna, čini mi se da provijava spremnost da se prihvati logika koja kaže da privreda može da raste samo ako obezbijedi proizvodnju, ali i razmjenu i saradnju sa zemljama u okruženju. Imate i obrazovanu radnu snagu koja umije da se nosi sa krizom, ali ipak nisam siguran da je priča o Srbiji stigla dovoljno daleko. Moraćete da poradite na tome da je proširite tamo gdje treba!
B&F: Čini se da ekonomske odluke na globalnom nivou nikada nisu toliko bile pod uticajem politike kao danas. Da li je situacija postala toliko loša da ubuduće može samo da se poboljša?
S. Jakobsen: Ako se imaju na umu tri osnovna pravila, veze između politike i ekonomije postaju jasnije. Prvo je da bi svaka ivnesticija u suštini trebalo da bude ulaganje u produktivnost. Drugo je da bi profitna marža trebalo da bude presudna za alokaciju investicija, a treće je da svi treba da budu spremni na promjene jer, u suprotnom, vreba stagancija koja košta sve više kako vrijeme odmiče.
Dakle, može se reći da je situacija takva da samo može da krene na bolje, ali da bi krenulo na bolje mora da postoji kapital za promjenu, koji opet mora odnegdje i doći. Teško da će doći iz političkih voda. Političari vole da čuvaju zatečeno stanje, pa se rijetko kada čuju diskusije o budućnosti i o tome kako promijeniti status quo, o investicijama u obrazovanje i kvalitetniju infrastrukturu, o otvorenijim granicama. Umjesto toga, danas se priča o zatvaranju granica, i političkim, pa i agendama centralnih banaka koje vode brigu o uskim nacionalnim interesima, umjesto o „široj slici“. Ostaje nam, zato, tržište kao mjesto koje će generisati kapital za promjene – ono će svojom reakcijom natjerati sve koji to do sada nisu htjeli ili mogli da se ponašaju racionalno.
Milica Rilak, Bif.rs
