Nije stvar u tome da se među ekonomistima postigne konsenzus vezano uz najbolji model, već u procjeni koji model je najbolje primijeniti u određenom okruženju, a to će uvijek ostati umijeće, a ne nauka.
Još od kasnog devetnaestog vijeka, kad je ekonomija, sve više obuhvatajući matematiku i statistiku, počela imati naučne pretenzije, njeni praktičari optuživani su za cijeli niz grijehova.
Optužbe – uključujući aroganciju, zanemarivanje društvenih ciljeva koji nadilaze prihode, pridavanje prekomjerne pažnje formalnim tehnikama i uslijed svoje nemogućnosti predviđanja najvažnijih ekonomskih događaja poput finansijskih kriza – obično su dolazile od autsajdera ili sa margina margina. Međutim, u posljednje vrijeme čini se da čak i vodeći ljudi na tom području iskazuju nezadovoljstvo. Paul Krugman, nobelovac koji takođe piše novinsku kolumnu, ima naviku kritikovanja najnovije generacije modela u makroekonomiji radi zanemarivanja staromodnih Keynesovih istina.
Paul Romer, jedan od začetnika Nove teorije rasta, optužio je neka vodeća imena, uključujući nobelovca Roberta Lucasa, radi nečega što on naziva “matematičnost” – uporabe matematike u cilju prikrivanja, a ne razjašnjavanja. Richard Thaler, istaknuti bihevioristički ekonomista sa Univerziteta u Chicagu, kritikuje tu profesiju zbog ignorisanja ponašanja u realnom svijetu u korist modela koji pretpostavljaju da su ljudi racionalni optimizatori. Dok je profesor finansija Luigi Zingales, takođe sa Univerziteta u Chicagu, optužio svoje kolege stručnjake za finansije da su obmanuli društvo pretjerano naglašavajući dobrobiti koje je donijela finansijska industrija.
Protiv svetih krava
Takvo kritičko razmatranje među velikim imenima u toj disciplini zdravo je i dobrodošlo – posebno u području u kojem je često nedostajala veća količina samorazmatranja. I ja sam se takođe dovoljno često koncentrisao na svete krave u toj disciplini – slobodna tržišta i slobodnu trgovinu. Međutim postoji zabrinjavajuća implikacija u ovoj novoj rundi kritika koja mora postati eksplicitnom – i koja se mora odbaciti. Ekonomija nije vrsta znanauke nosti u kojoj bi ikad mogao postojati jedan istinski model koji funkcioniše na najbolji način u svim kontekstima.
Nije stvar u tome da se “postigne konsenzus vezano uz najbolji model,” kako to objašnjava Romer, već u procjeni koji model je najbolje primijeniti u određenom okruženju. To će uvijek ostati umijeće, a ne nauka, posebno kad se takav izbor mora napraviti u realnom vremenu. Društveni svijet razlikuje se od fizičkog svijeta po tome što je on ljudska tvorevina. Posljedično, za razliku od prirodnih nauka, naučni napredak ekonomije sastoji se ne od zamjenjivanja starih modela boljima, već ekspanzije njene zbirke modela, pri čemu svaki od njih razjašnjava drukčiji skup društvenih okolnosti.
Na primjer, trenutno raspolažemo brojnim modelima tržišta s nesavršenom konkurencijom ili asimetričnim informacijama. Ti modeli nisu učinili svoje preteče zastarjelim ili irelevantnim na temelju savršene konkurencije. Oni su nam samo osvijestili činjenicu da različite okolnosti nalažu usvajanje različitih modela. Na sličan način, behavioristički modeli koji ističu važnost heurističkog odlučivanja olakšavaju nam analizu okruženja gdje takva razmatranja mogu biti važna.
Oni ne istiskuju modele racionalnih izbora, koji ostaju alati prvog izbora u drukčijim okolnostima. Model rasta koji se primijenjuje u razvijenim ekonomijama ne mora nužno biti učinkovit u zemljama u razvoju. Modeli koji naglašavaju očekivanja ponekad su najbolji za analizu inflacije i nivoa nezaposlenosti; ali u nekom drugom slučaju će modeli s Keynesovim tačkama biti učinkovitiji. Argentinski pisac Jorge Luis Borges jednom je napisao novelu – dužine jednog odlomka – koja je možda najbolja vodilja naučnoj metodi.
U njoj je opisao udaljenu zemlju u kojoj se kartografija – nauka o izradi karata – dovodi do smiješnih ekstrema. Karta jedne pokrajine bila je tako detaljna da je bila veličine cijelog jednog grada. Karta carstva zauzimala je prostor cijele pokrajine. S vremenom su kartografi postali još ambiciozniji: nacrtali su kartu koja je bila egzaktna, jedan na jedan replika cijelog carstva. Kao što Borges zajedljivo napominje, sljedeće generacije nisu mogle praktično upotrijebiti tako glomaznu kartu. Stoga je ta karta ostavljena da istrune u pustinji zajedno s geografskom naukom koju je ona predstavljala.
Slaba poduka ekonomije
Borgesov zaključak još uvijek izmiče brojnim društvenim naučnicima u današnje vrijeme: razumijevanju je neophodno pojednostavljivanje. Najbolji način reakcije na složenost društvenog života nije smišljanje sve pomnije razrađenih modela, već dolaženje do spoznaje kako funkcionišu različiti uzročni mehanizmi, jedan po jedan, te zatim mogućnost razabiranja koji su najrelevantniji u određenom okruženju. Upotrebljavamo jednu kartu ako se vozimo od kuće do radnog mjesta, a drugu ako putujemo u drugi grad. Ipak, potrebne su nam druge karte ako smo biciklisti, pješaci ili ako planiramo da idemo javnim prevozom. Navigacija ekonomskim modelima – izbor naprikladnijeg modela – znatno je teža od odabira odgovarajuće karte. Praktičari koriste niz formalnih i neformalnih empirijskih metoda s različitom količinom vještina. U mojoj najnovijoj knjizi “Ekonomija je zakon“, kritikujem podučavanje ekonomije jer ono ne pruža studentima odgovarajuću spremu za empiričku dijagnostiku koja je toj disciplini neophodna.
Ispravan odabir
Međutim unutrašnji kritičari te profesije nisu u pravu kad tvrde da je ta disciplina pošla krivim putem jer ekonomisti tek moraju postići konsenzus vezano uz “ispravne” modele (naravno one koji oni preferiraju). Potrebno je slaviti ekonomiju u svoj svojoj raznolikosti – racionalnu i biheviorističku, keynesijansku i klasičnu, onu najbolju kao i drugorazrednu, ortodoksnu i heterodoksnu – i posvetiti našu energiju tome da postanemo mudriji u ispravnom odabiru najprikladnijeg okvira u određenim okolnostima.
